Izvorni arapski temin za Bajram je ‘id što, također, znači blagdan. Muslimani imaju dva bajrama, i to Ramazanski i Hadžijski ili Kurbanski (Kurban-bajram). Kod oba ova blagdana klanjaju se u džematu dva rekata bajram-namaza i održi se bajramska hutba. Klanjanje bajram-namaza je vadžib, obaveza po važnosti odmah poslije farza. S obzirom da su namazi za oba Bajrama isti u nastavku će se opisati način klanjanja ovog namaza.

Nijet za bajram-namaz može se učiniti i riječima.

U ovom segmentu predstavljeni su određeni važni datumi u islamskoj tradiciji i običaji u vezi s njima. Na raspolaganju su i mevludski tekstovi koji se tradicionalno uče na mevludskim programima.

Nekada se dženaza-namaz obavlja na mezarju, a nekada u haremu džamije odakle se umrli ispraća do mjesta ukopa, što se naziva praćenje ili slijeđenje dženaze.

Sunnet je ispratiti dženazu do mjesta gdje će se umrli ukopati i ostati sve dok se on ne ukopa.

Praćenje dženaze i nošenje umrlog

Muhammed, s.a.v.s., je muslimanima među sedam naređenih poslova spomenuo slijeđenje dženaze. Prema hadisu Resulullaha, s.a.v.s., za nošenje mejjita slijedi nagrada od Allaha, dž.š. U tom hadisu se kaže: "Ko bude nosio dženazu četrdeset koraka, izbrisano mu je četrdeset velikih grijeha." (El-Džamius-Sagir)

Cilj posta nije gladovanje i odricanje od drugih tjelesnih užitaka, nego je ramazan prilika u godini koju nam Uzvišeni Allah daje kako bismo se preispitali, donijeli odluke i radili na tome da mijenjamo svoje ružne navike.

Tako Uzvišeni Gospodar u hadis-kudsijji kaže: ”Post je štit. Pa kada neko od vas bude postio, neka ne govori bestidno, neka ne diže glas, a ako ga neko bude uznemiravao ili napadao, neka kaže: ‘Ja postim.‘ (Hadis bilježi Buharija)

Najčešće radnje koje umanjuju vrijednost posta su: izgovaranje bestidnih riječi, psovki, uvreda, ogovaranja, galame, itd. Također, Poslanik a.s. upozorava: „Ko se ne prođe lažnog govora i postupanja po njemu, Allahu nije potrebno da ostavlja ni jelo ni piće.“ (Prenose ga Buhari i autori Sunena)

Mjesec ramazan je sveti mjesec, u kojem je počela objava Kur’ana. Svi ibadeti u ovom mjesecu se više vrednuju, a dobra djela se umnogostručavaju. Poslanik, a.s. rekao: “Došao vam je ramazan, blagoslovljeni mjesec. Allah vam je post u njemu učinio obaveznim, u njemu se otvaraju vrata Dženneta a zatvaraju vrata Džehennema i u njemu se vežu opaki šejtani. U njemu je noć koja je bolja od hiljadu mjeseci, ko ne postigne njeno dobro on je puno izgubio!” (Nesai)

Okupati umrlog i zamotati ga u ćefine spada u uvjete da bi se nekome mogla klanjati dženaza-namaz. Opremanje je obaveza nasljednika, a troškovi opremanja i ukopa uzimaju se iz imetka umrle osobe.

Ukoliko umrli nema imetka tu obavezu dužni su ispuniti nasljednici iz svojih sredstava. Opremanje i ukop po islamskim propisima stroga je obaveza nasljednicima umrle osobe, a obaveza džemata jeste da klanjaju dženazu i ukopaju osobu po islamskim principima.

Prilikom kupanja umrla osoba se postavi na tenešir (sto u gasulhani) raspremi se i pokrije od pojasa do ispod koljena, a ženske osobe se prekriju potpuno te se odstrane nečistoće. Potom se uzme abdest pa obavi kupanje počinjući sa desnom stranom. Kada su gasulili Poslanikovu, a.s., kćerku Zejneb rekao je: "Počnite s njenom desnom stranom i mjestima po kojima se uzima abdest!" (Hadis bilježi Buhari)

Za vrijeme kupanja ili poslije njega lijepo je koristiti mirise, te kupanje ponoviti neparan broj: tri, pet ili sedam puta, kako nas to uči Poslanik, s.a.v.s. Od Ummu Atijje, r.a., se prenosi da je rekla: "Unišao nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dok smo kupale njegovu kćerku i rekao nam: 'Okupajte je vodom sa sidrom (mirisom) tri ili pet puta, ili više od toga, a u zadnje stavite kamfor i kada završite, obavijestite me!'" (Hadis bilježi Buhari)

Sadekatu-l-fitr (zekatu-l-fitr/vitre) je ibadet imovinskog karaktera koji se daje u toku mjeseca ramazana. Ustanovljen je sunnetom, predajom koju prenosi Ibn Omer r.a., a koja glasi:“Allahov Poslanik nam je propisao da se dadne na ime sadekatu-l-fitra jedan sa' datula, ili ječma, za svakog roba, slobodnog, malog i odraslog muslimana. Naredio je da se dadne prije nego što se klanja bajram-namaz.“ (Hadis bilježi Buharija, 1503)

Davanje sadekatul-fitra je vadžib (obaveza) svakog muslimana, pod uvjetom da posjeduje imovine koja pretiče njegove osnovne potrebe. Dakle, svaki musliman kojem ostane hrane i za druge dane, nakon jednodnevne ishrane (sebe i članova svoje porodice), dužan je dati sadekatu-l-fitr. Na ime ove obaveze hranitelj treba izdvojiti za svakog člana svoje porodice koji je pod njegovim skrbništvom tokom ramazana određeni iznos, i to prije klanjanja bajram namaza. Naša praksa je da se izdvoji imovina u vrijednosti jednodnevne ishrane čovjeka (trenutno je je to: 1. kategorija 20 KM, 2. kategorija 10 KM i 3. kategorija 8 KM prema odluci Vijeća muftija IZ) za svakog člana porodice u fond Bejtul-mal u koji se daju i sredstva zekata. Svrha ove vrste ibadeta jeste čišćenje posta i ibadeta u toku ramazana od nedostataka ili grešaka, suvišnog i ružnog govora, briga o siromašnima i jačanje osjećaja solidarnosti i pomoći muslimanskoj zajednici.

Osnovnih praktičnih dužnosti i obaveza muslimana, koje se još nazivaju i islamskim šartima, ima pet. Tih pet praktičnih dužnosti i obaveza vjernika muslimana su:

1. Šehadet: Svjedočenje da niko osim Allaha dž.š. nije vrijedan obožavanja i da je Muhammed a.s. Njegov rob i poslanik.

S obzirom da se žene susreću sa prirodnim specifičnim situacijama, one su oslobođene dijela obaveza u ibadetima. 

Žena u hajzu (menstuacija) i nifasu (postporođajni period) oslobođena je posta. Oslobađanjem od obaveze ibadeta u ovom periodu Uzvišeni Gospodar je ukazao olakšanje i blagodat prema ženama, s obzirom da su ova dva perioda fizički iscrpna i za većinu žena bolna. Kako organizam ne bi dodatno oslabio, žene u ovom periodu trebaju mrsiti, ali za razliku od namaza, koje ne moraju naklanjati, imaju obavezu napostiti isti broj dana kojeg su propustile nakon prestanka hajza i nifasa.

Dakle, jasno je da žena koja ima hajz i nifas u toku ramazana ne smije postiti i da je isti broj dana dužna napostiti nakon prestanka tih stanja. Međutim, česte dileme žena tiču se sljedećih situacija: poremećen ciklus, predugo ili prekratko krvarenje, vrijeme prestanka krvarenja i obaveza zapaštanja, zbunjujuća boja krvi, odlazak ginekologu, vaginalni pregledi i liječenje, odgađanje menstruacije, napaštanje, te sitaucije koje se tiču trudnica i dojilja. O ovim dilemama ćemo detaljno govoriti u nastavku teksta, uz navođenje primjera radi lakšeg razumijevanja.

Svaka osoba, koja želi obaviti hadž, neophodno je da se za njega pripremi. Te pripreme možemo podijeliti na vjerske, tehničke i zdravstvene.

Uvjeti hadža, pored nijeta, jesu: islam, razum, punoljetstvo, sloboda, zdravstvena sposobnost da se mogu obaviti hadžski propisi.

Prva objava

Nakon mjeseci provedenih u pećini Hira, dok je Muhammed drijemao, prišao mu je melek s listom u ruci. “Čitaj!”, govorio mu je. “Čitaj, u ime tvoga Gospodara koji stvara...!” Muhammed je stao ponavljati te riječi, a melek se gubio. Kad se presabrao, bio je uznemiren. Šta se to događa sa njim? Da li je sanjao ili se s njim zbilo nešto neobično?! “Čitaj, u ime tvoga Gospodara koji stvara...”, strujalo je njegovim srcem.

Utom ga je isti glas pozvao odozgo. Muhammed je na nebu ugledao siluetu meleka u njegovom ogromnom obliku. Gdje god je pogledao, na koju god stranu okrenuo svoj pogled, tamo ga je vidio. Nakon što se to izgubilo, Muhammed je otišao kući, silno uplašen...

Tri pune godine tajno je ljude pozivao u ono što mu je dolazilo od njegova Gospodara. Prva mu je povjerovala njegova žena Hatidža. Od muškaraca je prvi povjerovao njegov bliski prijatelj Ebu Bekr, a od djece njegov amidžić Alija. Alija je kasnije pričao: "Prva objava je Poslaniku došla u ponedjeljak, a ja sam već u srijedu bio musliman!"

Zatim mu je došla naredba da ljude javno poziva u islam. U tom svom pozivanju nailazio je na velike teškoće, uvrede, napade i poniženja. Ali, neumorno je radio, postupao po Božijem naređenju. Malo se ljudi odazivalo njegovom pozivu. Najviše su mu se, pak, odazivali mladi ljudi. I svi koji su mu se odazvali bili su proganjani, mučeni, a neki su bili i ubijeni.

Miradž - Poslanikovo uznesenje na Nebo

Jedanaest godina od početka Objave, poslije velikih iskušenja i trpnje, nakon dva teška udarca: smrti voljene Hatidže, prve žene koja je primila islam, i smrti amidže Ebu Taliba, svog velikog zaštitnika – koji je umro samo trideset i pet dana nakon Hatidže -  Poslaniku je stiglo rasterećenje: jedne noći je najprije premješten iz Mekke u Jerusalem, u Palestini, kolijevki Božijih poslanika – što se zove isra - a potom, te iste noći, iz Jerusalema uzdignut na Nebo, gdje su mu pokazana brojna znamenja i gdje su mu pokazani prizori onih koji se nalaze, i koji će se nalaziti, u različitim stanjima zbog djela koja su činili na ovome svijetu. To uznesenje na Nebo zove se Miradž.

Najveći značaj Miradža jest u tome što je tom prilikom Poslanik sa Neba “donio” namaz. Namaz je tako jedini propis koji je propisan na Nebu; svi drugi propisi propisani su na Zemlji.

"Namaz je miradž vjernikov!", rekao je Poslanik, a.s., što znači da namaz predstavlja neposredan susret čovjeka s njegovim Gospodarom, da čovjekov duh uzdiže gore, iznad svih niskih stvari.

Hidžra - Poslanikovo preseljenje u Medinu

Nakon trinaest godina mukotrpnoga rada na afirmaciji Istine, i nakon brojnih teškoća, izazova, spletki, uvreda i prijetnji stanje je postalo tako teško da se više nije moglo trpjeti. Sile otpora Istini postale su okrutne i izgubile strpljenje. Svaki pojedini musliman suočavao se s izravnom prijetnjom smrću.

Poslanik, a.s., tada donosi odluku da se svi muslimani isele u drugi grad, u kojem je situacija bila povoljnija za razvoj Istine. Nakon što je sa stanovnicima Medine – koja se još uvijek zvala Jesrib - postigao dogovor, izdao je naredbu da se svi muslimani isele u taj grad. On je, sa svojim vjernim drugom Ebu Bekrom ostao zadnji.

Prizor prvi: prvi muhadžir iz Mekke

Mekku je prvi napustio Ebu Selema, još prije Poslanikove naredbe da se muslimani iseljavaju. On bijaše nezaštićen, pa kad mu umrije amidža Ebu Talib, odluči iseliti iz Mekke u kojoj je, kao pripadnik nove vjere, bio veoma ugrožen. Sobom povede i svoju voljenu Umm Selemu i svoga sinčića Selemu, po kojem njih dvoje i dobiše nadimak: Otac Selemin i Majka Selemina.

Umm Selema jahaše na devi, držeći u naručju čedo svog srca, dok Ebu Selema kroz pustinjske krajolike vođaše devu za povodac.

Iznenada pred njih bahnu grupa jahača - bijahu mračni i srditi, svi redom rođaci Umm Selemini. Oni istrgoše povodac iz Ebu Selemine ruke i devu povedoše nazad, s uplakanim jahačima na njoj.

Ebu Selema ostade u pustinji sam.

“Ne brini, ljubavi!”, doviknu onoj koja se udaljavala. “Ako Bog da, ja ću naći neki put koji će te dovesti do mene!”

Kad su Umm Selemu doveli kući njezinog oca, kod njih dođoše rođaci njezinog muža i zatražiše dječaka sebi.

“To je naša krv”, rekoše. “To dijete pripada nama!”

Tako njih troje - otac, majka i sin - ostadoše rastavljeni, mržnjom i okrutnošću ljudskom.

Umm Selema bijaše ucvijeljena. Velika tuga se ogladala na licu njezinom - iznenada ostade sama, bez muža i malog sinčića svoga.

Njena familija ipak ne bijaše u stanju podnositi tu bol, pa se sažališe i dopustiše joj da ode mužu svom, i ona sa svojim sinčićem krenu sama, bespućem pustinjskim... Ali, ubrzo je susrete jedan plemenit čovjek - Osman ibn Talha, koji još ne bijaše u vjeri njezinoj - pa kad mu ona ispriča svoju priču, on joj reče: “Ne smiješ ići sama! Pustinja umije biti okrutna, baš kao i ljudi!”

I on je otprati dalje.

Kad su bili nadomak Medine, ugledaše njezine palme i jedno selo skriveno među njihovim krošnjama.

“Vidiš li ono selo tamo”, pokaza Osman rukom prema palmama. “Idi u tom smjeru - tamo ti je muž!”

Prizor drugi: Mekka se prazni

Poslanik je predložio muslimanima da polahko napuštaju svoj rodni kraj Mekku, da napuste to područje zla i tiranije, da taj mrak zamijene za svijetli grad Medinu. I oni su poslušali svog Poslanika; oni su u svemu slušali Poslanika, a.s.

Tako se Mekka počela prazniti. Iz nje je curilo stanovništvo, neprimijetno, bez šuma. Mnoge kuće ostajale su puste i bile nijemi svjedoci zbivanja. U nekima su ostajali samo starci. Iz Mekke je otjecala snaga duha, dok se istovremeno u nju uljevala silina bijesa...

Prizor treći: Odlučeno je: “Ubiti Muhammeda!”

Mnogobošci Mekke bijahu bijesni. Njihov grad sve više je gubio svoj sjaj, a mnogi ljudi se zavadiše među sobom. Posvađa se i najbliži rod: otac i sin, brat i brat! Muhammed sa svojom vjerom unese razdor i pometnju, uzdrma sviknuti način života, govorili su mnogobošci. Sad evo i ljude tjera na seobu! Svakoga dana i svake noći neke kuće ostanu prazne. Ništa nije pomagalo: ni prijetnje, ni kazne, ni ucjene... Ništa.

Stoga odlučiše: ubiti Muhammeda!

Ali - ko bi ga smio ubiti?! Ko, a da ne izazove međuplemenski rat. Tad sinu im ideja: ubit ćemo ga svi!

Iz svakog roda izabraše po jednog snažnog mladića i narediše im: večeras na njega nasrnite svi, i svi ga udarite svojom sabljom! Tako će svaki rod biti jednako kriv, i rod Muhammedov neće moći zaratiti sa svima!

Te noći čekaše mladići u tami noći, iza zida Poslanikove kuće. Šapatom kovaše plan, držeći balčake sablji. “Ubiti Muhammeda!” - bijaše jedina im misao tad.

Iz kuće dopirahu glasovi žena - Fatima, Umm Kulsum i Sevda pričaše među sobom i mračna skupina stade: to ih odvrati od nakane da preskoče zid kuće, jer - kako bi mogli sa sebe sprati sramotu što su nenadano bahnuli među tu žensku čeljad!?

Odlučiše stoga čekati kraj noći kad Muhammed napolje izlazi sam.

Tad dođe Džibril Poslaniku Božijem saopćit vijest: Pred tvojom kućom eno, čeka te skupina mračna da na tebi iskali svoj bijes! Stog idi, otiđi sam, praćen zaštitom Boga, nevidljiv za njihov vid! I prašine im baci po kosi!

U postelji njegovoj ostade Alija. “Ne boj se!”, reče mu on. “Dok si pod ogrtačem mojim, oni ti nauditi ne mogu!”

I prođe mimo njih, k’o sjena kroz mrak, učeći suru Jasin, bacajuć prašinu na njih. I izgubi se u noć...

Prizor četvrti: Dvojica idu s Trećim

Poslanik se iz Mekke iskradao sa svojim vjernim prijateljem Ebu Bekrom. Bio je četvrtak, prvi dan mjeseca rebiul-evvela. Išli su prema jugu, u suprotnom pravcu od Medine, kako bi zavarali goniče. U hladu pećine Sevr, Ebu Bekr je cvokotao. “Ne od straha, Božiji Poslaniče”, govorio je, “već od bojazni za tebe!”

“Ne boj se, Ebu Bekre!”, odgovarao je Poslanik. “Šta ti misliš o dvojici s kojima treći je Allah!?”

Potjera je, ipak, stigla i do pećine Sevr. Grupa ljudi stoji ispred njenog ulaza kojeg prekriva gusta paučina. Nad ulazom golub i golubica, stoje u gnijezdu i gledaju začuđeno.

Tu nema nikoga! Nema nikakve sumnje!

Božija duboka zamisao se ostvarivala.

Dvojica putnika nastavili su jahati svoje deve. Poslanik je jahao svoju Kasvu, koju u putu kupi od Ebu Bekra. Tako jahaše dvanaest dana...

Prizor peti: Hidžra je završena

U Medinu je, u njeno južno predgrađe Kuba, Poslanik stigao dvanaestog dana, u ponedjeljak 12. dana mjeseca rebiul-evvela. Bila je velika podnevna žega kad je neko viknuo: “Idu! Evo ih stižu!”, i kad je velika masa muškaraca, žena i djece pohrlila prema palmoviku odakle su se pomaljale dvije ljudske prilike. Bilo je to podne njihove radosti. Mnogi su plakali od sreće...

Djevojke Medine su pjesmom dočekivale pridošlice: “Talea’l-Bedru alejna...!” - Pun nam se Mjesec ukaza...

Jedan čovjek, Abdullah ibn Selam, kaže da je i on bio među onim mnoštvom koje je pohrlilo prema Poslaniku i njegovome drugu. "Čim sam ugledao njegovo lice", kaže on, "znao sam da to nije lice lažova, a prve riječi koje sam čuo da je izgovorio bile su: "Ljudi, širite pozdrav mira (selam), hranite siromašne i klanjajte noću, kad drugi ljudi budu spavali – ući ćete u Džennet bezbjedni!"

Tu je Poslanik ostao sve do petka i za to vrijeme sagradio džamiju. Bila je to prva džamija u islamu.

U petak je, ujutro, krenuo prema gradskom centru Medine. Kada je bio u području plemena Benu Salim, tu ga je zateklo vrijeme džuma-namaza i tu je klanjao džumu. Bila je to prva džuma-namaz obavljena u islamu.

U toj svojoj prvoj džumanskoj hutbi Poslanik, a.s., je rekao: "O ljudi! Dobro se spremite za sutra! Znajte da će svaki od vas, sigurno, umrijeti i ostaviti svoje stado bez pastira. Potom će mu Gospodar njegov reći, a neće imati nikakva tumača niti zaklona od Njega: 'Zar ti nije došao Poslanik Moj i Objavu ti dostavio?! Zar ti nisam imetak dao i počastio te svim i svačim – pa šta si spremio za sebe?!' On će se tada osvrnuti desno i lijevo, ali ništa vidjeti neće. Pogledaće i ispred sebe, ali će ugledati samo Džehennem! Stoga, ko od vas mogne da se spasi od vatre makar i s pola datule, neka to učini, a ako ni to ne bude u stanju, onda s lijepom riječju, jer se i ona, kao i svako dobro, nagrađuje deseterostruko, pa sve do sedam stotina puta! Neka su na vas mir, milost i blagoslovi Božiji!"

I - bio je to kraj Poslanikove hidžre. Ukazivala se zora islama. Svitao je novi dan čovječanstvu! Od tog dana započinje muslimanska era, od kada muslimani počinju računati "svoje" vrijeme.

*****

Oni koji su napustili Mekku, svoj zavičaj, nazvani su muhadžirima, a oni koji su ih tamo dočekali ensarijama. Poslanik je, ubrzo po dolasku u Medinu, izvršio bratimljenje jednih i drugih. Ensarije su s muhadžirima sav svoj imetak dijelili napola, a muhadžiri su se odmah potom, kao vješti trgovci, počeli baviti trgovinom i drugim zanimanjima kako bi vlastitim rukama sebi zarađivali za život, kako ne bi bili na teretu ensarijama.

Tako je Poslanik pobratimio jednog medinskog bogataša Saada sa doseljenikom Abdurrahmanom, i Saad je rekao svome pobratimu: "Brate, ja sam najbogatiji Medinjanin i evo sav svoj imetak polovim sa tobom. Imam i dvije žene – vidi koja ti se od njih dvije više sviđa i ja ću se razvesti od nje, pa je ti oženi!" Abdurrahman mu je odgovorio: "Neka Allah tebi dadne berićet u tvome imetku i tvojim ženama – pokaži ti meni gdje je vaša pijaca!" Tako je, kao vješt trgovac, otišao na pijacu i počeo se baviti trgovinom, kako bi sam zaradio sredstva za život. Samo nekoliko dana kasnije Abdurrahman je zaradio dovoljno novca da se mogao oženiti i samostalno živjeti. Kad je to čuo Poslanik, a.s., toliko mu se dopao Abdurrahmanov postupak da je Bogu uputio dovu da mu dadne velikog uspjeha u njegovome poslu. Abdurrahman je vrlo brzo postao najbogatiji čovjek u Medini, tako da u tom gradu nije bilo nikoga ko se nije okoristio njegovim imetkom!

Poslanik, a.s., je javno pohvalio i jedne i druge, ali su muhadžiri ipak imali posebno mjesto.

Muhadžir treba biti i svaki čovjek. Poslanik, a.s., rekao je: “Muhadžir je svaki onaj ko napusti sve ono što je Allah zabranio, i prihvati se onoga što je naredio!”

Pored obaveznog ramazanskog posta, postoji i dobrovoljni (nafila) post. Iako nije obavezan (farz), i za dobrovoljni post Allah dž.š. je obećao nagradu, a Poslanik, s.a.v.s., nas podstiče da ga postimo. Nabrojati ćemo nekoliko vrsta dobrovoljnog posta i objasniti osnovne propise vezane za njih. 

1. Post šest dana mjeseca ševvala (mjesec koji slijedi nakon ramazana). Allahov Poslanik, a.s., je o ovom dobrovoljnom postu rekao: “Ko isposti Ramazan, a zatim tome doda šest dana mjeseca ševvala, kao da je cijelu godinu postio.” (Hadis bilježi Muslim) Ovi dani ne moraju se postiti jedan iza drugog. Bitno je da se u mjesecu ševvalu isposti šest dana.

2. Post na dan ‘Arefata, odnosno 9. dan mjeseca zul-hidždžeta, kada su hadžije na brdu ‘Arefat. Lijepo je da onaj ko nije na hadžu posti ovaj dan. Za post ovog dana Allahov Poslanik, a.s., kaže: „ Post dana ‘Arefata iskupljuje grijehe počinjene prethodne godine i grijehe koji se počine neredne godine.“ (Hadis bilježi Muslim)

3. Post 10. muharrema (ašura), s tim da se posti i dan prije njega. Kada je Allahov Poslanik, a.s., upitan za post ovog dana, odgovorio je: „On iskupljuje grijehe počinjene u prošloj godini.” (Hadis bilježi Muslim)

4. Post tri dana svakog hidžretskog mjeseca, a lijepo je da to budu “bijeli dani“ u sredini mjeseca. Ebu Derdau‘, r.a., Allahov Poslanik a.s., je rekao: „Ako postiš tri dana u mjesecu, onda posti trinaesti, četrnaesti i petnaesti dan.“ (Hadis bilježi Tirmizi)

5. Post ponedjeljkom i četvrtkom. Od Aiše, r.a., se prenosi da se Allahov Poslanik, a.s., trudio da posti ponedjeljak i četvrtak u sedmici. (Hadis bilježi Tirmizi)

6. Davudov post, koji podrazumijeva da se dan posti, a dan mrsi. Allahov Poslanik, a.s., kaže za ovaj post: “Allahu najdraži post je Davudov post, a najdraži namaz je Davudov namaz. On bi spavao jednu polovinu noći, jednu trećinu bi probdio klanjajući nafilu namaz, a zatim bi jednu šestinu noći spavao. Mrsio bi dan, pa postio dan.“ (Bilježe  ga brojni autori hadiskih zbirki)

Dobrovoljni post ne treba prekidati, osim ukoliko postoji razlog za to, uz namjeru napaštanja tog dana. Gost ne bi trebao postiti dobrovoljni post, ako time nije zadovoljan njegov domaćin. O tome govori hadis u kojem Allahov Poslanik, a.s., kaže: “Ko dođe kod nekoga neka ne posti dobrovoljni post, osim sa dozvolom domaćina.“ (Hadis bilježi Tirmizi) Također, domaćin ne bi trebao postiti ukoliko gostu smeta da jede sam. Ženi je pokuđeno da posti dobrovoljni post bez odobrenja muža.

Prema propisima hanefijskog mezheba obavezna je nadoknada prekinutog dobrovoljnog posta, kao i prekinutog dobrovoljnog namaza, bez obzira da li se on prekinuo s razlogom ili bez razloga. Prekidanje posta, s obzirom na to da je to dobro djelo, zabranjeno je kur’anskim tekstom: "O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne poništavajte djela svoja!“ (Muhammed, 33)  Prema tome, onaj ko je prekinuo dobrovoljni post poništio je započeto dobro djelo i dužan ga je nadoknaditi. (Multekal-ebhur, 1/204)

Hanefijski učenjaci se pozivaju i na predanje koje bilježi Tirmizi od Aiše, r.a., da je rekla: „Ja i Hafsa smo (jednog dana) postile. Izneseno je pred nas jelo koga smo se bile zaželjele i mi smo jele. U tom trenutku dođe Allahov Poslanik, a.s., a Hafsa, koja je u tome bila nalik na svoga oca, obrati mu se prije mene rekavši: „Allahov Poslaniče, mi smo postile, pa je pred nas izneseno jelo koga smo se bile zaželjele i mi smo ga jele.“ On će na to: „Napostite drugi dan umjesto ovoga.“

Osobe koje zbog starosti ili hronične bolesti nisu u stanju da poste potpuno su oslobođene posta, jer njihovo stanje se neće promijeniti nabolje, ali su obavezne da za svaki propušteni dan posta izdvoje fidju.

Postoje kategorije ljudi koje su privremeno oslobođene posta o čemu se govori u 184. ajetu sure El-Bekare "i to neznatan broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu - isti broj drugih dana, onima koji ga jedva podnose - otkup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite."

U arapskom jeziku post se kaže ṣawm. Jezičko značenje riječi sawm jeste opće suzdržavanje. Na ovo značenje ukazuje 26. ajet sure Merjem u kojem hazreti Merjema kaže: "Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti (tj. suzdržati se - sawma) i danas neću ni s kim govoriti." (Hanefijski fikh, 2002:473)

Terminološki post znači svjesno (s nijetom) sustezanje od jela, pića i spolnog općenja od zore do zalaska sunca. (Redd al-muhtar, 1423h:328) Svi islamski učenjaci pored ova tri osnovna prohtjeva uz njih dodaju "ono što je u kategoriji jela i pića", a misli se na određene prohtjeve na koje su se ljudi navikli, mada ne spadaju u hranu i piće kao duhan i slično. (Propisi o postu, 2001:101; Medžma' el-fikh el-islamijj, 1997)

Post se zanijeti prije zore, a nijjet je lijepo izgovoriti i jezikom kako bi se potvrdila odluka srca, a potvrđuje se zbog velike zauzetosti u našim vremenima. Ukoliko neko zaboravi izgovoriti nijjet, post mu neće zbog toga biti pokvaren.

U islamskoj tradiciji muslimana u BiH postoje specifični načini sjećanja na umrle. Riječ je o tevhidu, sedmini, četeresnici i godišnjicama. Ovi programi u sebi sadrže učenje Kur'ana i zikr pred dušu umrloga.

Nisu obaveznog karaktera, štaviše grijeh je smatrati ova djela obaveznim. Tevhid se često uči u krugu žena u kući ožalošćenih ili u džamiji na dan dženaze, ali se organizira i poslije, a često je sastavni dio sedmina i četeresnica. Također, treba biti jasno da ovi programi ne moraju biti sedam ili četrdeset dana nakon preseljenja na Ahiret te da se na njima svi moraju pridržavati islamskog kodeska ponašanja i odijevanja.

Jedna od krajnje negativnih praksi jeste da se ustraje na ovim djelima, a zanemaruju se druge obaveze u islamu kao što je namaz.

Nije rijedak slučaj da porodica umrlog čini dobra djela pred dušu umrloga. Tom prilikom porodica moli Uzvišenog Allaha, dž.š, da se smiluje i oprosti njihovom umrlom i da nagradu za te sevabe dostavi pred njihove duše.

Jedna žena došla Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i kazala: “Moja majka se zavjetovala da će obaviti hadž, a umrla je ne ispunivši svoju obavezu - mogu li ja za nju izvršiti tu dužnost?” Muhammed, s.a.v.s., je odgovorio: “Da, obavi za nju hadž. Šta misliš da ti je majka umrla pod dugom, da li bi ga tad bila dužna izmiriti?! Poravnajte onda svoje dugove prema Allahu, jer je najpreče ispuniti obaveze prema Njemu!” (Taberani, Mu’džemul-Kebir)

Poslanik Muhammed, a.s. je kazao: "Kada čovjek umre i njegovo djelo se prekine (tj. prestaju mu teći sevapi), osim u tri slučaja: ako je za sobom ostavio neku trajnu sadaku (sadekatun džarije), znanje kojim se ljudi koriste ('ilmun juntefe'u bihi) ili dobrog potomka koji Allahu upućuje dovu za njega (veledun salih jed'u lehu)."

Djela koja se ističu jesu davanje sadake, klanje kurbana, učenje dove i Kur'ana te obavljanje hadža. Međutim, postoje i obaveze koje smo dužni izvršti za umrloga.

U islamskoj tradiciji iz poštovanja prema umrloj osobi za nju se kaže da je merhum, a izraz mejjit se koristi za tijelo umrloga. Merhum se spušta u predviđeno mjesto za ukop (mezar, kabur) koji se obilježava nišanima – drvenim ili kamenim stubovima. Kabur  će se iskopati u dubinu koliko za pola ljudskog stasa ili koliko do prsa, a još bolje i dublje.

Kod naših muslimana je običaj da umrlog u kabur spusti neko iz njegove najbliže rodbine, a posebno ako je imao sinova ili braće. Taj običaj je potpuno u skladu sa sunnetom Allahova Poslanika, s.a.v.s. Od Amira, r.a., se prenosi sljedeće: “Vjerovjesnika su kupali Alija, El-Fadl i Usame b. Zejd. Njih trojica su ga i spustili u mezar.”

Radi spuštanja mejjita u kabur siđu tri ili po potrebi četiri čovjeka i uhvate tabut tako da desnom rukom prihvate lijevi kraj tabuta a lijevom rukom, znači preko mejjita, uhvate za desni kraj tabuta te umrlog spuste u kabur. Spuštanje u kabur je stvar praktične naravi te nema nikakve smetnje ako se umrli u kabur spusti i na užetima, posebno ako su vanredne okolnosti (težak mejjit, uzak kabur, voda u kaburu, nepristupačan teren i slično).

Običaj je da se umrli u kabur spusti zajedno sa tabutom te da se isti ostavi u kaburu što je praktičnije od vađenja umrlog iz tabuta. Sunnet je ako za to postoji mogućnost – da se prilikom spuštanja umrle osobe u kabur prvo spuste noge, pa onda glava. Isto tako je sunnet da onaj koji spušta umrlog kažu posebne riječi. 

Od Ibn Omera, r.a., se prenosi:  „Kad bi se umrli stavio u kabur Vjerovjesnik, s.a.v.s., bi rekao jedanput: Bismillahi ve billahi ve 'ala milleti resulillahi, a jedanput bi rekao: Bismillahi ve billahi ve 'ala sunneti resulillahi.“ (Tirmizi)

Drugi imanski šart, tj. drugi temelj islamskog vjerovanja jeste vjerovati u Allahove meleke.

Meleki (anđeli) su razumna, nevidljiva, duhovna bića stvorena od nura (svjetlosti), koja nikada ne griješe, već poslušno i sa zadovoljstvom izvršavaju Allahove naredbe.

Džibril (Džebrail, Ruh (Duh), Ruhu-l-Kudus (Sveti duh), Er-Ruhu-l-Emin (Povjerljivi duh): Najistaknutiji melek. Njegovo glavno zaduženje je dostavljanje objave Allahovim vjerovjesnicima i poslanicima, te poruka Allahovim evlijama (odabranim ljudima). Tako je melek Džibril, između ostalog, obavijestio: hazreti Merjemu da će roditi Isaa, a.s., Faraonove čarobnjake da će zbog svoga pokajanja i mučeništva ući u džennet itd. U noći Kadra (Lejletu-l-Kadr, Noć sudbine) je glavni izvršitelj Allahovih odluka među melecima. U Kur'anu je spomenut 4 puta pod imenom Džibril, 4 puta pod imenom Sveti duh (Ruhu-l-Kudus), 4 puta pod imenom Duh (Ruh), jednom pod imenom Povjerljivi duh (Er-Ruhu-l-Emin), te još na nekoliko mjesta, neizravno pridjevima.

Mikail Zadužen za prirodne pojave (vjetrove, oblake, padavine, munje, gromove itd.) i biljke. U Bibliji je Mihail. Spomenut je u Kur'anu jedanput.

Azrail (Azrajil, Meleku-l-Mevt, Melek smrti): Zadužen za uzimanje duša, tj. usmrćivanje ljudi. Pod imenom Azrail (hebrejski Azrael) nije spomenut u Kur'anu i Sunnetu, već u djelima skoro svih učenjaka. Prvi koji ga je nazvao tim imenom je poznati tabiin. Vehb ibn Munebbih (655-738). Štaviše, imam Kadi Ijad, u svom djelu Eš-Šifa', i drugi učenjaci navode idžma' (jednoglasje, konsenzus) da je vlastito ime meleka smrti Azrail. U judeo-hrišćanskoj tradiciji se zove Azrael.

Da bi hadž bio ispravan, po šerijatskim propisima, izvršava se na jedan od tri načina: ifrad, temettu' i kiran. Budući da se u praksi temettu' pokazao najlakšim i najprihvatljivijim, na ovaj način se obavlja hadž u organizaciji Islamske zajednice u Bosni i Hercegovine.