"Sjedio sam jednoga dana s Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima u kući na putu za Mekku. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, silazio je ispred nas. Ljudi su bili u ihramima, a ja nisam. Ugledali su divljeg magarca, dok sam ja bio zauzet popravljanjem papuča, pa me nisu obavijestili o tome. Željeli su ipak da ga i ja vidim, pa sam se okrenuo i ugledao ga. Otišao sam do konja, osedlao ga i uzjahao, zaboravivši uzeti bič i koplje. Rekao sam im: Dodajte mi bič i koplje! Rekoše: Ne, tako nam Allaha, nećemo ti ničim pomoći. Naljutio sam se, sjahao, uzeo ih (bič i koplje) i ponovo uzjahao. Jurnuo sam za divljim magarcem, ubo ga i dovukao. Već je bio mrtav. Navalili su da ga jedu (nakon što je pripravljen za jelo), sumnjajući je li im to dozvoljeno u ihramu. Potom smo krenuli, a ja sam sakrio i ponio nadlakticu. Pristigli smo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa smo ga pitali o tom slučaju. On reče: Je li vam šta preostalo od njega? Dao sam mu cijelu nadlakticu, i on je pojeo meso s nje, oglodavši je potpuno, a bio je u ihramu." Muhammed b. Džafer govori da mu je pričao Zejd b. Eslem, prenoseći od Ataa b. Jesara, a on od svoga oca poput ovog hadisa." (Buharija,5407)