Pitanja i odgovori

Zašto u islamu nije dozvoljeno da musliman izađe iz vjere ako to želi, tj. da prihvati neku drugu vjeru nego se propisuje smrtna kazna za takve?

Približava se marš smrti, put iz Nezuka prema Srebrenici. Ja sam išao prošle godine i želio sam i ove, ali prije možda sedam dana jedan brat iz džamije mi je rekao da je on čuo od nekog daije da je širk ići na taj put. Sad vas molim da mi odgovorite je li širk i ako jeste kakvo je obrazloženje?

Da li je osoba koja pati od disocijativnog poremećaja ličnosti, što se u našem narodu trpa pod pojam šizofrenije, odgovorna za svoje postupke kada bi se desilo slijedeće: Osobine prvog identiteta koji ima je da je vjernik musliman, a drugog identiteta je skroz nešto drugo (i obrnuto).

Kada jedan musliman iz predostrožnosti i možda čak i u dobroj namjeri drugog muslimana optuži za širk, a optuženi to nije počinio, da li tada musliman koji optužuje griješi, čini haram ili mekruh ili čini možda dobro djelo, jer mu je možda namjera dobra? Kako optuženi musliman u tom slučaju treba da postupi? Da li je bolje da halali i osaburi, ili je bolje da se udalji od nekog ko ga na taj način potvara za najteži grijeh prema Stvoritelju?

Živim u inostranstvu. Nedavno sam dobila uputu od Allaha, dž.š., neka je Hvaljen i Slavljen On. Pokajala sam se nakon "zapadnog načina života" (kao što živi većina naše omladine, nažalost). Sada redovno obavljam namaz i pokušavam da naučim što više o islamu. Naime, promijenila sam način življenja ka boljem. Ali sada se toliko bojim da ću zgriješiti da sam se potpuno izolovala od ljudi. Studiram na fakultetu gdje sam u kontaktu sa ženama i muškarcima. Isto je i na mjestu gdje radim. Uvijek strepim i opterećujem ljude oko sebe i ukućane svoje pitanjima na koje je nemoguće odgovoriti. Jednostavno mi je teško da izbalansiram svoj život, tako da mi vjera bude lahka, a ne da plačem svaki dan od prevelikog straha. I pored svega imam "došaptavanje šejtanovo" (mislim na glas iznutra koji mi uvijek ulijeva negativnosti i užasne misli) koji mi stvara osjećaj panike. Da li ja smijem ponekad slušati muziku, ili izaći sa prijateljicom na mjesto u restoran koji ima i bar gdje se služi alkohol (naravno ne konzumiram ga) radi opuštanja? Da li je uredu naklanjavati propuštene namaze koje smo propustili radi odlaska na čas, posao, u kupovinu itd?

Priznajem nisam neki vjernik, ali klanjam bar jedan namaz dnevno, živim na Zapadu, a i sami sigurno znate naše svakodnevnice u dijaspori. Najgore mi je to što uzmem navečer nekada Kuran i čitam na latinici, jer nažalost ne znam arapski, čitam, mada baš sve ne razumijem i uvijek mi dođe pomisao da to što čitam ne može biti istina i onda me strah uhvati od mog shvatanja. Kako da se oslobodim tih misli? Znam da bih trebala potruditi se da obavim svaki namaz, ali u mojim okolnostima je to jako teško. Molila bih Vas da mi preporučite neku dovu za učvršćenje vjerovanja, odnosno ibadeta?

Smije li džematski imam javno odstupati od jednog od 5 temeljnih dinskih šartova? I šta je procedura ako isti to radi, kome da se obratim? Naime, naš imam u džematu u Bosni ima mjesečna primanja sa honorarima između 1000 i 1500 KM, a nedavno je kupio pasata karavana u vrijednosti od oko 15.000 KM. Ovo sve govorim zato što je naš efendija već u poznim srednjima godinama, a nije obavio hadž. Zar nije trebao kupiti skromniji auto, a otići na hadž? Kako i zašto ovakve pojave Rijaset toleriše? Ja mislim da je ovakvo ponašanje kao kad bi imali u džematu hodžu koji javno uz Ramazan mrsi i ne posti.

Pomalo sam, ipak, razočaran. Ibadet i ibadet Allahu, a moja majka koja pravo imitira kjafire i koja je još i licemjerna njoj Allah daje nafake preko jedne gospođe i to ne malo, a ja koji postim ramazan i idem petkom na džumu, ženu preveo na islam i mene nagradi bijedno to jest jedva kraj s krajem sastavljamo. Dođe mi da ostavim sve ali ne i da postanem kjafir. Vi iz uleme ne trebate se čuditi što muslimani danas žude mnogo za ovim svijetom. Možda iz straha da tamo ne nađu Audije, Mercedese, BMV-e itd. Moj gazda politeista milioner, a ja radim za nadnicu-bijednicu. Gdje je pravda? Nije me strah smrti već da na onom svijetu ne nađem ono što sam želio ovdje tj. bogatstvo. A ako umrem ovdje u 60-toj god. hoću li i tamo biti 60-godišnjak ispaćen? Dođe mi da plačem.

Rekli su mi da ako piješ alkohol 40 dana ostaješ bez dina i imana, pa bih željela da znam da li je to istina i gdje piše?

Da li se homoseksualci smatraju nevjernicima? Naime, često raspravljam sa kolegama o pitanju tretmana osoba koje klanjaju, a za koje se zna da su sklone homoseksualizmu. Odlučili smo da Vas pitamo za odgovor jer se ne želimo ogriješiti o bilo koga.

Imam nekoliko pitanja o islamskom stavu oko homoseksualizma. Onaj/ona koji učine intimni odnos sa osobom istog spola da li se oni smatraju nemuslimanima ili otpadnicima od vjere? Osoba koja tvrdi da je musliman/muslimanka, a istovremeno tvrdi da je homoseksualna, kako se treba smatrati?

Zanima me da li se psovkom hljeba, kukuruza, i drugih žitarica i njenih proizvoda (kifla, krofna i sl.) izlazi iz vjere? Da li je u pitanju manji prijestup, ili je veliki grijeh u pitanju ali koji ne izvodi iz dini-islama. Imam nekoliko prijatelja koji, hvala Allahu, obavljaju redovno namaz ali pod srdžbom ponekad opsuju dotične stvari, jer kako kažu "ne mogu se kontrolisati" te da psuju kada su "van sebe". Pokušavam im ukazati na grijeh ali bez uspjeha, nažalost. Iz tog razloga ja bih Vas zamolio da mi predočite propis po ovom pitanju iz Kurana i sunneta Poslanika a.s., tj. koliki je grijeh u pitanju psovkom pomenutih stvari, te da mi savjetujete na koji način da ja njima ukažem na psovku, jer je ova stvar sveprisutna u našem društvu, nažalost i među vjernicima.

U mladosti sam, da mi Allah dž.š., oprosti, znao opsovati Boga. Sa 16 godina sam postao član SK SFRJ, i znam da sam se upuštao u diskusije o tome kako Bog ne postoji i druge nevjerničke rabote. Tada je to izgledalo bezazleno, međutim danas sam svjestan da su to teški grijesi, i da oni izvode iz vjere islama, a drugi je problem što sam u svakom slučaju bio i punoljetan prije nego sam shvatio koliko griješim. Ako Bog da, ja sam se odavno toga okanio i nastojim postići i prakticirati ono što nam je naređeno i što se od nas očekuje, a Allah najbolje zna. Pitanje koje mi se nametnulo je, da li je iskreno pokajanje čovjeka koji je svojim postupcima počinio grijehe koji izvode iz vjere dovoljno da se vrati u vjeru ili je potrebno da pred svjedocima koji su vjernici izgovori kelimei-šehadet i učini to onako kako je potrebno kada nevjernici ili pripadnici drugih vjera prelaze u Islam i postaju muslimani?

Osoba koja opsuje Boga da li je počinila nevjerstvo?

Pročitao sam dovu reisu-l-uleme u Potočarima i zbunio me početak u kojem se kune Suncem, Zemljom i sl. Kakav je vaš stav po pitanju ovog početka?

Komentirajući popis stanovništva u BiH, u šali sam rekao kako pripadam drugoj naciji i religiji. Odmah sam se pokajao za izgovorene riječi. Da li sam počinio grijeh i kakve težine, i šta treba da činim?

Može li rob obradovati Allaha, dž.š.? Ako može, kako i čime?

Da li je osoba izašla iz vjerovanja ili počinila širk ako kaže: Molim te ko Boga? Ako jeste treba li u tom slučaju obnoviti šerijatsko vjenčanje?

Razgovarao sam sa jednim čovjekom i kada sam mu govorio kako sam upoznao islam itd. rekao sam da sam se prvo počeo baviti sa ninjutsuom (borilačka vještina) pa sam onda zbog toga počeo razmišljat o duhovnosti malo više te sam se poslije upoznao sa islamom. Ali sam se onda u sebi sjetio da me je Allah uputio, a ne ja sam. Nisam imao takve namjere. Da li sam učinio širk?

Da li sam upravu kada kažem da razmišljajući o Allahovoj dž.š. vječnosti, bespočetnosti, ništa ne mogu shvatiti o Njegovoj egzistencijalnoj prirodi svojim ljudskim razumom i stati sa tim razmišljanjem?