Enciklopedija hadisa

Vjerovjesnik, s.a.v.s., otišao je s Abbasom kod onih sedamdeset ljudi iz Medine (koji su bili) kod Akabe pod jednim drvetom. Rekao im je: 'Ko bude govorio, neka ne dulji, jer vas idolopoklonici prate!' Jedan od njih, tj. Ebu Umama, reče: 'Traži, Muhammede, šta hoćeš za svoga Gospodara, za sebe i za svoje drugove!', i on je rekao: 'Za svoga Gospodara tražim da obožavate samo Njega i da Mu nikoga ne smatrate ravnim, a za sebe i svoje drugove tražim da nam pružite utočište, da nas pomognete i štitite od onog od čega štitite i sebe!' 'Šta ćemo dobiti, ako tako postupimo?', upitali su. On im reče: 'Dobit ćete Džennet!' 'Dobit ćeš što si tražio!', kazali su mu oni." (Predanje bilježi Ahmed, IV/120.)

Krenuli smo s idolopokloničkim hodočasnicima iz našeg naroda, a obavljali smo namaz. S nama je bio El-Bera ibn Ma'rur, naš prvak. On je rekao: 'Ja mislim da ne bih smio dopustiti da se Kaba nađe iza mojih leđa, već da trebam klanjati okrenut prema njoj!' 'Nemoj tako!', rekli smo mi. 'Ta, Vjerovjesnik, s.a.v.s., klanja okrenut prema Šamu!' Tako smo mi, kad bi nastupio namaz, klanjali okrenuti u pravcu Šama, a on okrenut prema Kabi, sve dok nismo došli u Meku. Tada sam sa njim otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s. Zatekli smo ga s Abbasom i nazvali mu selam. On je svog amidžu upitao: 'Poznaješ li ovu dvojicu?' On je rekao da poznaje. 'Ovo je', kazao je, 'El-Bera ibn Ma'rur, prvak svoga naroda, a ovo je Ka'b ibn Malik.' Allaha mi, neću zaboraviti ono što je tada rekao Božiji Poslanik, s.a.v.s.: 'Pjesnik?!' 'Da, pjesnik!', kazao je on. El-Bera ga je onda obavijestio da se on u namazu okreće prema Kabi, i Poslanik mu je rekao: 'Imao si kiblu i trebao si se držati nje!' Tako se El-Bera opet počeo u namazu okretati prema Šamu, premda njegovi ukućani tvrde da se sve do smrti okretao u pravcu Kabe, što nije tačno, jer mi njega poznajemo bolje od njih. Mi smo tako krenuli na hadž, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., utanačio nam je da se nađemo na Akabi srednjeg dana Hadžijskog bajrama. Mi smo to tajili od idolopoklonika koji su bili s nama, među kojima je bio i Abdullah ibn Amr ibn Haram, Džabirov otac. Ja sam ga obavijestio o tome i pozvao ga u islam, i on je postao musliman te s nama prisustvovao susretu na Akabi kao jedan od lidera. Zanoćili smo gdje smo i odsjeli i tu bili do početka druge trećine noći, a onda smo se odatle iskrali i sakupili se u klancu kod Akabe, nas sedamdeset muškaraca i dvije žene: Nusejba bint Ka'b, iz plemena Nedždžar, i Esma bint Amr, iz plemena Sulem. Potom nam je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s., s amidžom Abbasom, koji je tada još uvijek bio u vjeri svoga naroda, međutim htio je da prisustvuje važnom događaju svoga bratića, da mu bude podrška u tome. Kad smo posjedali, Abbas je prvi uzeo riječ. Rekao je: 'Hazredžije, Muhammed je, kao što znate, naš i mi smo ga štitili od ljudi iz našeg plemena. On je, dakle, zaštićen u svome mjestu!' 'Čuli smo šta si rekao!', kazali smo mi. 'Govori sad ti, Božiji Poslaniče i za svog Gospodara i sebe uzmi (vremena) koliko želiš!' On je onda proučio nešto iz Kur'ana, pozvao Allahu i omiljavao nam islam, a onda rekao: 'Tražim od vas da mi se obavežete da ćete me štititi od onog od čega štitite svoje žene i djecu!' Na to ga je El-Bera ibn Ma'rur uzeo za ruku i rekao mu: 'Hoćemo, tako mi Onoga Koji te poslao s istinom, štitit ćemo te od svega od čega štitimo i svoje žene! Dajemo ti prisegu na to, Božiji Poslaniče! Ta mi smo, Allaha mi, vični ratovanju!' Ebul-Hejsem ibn et-Tejhan je rekao: 'Božiji Poslaniče, između nas i nekih ljudi postoje tijesne veze koje ćemo mi morati prekinuti. Šta će se dogoditi ako mi to učinimo, a tebe u međuvremenu Allah nadahne da se vratiš svome narodu i ostaviš nas?!' Poslanik se na to osmjehnuo. 'Nikako!', rekao je. 'Krv je krv i šta bude s vama, bit će i sa mnom. Ja pripadam vama, a vi meni. Ratovat ću protiv onih koji ratuju protiv vas, a u miru biti s onim koji su u miru s vama!' Još je rekao: 'Izaberite između sebe dvanaest starješina da budu na čelu svoga naroda – devet iz plemena Hazredž i tri iz Evsa!' Kada smo Božijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dali prisegu na vjernost, tada je šejtan kriknuo najprodornijim glasom kakvog sam ikada čuo: Stanovnici Mine, suprotstavite se Muzemmemu (Muzemmem - pokuđeni, mnogobošci su tako zvali Poslanika) i otpadnicima! Evo su se sakupili protiv vas!' 'Ovo je akabski Ezebb', rekao je Poslanik!' (Ezebb ibn Ezjeb – šejtanovo ime) 'No, idite sada u svoje šatore!' I mi smo se vratili, a kad smo osvanuli, došli su nam kurejšijski velikani. 'Hazredžije!', rekli su. 'Čuli smo da ste došli ovom našem čovjeku da ga izvedete na naše oči i da mu iskažete poslušnost u ratu protiv nas. Što se nas tiče, vi ste posljednji Arapi s kojima bismo željeli zaratiti!' Na te njihove riječi naši mnogobošci su se zakleli Bogom da ničeg takvog apsolutno nije bilo i da njima ništa slično nije poznato. Oni su, ustvari, istinu rekli jer doista nisu znali šta smo mi uradili. Onda su oni ustali, a među njima je bio i El-Haris ibn Hišam ibn el-Mugira – na sebi je imao nove sandale, i ja sam tada nešto rekao kako bih pažnju prisutnih usmjerio na to. 'Ebu Džabire', rekao sam, 'ti si naš prvak, pa zar i ti sebi ne bi mogao nabaviti ovakve sandale kakve ima ovaj kurejšijski mladić?' Čuvši to, El-Haris je skinuo svoje sandale i bacio ih pred mene. 'Boga mi ćeš ih obuti ti!', rekao je. Ebu Džabir je na to kazao: 'Boga mi si uvrijedio čovjeka – vrati mu njegove sandale!' 'Neću ih vratiti', rekao sam ja. 'Ovo je, Boga mi, dobar znak i, ako je istinit, ja ću od njega sve preuzeti!'" (Predanje bilježe Ahmed, III/461, i Taberani, IXX/87.)

Kad je nastupilo vrijeme hodočašća, na hadž je došla jedna skupina ensarija iz Benu Nedždžara Muaza ibn Afraa, Esada ibn Zurare, Benu Zurejka Rafia ibn Malika, Zekvana ibn Abdulkajsa, Benu Abdul-Ešhela Ebul-Hejsema ibn Tejhana i Benu Amra ibn Avfa Uvejmira ibn Saide. Kod njih je otišao Vjerovjesnik, s.a.v.s., i učio im Kur'an, pa kad su oni to čuli, odmah su prihvatili njegov poziv. Slušajući sljedbenike Knjige, čuli su da ga spominju po opisu i po onome čemu će ih pozivati, pa su tako povjerovali u njegovu istinitost i u ono što je govorio. Rekli su mu: 'Tebi je poznato koliko je života izgubljeno u sukobu između plemena Evs i Hazredž, a mi ćemo uložiti svoj trud radi Allaha i zbog tebe, pa sačekaj, u ime Allaha, da svoj narod upoznamo s tobom, da ih pozovemo Allahu i Njegovom Poslaniku – možda će nam Allah tako popraviti stanje. Mi danas mrzimo jedni druge, pa ako bi ti danas došao kod nas a mi ne bismo postigli primirje među sobom, ne bismo ti zajednički mogli pristupiti. Stoga neka nam naredni termin bude hodočašće iduće godine!' Božiji Poslanik, s.a.v.s., saglasio se sa tim i oni su se vratili svome narodu, te ih obavijestili o njemu i tajno ih pozivali u islam. Ubrzo zatim ostao je samo mali broj kuća u Medini u kojima nije bilo muslimana. Potom su od Vjerovjesnika, s.a.v.s., zatražili da im pošalje nekog čovjeka koji će ljude pozivati u islam shodno Allahovoj knjizi, čemu će se ljudi najbolje odazvati. Poslanik im je poslao Mus'aba ibn Umejra i on se skrasio kod Esada ibn Zurare, te stao pozivati ljude i širiti islam u tajnosti. Tako su Mus'ab i Esad u tajnosti podučavali jednu skupinu kad je o tome obaviješten Sa'd ibn Muaz, koji je odmah tu došao u panciru i s kopljem u ruci. 'Zašto nam u naše kuće dolaziš s tim odbačenim usamljenikom da naše slabiće potičeš na nebuloze?', rekao je. 'Od danas neću više da vas vidim u našoj blizini!' Oni su onda otišli odatle, a onda se ponovo vratili tamo i sakupili se na jedno mjesto, a Sa'd je i ovog puta obaviješten o tome pa im je došao i opet im zaprijetio, ali blaže nego prvi put. Zapazivši to, Esad mu je rekao: 'Daidžiću, poslušaj ovo što on govori! Ako čuješ šta nevaljalo, ti to odbaci, a ako čuješ šta dobro, prihvati!' 'Šta imaš kazati?', upitao je Sa'd, a Mus'ab je proučio: 'Ha-mim. Tako mi Knjige jasne, Mi je objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli...' (Ez-Zuhruf, 1-2). 'Čujem ono što već znam!', rekao je na to Sa'd. Tako ga je Allah uputio, a on nije obznanio prihvatanje islama dok se nije vratio kod svog naroda. Onda je pleme Abdul-Ešhel pozvao u islam, rekavši da je i on musliman, te su i oni primili islam, osim nekih koji nisu spomena vrijedni. Tako su bili prvi ensarijski rod koji je sav primio islam. Zatim su ljudi iz plemena Nedždžar protjerali Mus'aba ibn Umejra, a on se preselio kod Sa'da, i Allah je putem njega uputio mnogo ljudi, tako da su bile rijetke ensarijske kuće u kojima nije bilo muslimana. Islam su primili i njihovi uglednici, među njima i Amr ibn Džemuh, i polomili su svoje kipove: muslimani su činili većinu u tom mjestu. Njihovi međusobni odnosi popravili su se, a onda se Mus'ab vratio Vjerovjesniku, s.a.v.s. Nazvan je Učačem (El-Mukri)." (Predanje bilježi Taberani, XX/849.)

Kažu da je s onih dvanaest ljudi s kojima se Vjerovjesnik, s.a.v.s., na Akabi dogovorio da se nađu naredne sezone hadža, došlo sedamdeset ljudi." (Predanje bilježi Taberani, IXX/101.)

Kada je Enes ibn Nafi stigao u Meku s mladićima iz plemena Benu Abd el-Ešhel – među kojima je bio i Il'jas ibn Muaz – u nastojanju da s Kurejšijama sklope savez protiv svojih ljudi iz Hazredža, za njihov dolazak saznao je Vjerovjesnik, s.a.v.s., pa je otišao i popričao s njima. Rekao im je: 'Hoćete li da vam kažem o nečemu što je bolje od onoga zbog čega ste došli?' 'O čemu se radi?', upitali su, i on im je rekao: 'Ja sam Božiji poslanik, On me je poslao da ljude pozovem da obožavaju samo Allaha i da Mu ništa ne smatraju ravnim. On mi objavljuje Knjigu...' Zatim im je ispričao o islamu i proučio neke odlomke iz Kur'ana. Il'jas je rekao: 'Ljudi, pa ovo je zbilja bolje od onog zbog čega smo došli!' Na to je Enes ibn Nafi uzeo grumen zemlje iz te doline i njime Il'jasa udario u lice. Onda je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ustao i udaljio se od njih, a oni su se vratili u Medinu. Potom je izbio sukob, koji je nazvan Buasom, i Il'jas je ubrzo poginuo, a oni su ga mogli čuti kako, umirući, izriče slavu i zahvalu, slavi i veliča Allaha, pa nisu nimalo sumnjali da je umro kao musliman; još na onom skupu pokazivao je simpatije prema islamu." (Predanje bilježe: Ahmed, V/427, Taberani, I/276, 805, i Hakim, III/180, 181.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., izlazio je pred ljude tamo gdje bi oni zastajali i pitao ih: 'Ima li nekoga ko bi me poveo sa sobom do svog naroda, jer mi Kurejšije ne daju da ljudima prenesem govor svoga Gospodara?' Utom mu je prišao neki čovjek i on ga je upitao ko je on. 'Iz (plemena) Hemdan sam!', kazao je taj. 'Ima li tvoj narod moć?', upitao ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., i on mu je rekao da ima. Potom se čovjek pobojao da ga njegov narod neće iznevjeriti, te je rekao: 'Najprije ću otići kući i porazgovarati s njima, a onda ću ti doći idućeg mjeseca!' 'Uredu', rekao je Vjerovjesnik, s.a.v.s. Potom je otišao i u mjesecu redžepu došlo je izaslanstvo ensarija." (Predanje bilježi Ahmed, III/390.)

Kada je umro Ebu Talib, Vjerovjesnik, s.a.v.s., pješice je krenuo prema Taifu da ih pozove u islam, ali mu se nisu odazvali. On je onda otišao od njih i sklonio se u hlad jednog drveta, te tu klanjao dva rekata namaza, a onda učio dovu: 'Bože moj, Tebi se tužim zbog svoje slabosti i za svoju beznačajnost kod ljudi! O Najmilostiviji, Ti si Najmilostiviji milosnik, kome si me ovo prepustio: neprijatelju koji me mrko gleda, ili bližnjemu kome si vlast nada mnom dao!? Opet, ako se Ti ne srdiš na mene, svejedno mi je – premda bih više volio da me poštediš ovoga! Utječem se svjetlu lica Tvoga, pred kojim su se obasjale tmine i na kojem počiva dobrobit i ovog i onog svijeta, od toga da se na me sruči srdžba Tvoja, ili da me zahvati Tvoj bijes! Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim pomoću Tebe!'" (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru, a navodi ga i Hejsemi, VI/35.)

Upitala sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., je li imao teži dan od onoga na Uhudu, i on mi je rekao: 'Od tvoga naroda doživio sam razne stvari, a najteže što sam doživio bilo je ono na Akabi, kad sam izišao pred Ibn Abd Jalila ibn Abdul-Kelala, a on mi se on nije htio odazvati, pa sam krenuo od njega potišten, zabrinutog lica. Razabrao sam se tek na Karnus-sealibu. Tu sam spustio glavu i vidio: iznad mene oblak, pravi mi hlad. Pogledao sam i u njemu ugledao Džibrila. Rekao mi je: 'Allah je čuo riječi tvoga naroda i ono čime su ti uzvratili – evo šalje ti meleka zaduženog za brda da mu kažeš šta želiš da uradi s njima!' Onda mi se obratio melek brda, nazvao mi selam i rekao mi: 'Muhammede, Allah je čuo ono što ti je rekao tvoj narod. Ja sam melek zadužen za brda i tvoj Gospodar me je poslao tebi da mi narediš šta želiš da uradim s njima. Ako hoćeš, strovalit ću na njih El-Ahšebejn!?' Ja sam mu odgovorio: 'Ne, ne želim to! Nadam se da će Allah iz njihovih kičmi izvesti potomstvo koje će obožavati samo Allaha ništa Mu ne smatrajući ravno.''" (Hadis bilježe Buhari, 3231, i Muslim, 1795.)

To su bili: Zubejr ibn Avvam, Suhejl ibn Bejda, Amir ibn Rebi, Abdullah ibn Mesud, Abdurrahman ibn Avf, Osman ibn Affan, sa svojom ženom Rukajjom, Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., kćerkom, Osman ibn Maz'un, Mus'ab ibn Umejr, Ebu Huzejfa ibn Utba, sa svojom ženom Sehlom bint Suhejl, koja mu je u Abisiniji rodila Muhammeda ibn Ebu Huzejfu, Ebu Sebra ibn Ebu Ruhm, sa svojom ženom Umm Kulsum bint Suhejl te Ebu Selema ibn Abdulesed, sa svojom ženom Ummu Selemom. Kada je objavljena sura En-Nedžm i Božiji Poslanik, s.a.v.s., proučio: 'Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj najmanje cijenjenoj?', šejtan je tu ubacio svoje riječi: 'Oni jesu od gornjih ždralova, njihovu zauzimanju kod Boga težiti treba!' To je imalo snažan odjek u srcu svakog idolopoklonika, oni su to skrušeno izgovarali, to im je pričinjalo radost. Govorili su: 'Muhammed se vratio svojoj prvobitnoj vjeri, vjeri svoga naroda!' Kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., došao do kraja sure, učinio je sedždu, a s njim su sedždu učinili i svi koji su se tu našli, muslimani i idolopoklonici. Kako je Velid ibn Mugira bio krupan čovjek, on je uzeo šaku zemlje i na njoj učinio sedždu. Muslimani su se začudili sedždi idolopoklonika, koji su to učinili ne priznavajući islam, bez uvjerenja, budući da nisu čuli riječi koje je šejtan ubacio. To se začas proširilo među svijetom, šejtan je to preuveličao tako da je vijest o tom stigla čak u Abisiniju. Kada su Osman ibn Maz'un i oni koji su bili s njim čuli da su mnogobošci primili islam i Allahu pali na sedždu, požurili su nazad u Meku. To je pak Vjerovjesniku, s.a.v.s., teško palo, pa kad je zašao u noć, došao mu je Džibril i on mu se potužio. Džibril je od njega zatražio da mu prouči suru, pa kad je stigao do onoga što je ubacio šejtan, Džibril se ogradio od tih riječi i Vjerovjesniku, s.a.v.s., to je bilo nepodnošljivo. 'Govorio sam i šejtanove riječi', rekao je. 'Time je i moje riječi uključio u ono što je došlo od Allaha!' Potom je Allah uklonio ono što je šejtan bio ubacio, i onda Vjerovjesniku, s.a.v.s., objavio: 'Prije tebe mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio...' ( En-Nedžm, 20.) Kad ga je Allah tako razriješio šejtanove spletke i smutnje, idolopoklonici su se ponovo vratili svojoj zabludi (i neprijateljstvu). To je doprlo i do onih muslimana koji su bili u Abisiniji, a koji su sada već bili nadomak Meke i oni se, uslijed velike nevolje koja ih je zadesila, nisu mogli vratiti nazad, a bojali su se ući u Meku u kojoj bi ih idolopoklonici mogli ščepati. Stoga nijedan od njih nije ušao u Meku a da sebi prethodno nije našao nekog ko će ga uzeti u zaštitu. Tako je Velid ibn Mugira pristao uzeti u zaštitu Osmana ibn Maz'una, no on se toga odrekao vidjevši kakve sve neprijatnosti idolopoklonici čine muslimanima, pa mu je bilo draže da i on bude jedan od muslimana koji će kod Allaha biti nagrađeni za sve one neugodnosti koje trpe zbog svoje vjere."

(Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru, a navodi ga i Hejsemi, VI/3233. Većina odbacuje dio koji se odnosi na šejtanovo ubacivanje.)

[2] El-Hadždž, 52-53.

Božiji Poslanik, s.a.v.s., poslao nas je Nedžašiju, nas oko osamdeset ljudi, među kojima je bio i Džafer i Abdullah ibn Urfuta, Osman ibn Maz'un i Ebu Musa. Tako smo došli kod Nedžašija, a Kurejšije su poslale Amra ibn el-Asa i Umaru ibn el-Velida s poklonom njemu, kralju. Kad su njih dvojica ušla, pala su ničice pred njim, te mu rekli: 'Jedna skupina ljudi, naših rođaka, došla je u tvoju zemlju, okrenula se od nas i naše vjere.' 'Gdje su?', upitao je on. 'U tvojoj zemlji', kazali su ovi, i on je onda poslao po njih. Džafer kaže: 'Danas ću ja biti vaš govornik!' Poveo ih je i, kad su ušli, on je izrekao pozdrav, no nije pao ničice pred njim. 'Zašto ne padneš ničice pred kraljem?', upitali su ga. Džafer odgovori: 'Mi ničice padamo samo pred Uzvišenim Allahom, a On nam je naredio namaz i zekat.' Na to je Amr dodao: 'Oni se s tobom ne slažu ni oko Isusa!' 'Šta kažete za Isusa i njegovu majku?', upitao je Nedžaši. 'Kažemo ono što je za njih rekao Uzvišeni Allah', rekao je Džafer, 'tj. da je on Riječ Božija i Njegov duh koji je ubacio u čednu djevicu koju nijedan muškarac nije dotakao niti joj napravio dijete!' Tada je Nedžaši sa zemlje dohvatio drvce i rekao: 'O svećenici i kaluđeri, ništa više ne možete dodati na ovo što bi bilo ravno ovome! Dobro vi meni došli, a dobrodošlica je i za onog od koga ste mi došli! Svjedočim da je on Božiji poslanik, da je on onaj koga mi nalazimo u Indžilu, onaj koga je navijestio Isus! Boravite gdje želite, a tako mi Boga, da me ne sputavaju vladarske obaveze, doista bih mu otišao i čistio mu obuću i donosio vodu za abdest!' Potom je naredio da se poklon onih drugih vrati njima dvojici!" Zatim je Ibn Mesud zabrzao i prešao na Bedr. (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru.)

Omer nam je bio jedan od najgorih ljudi u pogledu ispovijedanja islama. Kad smo se spremili za polazak u Abisiniju, on je došao – a ja sam već bila na svome devcu – i upitao me: 'Kuda, majko Abdullahova?' 'Pravili ste nam neprijatnosti zbog naše vjere', rekla sam ja, 'idemo u Allahovu zemlju u kojoj nećemo biti uznemiravani!' 'Neka Allah bude s vama!', rekao je on i otišao. Utom je došao moj muž Amir i ja sam mu ispričala o nježnosti koju je pokazao Omer. On mi je na to rekao: 'Misliš da bi mogao primiti islam?! Neće, Allaha mi! Prije će islam primiti Hattabov magarac!'" (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru, XXV/2930, 47.)

Allah ima stvorenja koja je stvorio radi ispunjavanja potreba ljudi i od kojih ljudi traže pomoć kad su u potrebi. I oni su sigurni od Allahove kazne." (Hadis bilježi Taberani u El-Kebiru, XII/358, 13334.)

Neka niko od vas ne potcjenjuje nijedno dobro djelo! Ako nije u stanju učiniti ništa drugo, onda neka bar susretne svoga brata vedra lica. Ako kupiš mesa ili ga skuhaš u loncu, dodaj vode da bude više umaka, pa od njega daj i svome susjedu." (Hadis bilježi Tirmizi, 1833.)

Ko ode da ispuni potrebu svoga brata, to mu je bolje od itikafa deset godina. A ko bude u itikafu jedan dan radi Allahovog zadovoljstva, Allah će između njega i Vatre načiniti tri hendeka između kojih je udaljenost veća od udaljenosti između istoka i zapada." (Hadis je zabilježen u djelu El-Evsat, VII/220/7326.)

Ko poziva na Pravi put imat će nagradu poput nagrada onih koji ga budu slijedili, a da se pri tome neće umanjiti ništa od njihove nagrade. A ko poziva u zabludu imat će grijeh poput grijeha onih koji ga budu slijedili, a da se pri tome neće umanjiti ništa od njihovih grijeha." (Hadis bilježe: Buhari, 7321, Muslim, 2674, Ebu Davud, 4609, i Tirmizi, 2674.)

Vjernik prema vjerniku ima šest dužnosti: da ga obiđe kad se razboli, da mu dođe na dženazu, da mu se odazove kad ga pozove, da ga poselami kad ga susretne, da mu nazdravi kad kihne i da mu bude iskreno odani i kad je odsutan ili prisutan." (Hadis bilježe šesterica, osim Malika: Buhari, 1240, Muslim, 1240, Ebu Davud, 5030, Tirmizi, 2737, i Nesai, IV/53.)

"Vjernik je vjerniku poput zgrade čiji je svaki dio čvrsto vezan jedan za drugi – i tada je isprepleo svoje prste." (Hadis bilježe: Buhari, 481, Muslim, 2585, i Tirmizi, 1928.)

Vjera je iskrena odanost. Kome, Allahov Poslaniče?, upitaše prisutni, pa on reče: Allahu, Njegovoj knjizi i vođama muslimana. Musliman je muslimanu brat; neće ga poniziti, niti slagati, niti mu nepravdu nanijeti. Doista je svako od vas ogledalo svome bratu. Zato, ako kod njega primijeti nešto što ga muči, neka to otkloni." (Hadis bilježi Tirmizi, 1926.)

Ko od muslimana otkloni kakvu ovosvjetsku nevolju, Allah će od njega otkloniti neku od nevolja na Sudnjem danu. Ko olakša dužniku, Allah će njemu olakšati i na ovom i na onom svijetu. Ko sakrije neku mahanu muslimana na ovom svijetu, Allah će sakriti njegove mahane i na ovom i na onom svijetu. Allah je na pomoći robu sve dok je on na pomoći svome bratu." (Hadis bilježe: Muslim, 2699, Ebu Davud, 4946, i Tirmizi, 2646.)

Musliman je muslimanu brat, neće mu učiniti nasilje niti ga njemu prepustiti. Ko se nađe uz svoga brata koji je u kakvoj potrebi, Allah će se naći uz njega kad on bude potrebit; ko otkloni od muslimana kakvu nevolju, Allah će otkloniti od njega jednu od nevolja Sudnjega dana, a ko sakrije muslimanu (kakvu mahanu), Allah će njemu sakriti (mahanu) na Sudnjem danu." (Hadis bilježe: Buhari, 2442, Muslim, 2580, Ebu Davud, 4893, i Tirmizi, 1426.)