Zbirke hadisa

Ništa me drugo nije spriječilo da sudjelujem u Bici na Bedru osim to što sam pošao sa svojim ocem Husejlom pa su nas presreli kurejšijski nevjernici i upitali: 'Je li to idete Muhammedu?' 'Ne idemo njemu', kazali smo mi, 'nego u Medinu!' Onda su od nas uzeli čvrsto obećanje i zakletvu da ćemo doista otići u Medinu i da se nećemo boriti s njim. Mi smo potom otišli kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i to mu ispričali; on nam je rekao: 'Idite kućama! Držat ćemo se onoga na šta smo im se obavezali, a Allaha ćemo moliti da nas pomogne protiv njih.'" (Predanje bilježi Muslim, 1787.)

Kad su Mekelije poslali otkupninu za svoje zarobljenike, i Zejneba je poslala otkupninu za svoga muža Ebul-Asa. Među ostalim tu je bila i ogrlica koju joj je dala Hatidža kad se udala za Ebul-Asa. Kad je tu ogrlicu ugledao Božiji Poslanik, s.a.v.s., preplavila ga je sentimentalnost. 'Ako hoćete', rekao je, 'pustite njenog zarobljenika i vratite joj ono što je njeno!' 'Hoćemo!', rekli su oni, a Vjerovjesnik je od Ebul-Asa uzeo obećanje da će (njegovu kćerku) Zejnebu pustiti da dođe kod njega. Tako je poslao dvojicu svojih ljudi: Zejda ibn Harisu i jednog ensariju, i rekao im: 'Budite u dolini Je'džedž dok tuda ne naiđe Zejneba, pa je dopratite dovde.'" (Predanje bilježi Ebu Davud, 2692.)

Kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., izišao iz Bitke na Bedru kao pobjednik, naredio je da se dvadeset i četiri čovjeka, sve istaknuti kurejšijski prvaci, bace u jedan od zapuštenih i zaprljanih ozidanih bunareva na Bedru – a on je inače običavao da se, kad izvojuje pobjedu, na poprištu bitke zadrži još tri večeri – pa je tako, trećega dana poslije Bitke ba Bedru zatražio da mu dovedu njegovu jahaću životinju te ju je spremio za put. Onda je pješice otišao odatle, a njegovi ashabi pratili su ga, i zaustavio se na rubu obrušenog bunara te one u njemu stao dozivati po imenima i imenima njihovih očeva. 'Bilo vam je bolje da ste bili pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku', govorio je, 'jer mi smo našli da je istina ono što nam je obećao naš Gospodar. A jeste li vi našli da je istina ono što je vama obećao vaš Gospodar?!' 'Božiji Poslaniče', rekao mu je na to Omer, 'kako se obraćaš tijelima koja nemaju duše?!' 'Tako mi Onoga u Čijoj ruci je Muhammedova duša', kazao mu je Poslanik, 'vi ništa bolje od njih ne čujete ovo što ja sad govorim!'" Katada kaže: Allah ih je oživio kako bi mogli čuti te njegove riječi, da bi im pokazao Svoj prezir prema njima i da bi im jad i kajanje učinio još većim." (Predanje bilježe Buhari, 3976, i Muslim, 2875.)

Tako je Sa'd jednom otišao obaviti umru i tom prilikom posjetio Umejju i rekao mu: 'Vidi kad kod Kabe ne bude bilo nikoga pa da obavim tavaf!' Tako je on izišao s njim, negdje oko podneva, ali su naišli na Ebu Džehla. 'Ko je to s tobom, Ebu Safvane?', upitao ga je i on mu je rekao: 'Ovo je Sa'd.' Onda je Ebu Džehl rekao Sa'du: 'Vidim, po Meki hodaš sigurno, iako ste primili one otpadnike i tvrdite da ćete ih pomagati i podupirati! Tako mi Boga, da nisi s Ebu Safvanom, ne bi se čitav vratio svojima!' Na to mu je Sa'd povišenim glasom uzvratio: 'Tako mi Allaha, ako bi ti meni ovo onemogućio, ja bih tebi, zbilja, onemogućio nešto što bi tebi bilo teže od ovoga – zapriječio bih ti put prema Medini!' Umejja mu je rekao: 'Sa'de, ne viči na Ebul-Hakema (tj. Ebu Džehla), prvaka ove doline!' 'Dosta je i tebe, Umejja!', odgovorio mu je Sa'd. 'Ta ja sam, tako mi Allaha, čuo Božijega Poslanika, s.a.v.s., kad je rekao da će te ubiti!' 'U Meki?!', upitao je on, a Sa'd mu je rekao da to ne zna. Umejju je od toga obuzeo golem strah, pa kad se vratio kući, svojoj je ženi rekao: 'Ummu Safvan, znaš šta mi je rekao Sa'd?' 'Šta ti je rekao?', upitala je ona. On odgovori: 'Tvrdi da im je Muhammed kazao da će me ubiti!' 'U Meki?!', upitala je ona; on reče da to ne zna. Zatim je dodao: 'Boga mi, neću napuštati Meku!' Međutim, kad je trebalo krenuti na Bedr, Ebu Džehl je podsticao ljude da pođu. 'Spasite svoj karavan!', govorio je, no kako Umejja nije bio voljan krenuti, Ebu Džehl je otišao kod njega i rekao mu: 'Ebu Safvane, kad ljudi vide da ti izostaješ – a ti si prvak ove doline – i oni će ostati s tobom!' Tako ga je salijetao sve dok on na kraju nije rekao: 'Eto si me nagovorio! Pa, tako mi Boga, kupit ću sebi za tu svrhu najboljeg devca u Meki!' Zatim je Umejja dodao: 'Ummu Safvane, opremi me za polazak!' 'Ebu Safvane', kazala mu je ona, 'zar si zaboravio šta ti je rekao onaj tvoj prijatelj iz Jesriba!?' 'Nisam zaboravio', rekao je on, 'i neću ići s njima a da ne budem u blizini svog devca!' Kada je pošao s njima, nije nigdje stao da se odmori a da tu nije svezao i svoga devca. Tako je postupao sve dok nije poginuo na Bedru." (Predanje bilježi Buhari, 3950.)

Mi, Poslanikovi ashabi, govorili smo da je broj ashaba koji su se borili na Bedru bio jednak broju Talutovih ljudi koji su sa njim prešli rijeku. S njim je, naime, rijeku prešlo nešto više od tri stotine i deset ljudi." (Predanje bilježe Buhari, 3958, i Tirmizi, 1598.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., prilikom Bitke na Bedru izišao je u grupi od tri stotine i petnaest ljudi Kad smo došli na Bedr, on je rekao: 'Bože moj, oni su bosonogi pa im ti dadni šta će jahati; bez odjeće su, pa ih ti obuci; gladni su, pa ih ti nahrani!' I Allah im je dao pobjedu u Bici na Bedru, tako da se niko od njih nije vratio a da sa sobom nije vodio jednu ili dvije kamile; a i odjenuli su se i nahranili." (Hadis bilježi Ebu Davud, 2747.)

Omer mi je pričao da je, prilikom Bitke na Bedru, Vjerovjesnik, s.a.v.s., pogledao idolopoklonike, kojih je bilo hiljadu, dok je njegovih ashaba bilo tri stotine i devetnaest ljudi, pa se okrenuo prema Kabi, ispružio ruke i obratio se Gospodaru riječima: 'Bože moj, ako ova skupina pripadnika islama izgine, na Zemlji nećeš biti obožavan!' Tako je neprestano molio, ispruženih ruku i okrenut prema Kabi, da mu je i ogrtač spao s ramena, pa mu je prišao Ebu Bekr, uzeo njegov ogrtač i bacio ga na njegova ramena. Zatim je stao iza njegovih leđa i rekao mu: 'Allahov Vjerovjesniče, dovoljno si molio svoga Gospodara! Ta, on će tebi dati ono što ti je obećao!' Allah je tada objavio: 'I kada ste od Gospodara svoga pomoć zatražili, On vam se odazvao: 'Poslat ću vam u pomoć hiljadu meleka koji će jedni za drugim dolaziti!'' (El-Enfal, 9). Tako ga je Allah potpomogao melekima." Semmak kaže: Meni je Ibn Abbas ispričao ovo: 'Dok je, tada, jedan musliman silovito pred sobom tjerao jednog idolopoklonika, ponad sebe je čuo udarac biča i glas konjanika koji je govorio: 'Naprijed, Hajzume!' Potom je vidio kako onaj idolopoklonik pred njim pada kao bačen na zemlju. Na njemu je vidio tragove udarca, na nosu i brazgotinu po licu, onako kako to bude od udarca biča, pa mu je to sve odmah pomodrjelo. Zatim je taj ensarija došao i to ispričao Vjerovjesniku, s.a.v.s. On mu je na to rekao: 'Istinu si kazao, to je bila potpora s trećega neba!' Tog dana ubili su sedamdeset nevjernika, a sedamdeset zarobili! Ibn Abbas kaže: 'Kad su zarobili te ljude, Božiji Poslanik, s.a.v.s., upitao je Ebu Bekra i Omera šta da urade s njima. Ebu Bekr je rekao: 'Božiji Poslaniče, sve su to bližnji i daljnji rođaci! Mislim da trebaš za njih uzeti otkupninu kojom ćemo se pomoći u borbi protiv nevjernika, dok će njih Allah, nadati se, uputiti u islam!' 'A šta ti misliš, Ibnul-Hattabe?', obratio se potom Poslanik Omeru. 'Ne, tako mi Allaha, Božiji Poslaniče!', rekao je on, 'ja mislim da nas trebaš pustiti da im odrubimo glave! Pusti Aliju neka odrubi glavu Akilu, a mene pusti da odrubim glavu nekom svom rođaku, jer su to sve nevjerničke vođe i prvaci!' Božiji Poslanik, s.a.v.s., priklonio se pak Ebu Bekrovom mišljenju, a ne onome kako sam ja rekao. Kad je narednog dana Omer došao, zatekao je Božijega Poslanika, s.a.v.s., i Ebu Bekra kako sjede i plaču. 'Božiji Poslaniče', kazao je, 'kaži mi zašto ti i tvoj drug plačete! Plakao bih i ja ako bih imao razloga, a ako ne budem imao, plakat ću stoga što vi plačete?!' 'Plačem zbog uzimanja otkupnine koju su mi predložili tvoji drugovi', rekao je Poslanik, 'jer mi je pokazana njihova patnja koja je bliža od ovog drveta... Uzvišeni Allaha objavio je: 'Nijednom vjerovjesniku nije dopušteno držati zarobljenike dok ne izbori pobjedu na Zemlji; vi želite prolazna dobra ovoga svijeta, a Allah želi onaj svijet. Allah je silan i mudar. Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uzeli. Sada jedite ono što ste zaplijenili, kao dobro i lijepo, i bojte se Allaha. Allah, zaista, prašta i milostiv je!'' (El-Enfal, 67-69) Tako im je Allah taj plijen učinio dopuštenim." (Predanje bilježe Muslim, 1763, i Tirmizi, 3081.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao je Busejsa da izvidi kakava je situacija s Ebu Sufjanovim karavanom i on je došao a u kući nije bilo nikoga drugog osim mene i Poslanika, s.a.v.s., i možda neka njegova žena, i podnio mu izvještaj. Tada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., izišao i rekao: 'Idemo u potjeru! Čija je jahaća životinja spremna, neka krene s nama!' Neki ljudi molili su ga da im dopusti da odu po svoje životinje koje su bile uvrh Medine, ali je on rekao: 'Ne, samo oni čije su životinje ovdje!' Tako je pošao sa svojim ashabima kako bi prije idolopoklonika stigli na Bedr, a onda su došli i idolopoklonici pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: 'Neka niko ništa ne poduzima bez mog odobrenja!' Pošto su se idolopoklonici približili, rekao je: 'Pođite prema Džennetu, širokom kao nebesa i Zemlja!' Umejr ibn Humam el-Ensari upita: 'Božiji Poslaniče, zar je Džennet širok koliko su široka nebesa i Zemlja?' 'Jeste', kazao je Vjerovjesnik, na šta je on rekao: 'Ih, ih, Božiji poslaniče!' 'Zašto kažeš: 'Ih, ih?',' upitao ga je Vjerovjesnik, i on mu je rekao: 'Ni zbog čega drugoga, Božiji Poslaniče', rekao je on, 'osim iz želje da budem njegov stanovnik!' 'Ti ćeš biti njegov stanovnik!', reče mu Poslanik. Utom je on iz torbe izvadio datula i počeo ih jesti. 'Da živim onoliko koliko mi treba da pojedem ove svoje datule', rekao je, 'i to bi bio odveć dug život!' Zatim je ispustio datule i pojurio na nevjernike i poginuo!" (Predanje bilježi Muslim, 1901.)

Kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., čuo da Ebu Sufjan dolazi s karavanom, obavio je konsultacije sa svojim drugovima. Kad je u vezi s tim Ebu Bekr iznio svoj stav, on se okrenuo od njega, kad je svoj stav iznio Omer, on se okrenuo i od njega, a onda je riječ uzeo Sa'd ibn Ubada. 'Želiš da mi izrazimo svoj stav, Božiji Poslaniče?', upitao je on i nastavio: 'Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, kad bi nam naredio da svoje životinje natjeramo u more, mi bismo ih tamo natjerali, a da nam narediš da ih potjeramo do Berkul-gamada, i to bismo učinili!' Potom je Poslanik, s.a.v.s., podstakao ljude i oni su krenuli. Zaustavili su se na Bedru, kad su došle kurejšijske vodonoše među kojima je bio i Esvedov sluga – njega su ashabi uhvatili i stali ispitivati o Ebu Sufjanu i njegovim ljudima. 'Ne znam ništa o Ebu Sufjanu', govorio im je on, 'ali tu je Ebu Džehl, Utba, Šejba i Umejja ibn Halef.' Kad bi on to rekao, oni bi ga udarali pa je naposlijetku rekao: 'Uredu, kazat ću vam! Tu je i Ebu Sufjan!' A kad bi ga prestali udarati, govorio je: 'Ja ne znam ništa o Ebu Sufjanu, ali su tu, među ljudima: Ebu Džehl, Utba, Šejba i Umejja ibn Halef.' I opet su ga tukli. To se zbivalo dok je Božiji Poslanik, s.a.v.s., klanjao. Vidjevši šta čine, prekinuo je namaz i rekao: 'Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, vi ga tučete kad vam govori istinu, a ne tučete kad vam laže! Ovo će, evo, biti mjesto na kojem će poginuti taj i taj!' Pritom je pokazivao rukom, i svi su poginuli baš ondje gdje je pokazao Poslanik." (Predanje bilježe Muslim, 1779, i Ebu Davud, 2681.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao je vojni odred a za zapovjednika imenovao Abdullaha ibn Džahša – njemu je napisao pismo i naredio mu da ga ne čita dok ne dođe do određenoga mjesta. Rekao mu je: 'Nemoj nikog prisiljavati da ide s tobom!' Kad je pročitao pismo, oni su od njega zatražili da se vrati, a on je rekao: 'Slušam i pokoravam se Allahu i Njegovom Poslaniku!' Onda im je ispričao o čemu se radi i pročitao pismo i njima. Tada su se dvojica ljudi vratila nazad a ostali su nastavili s njim. Usput su naišli na Ibnul-Hadremija i ubili ga, ne znajući je li taj dan pripadao mjesecu redžepu ili džumadel-ulau. Idolopoklonici su govorili: 'Ubili ste ga u svetom mjesecu!' Allah je tada objavio: 'Pitaju te o svetom mjesecu, o borbi u njemu...' (El-Bekara, 217). Neki ljudi rekli su: 'Ako i nisu počinili grijeh, neće imati niti nagradu', pa je objavljeno: 'Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti – a Allah prašta i On je milostiv!' (El-Bekara, 218)." (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru, II/162-163.)

Prva zastava koja je podignuta u islamu bila je zastava Abdullaha ibn Džahša." (Predanje bilježi Taberani, u svom Kebiru.)

da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., sudjelovao u devetnaest vojnih pohoda, i da je u osam pohoda došlo do oružane borbe. (Predanje bilježe Buhari, 4473, i Muslim, 1814.)

Bio sam neposredno uz Zejda ibn Erkama, kad ga je neko upitao: 'U koliko je vojnih pohoda sudjelovao Vjerovjesnik, s.a.v.s.?' 'U devetnaest', rekao je on. 'A u koliko si pohoda ti bio s njim?', upitan je, pa je rekao: 'U sedamnaest.' 'Koji je bio prvi pohod?', upitali su. 'Onaj na Ušejri, ili Usejri!', kazao je on." (Predanje bilježe: Buhari, 3949, Muslim, 1254, i Tirmizi, 1676.)

Mi smo Božijem Poslaniku, s.a.v.s., došli pet godina nakon njegove hidžre. Krenuli smo zajedno s Kurejšijama, prilikom Bitke na Hendeku. Ja sam bio sa svojim bratom Fadlom, a s nama je bio i naš sluga Ebu Rafi. Tako smo stigli u Ardž, a potom nastavili put dok nismo došli kod plemena Amr ibn Avf. Onda smo ušli u Medinu, gdje smo Poslanika, s.a.v.s., zatekli u opkopu, iskopanom oko Medine, a radi zaštite od neprijateljskog napada koji se očekivao. Tada sam imao osam godina, a moj brat trinaest." (Predanje bilježi Taberani, u svom Evsatu, IV/6566, 3624.)

Kad su Vjerovjesnik, s.a.v.s., i Ebu Bekr putovali krijući se, zaustavili su se kod Ebu Ma'beda i on im je rekao: 'Naše su ovce, Boga mi, iznurene i ne daju mlijeka!' 'A šta je s tom ovcom?', upitao ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., i on mu je dovede te je Poslanik uputi dovu da Allah na nju spusti Svoj blagoslov, a zatim je namuzao mlijeka u jednu zdjelu i napojio ga njime, a onda su pili i oni. 'Jesi li ti onaj', upitao je Ebu Ma'bed, 'za koga Kurejšije govore da je sabejac?!' 'Da, oni zbilja tako govore!', rekao je on. 'Svjedočim', kazao je on na to, 'da je ono s čime dolaziš istina! Mogu li poći sa tobom?!' 'Nemoj', rekao mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., dok ne čuješ da smo ojačali.' Zatim mu se Ebu Ma'bed priključio kasnije." (Predanje bilježi Bezzar, II/301, 1743.)

Kad se spustila večer i kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., bio u pećini, Allah je naredio drvetu da izraste ispred pećine, a pauka nadahnuo da s prednje strane isplete mrežu, dok je dvojici golubova naredio da se spuste na sami ulaz u pećinu. Kad su idolopoklonici došli toliko blizu da su od Vjerovjesnika, s.a.v.s., bili udaljeni svega četrdeset lakata, jedan od njih je razgledao okolicu pa je vidio dva goluba te je drugima rekao: 'Vidio sam dva goluba na ulazu u pećinu – jasno je da tamo nema nikoga!' Božiji Poslanik, s.a.v.s., čuo je te njegove riječi pa je shvatio da ih je Allah tim golubovima odvratio od njih. Blagoslovio je te golubove i naredio da se nagrade – odneseni su u prostor Kabe kao mladenci tako da je svaki golub u tom prostoru iz njihova poroda." U senedu se nalaze nepoznati prenosioci. (Predanje bilježe Bezzar i Taberani.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., nakon hadža se zadržao i preostali dio zul-hidže, zatim muharrem i safer, a idolopoklonici su se objedinili oko jednoga stava i spletke kada su mislili da će on krenuti. Znali su da će on u Medini imati boravište i zaštitu, bili su čuli da su ensarije primili islam, pa su se saglasili da ga ubiju, bace u tamnicu ili ga prognaju. Međutim, Allah je njega obavijestio o njihovoj spletki: I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije!' (El-Enfal, 30) Obavijestio ga je, u onom danu u kojem je on došao Ebu Bekrovoj kući, da ga namjeravaju napasti navečer tog dana u njegovoj postelji. Stoga je on, pod plaštom noći, s Ebu Bekrom krenuo prema pećini Sevr, dok je Alija otišao i legao u njegovu postelju, da zavara nevjernike. Idolopoklonici su u noć ušli dogovarajući se da će nasrnuti na onoga u postelji i svezati ga. To im je bila tema razgovora sve do svitanja. Tada su bili zatečeni vidjevši da iz postelje ustaje Alija, pa su ga upitali gdje je Vjerovjesnik, s.a.v.s. On im je rekao da ne zna, i njima je bilo jasno da je otišao, te su se odmah na sve strane dali u potjeru za njim. Uključili su i ljude iz primorskih mjesta, obećavajući im veliku nagradu ako ga ubiju ili uhvate. Došli su i do pećine Sevr i razgledali ponad same pećine. Njih dvojica čuli su njihove glasove, pa je Ebu Bekr osjetio zebnju, na šta mu je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Ne boj se, Allah je s nama!' (Et-Tevba, 40). Tada je Allahu uputio dovu ...pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar!' (Et-Tevba, 40)." (Predanje bilježi Taberani u svom Kebiru.)

Jedan čovjek upitao je: 'Božiji Poslaniče, koja je hidžra najbolja?' On mu je rekao: 'Da napustiš ono što je mrsko tvome Gospodaru!' Još je rekao: 'Imaju dvije vrste hidžre: jedna je hidžra čovjeka iz grada, a druga jeste hidžra onoga iz pustinje. Hidžra ovog potonjeg jeste u tome da se odazove kad bude pozvan i da posluša kad mu se naredi, dok je hidžra čovjeka iz grada teža, ali je i nagrada za nju veća.'" (Hadis bilježi Nesai, VII/144.)

Čuli smo za Poslanikov, a.s., izlazak iz Meke dok smo bili u Jemenu, pa smo i mi krenuli seleći se njemu, ja i moja dva starija brata – Ebu Burda i Ebu Ruhm. Bilo nas je pedeset i nekoliko iz moga plemena. Ukrcali smo se na lađu, pa nas je ona dopremila do Nedžašija. Bilo je baš u vrijeme kad su kod njega bili Džafer i ostali muslimani, pa smo se zadržali s njim sve dok zajedno nismo otputovali kod Božijega Poslanika, s.a.v.s. Bilo je to u vrijeme osvojenja Hajbera, pa je on i nama dodijelio dio tog plijena. Nikome drugom ko nije učestvovao u njegovom osvojenju nije dodijelio ništa, osim onima koji su se nalazili na našoj lađi, s Džaferom i onima koji su bili s njim. Neki ljudi govorili su nam: 'Mi smo prije vas učinili hidžru!', a Esma, kćerka Umejsova, koja je stigla s nama, jednom je otišla kod Hafse, pa kad ju je Omer ugledao, upitao ju je ko je ona. 'Esma, kćerka Umejsova!', kazala je. 'Habešijka!', rekao je Omer, 's lađe?!' 'Tako je!', kazala je ona. 'Mi smo prije vas učinili hidžru', rekao je on, 'i kod Božijega Poslanika, s.a.v.s., imamo više prava od vas!' Nju je to naljutilo pa je rekla: 'Ne, tako mi Allaha! Vi ste bili s njim, on je hranio vašeg gladnog i savjetovao vašeg neukog, a mi smo bili u zemlji dalekoj i mrskoj, u Abisiniji – sve radi Allaha i radi Njegova Poslanika! Allah mi, neću ništa ni pojesti, ni popiti, dok ne reknem Božijem Poslaniku, s.a.v.s., šta si mi rekao!' Tako mu je, kad je došao Božiji Poslanik, s.a.v.s., ispričala o tome, i on je rekao: 'On nema više prava kod mene od vas! On i oni poput njega učinili su jednu hidžru, a vi koji ste bili na lađi učinili ste dvije hidžre!' 'Poslije toga', kaže ona, 'Ebu Musa i oni koji su bili s nama na lađi, dolazili su samo da bi me pitali za ovaj hadis i ništa im na svijetu nije bilo draže i prijatnije od onog što je glede njih rekao Božiji Poslanik, s.a.v.s.'" (Predanje bilježe Buhari, 6431, i Muslim, 2499.)

Prvi ashabi Božijega Poslanika, s.a.v.s., koji su došli kod nas bili su Mus'ab ibn Umejr i Ibn Ummu Mektum, koji su svijet podučavali Kur'anu, a zatim su došli Ammar, Bilal i Sa'd, pa Omer s dvadesetericom ashaba, a potom nam je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s. Nisam vidio da su se Medinjani ičemu više obradovali što njegovu dolasku! Gledao sam kako i robinje i djeca govore: 'Evo, dođe Allahov Poslanik!' A on nije došao prije nego što sam ja naučio suru El-Eala, a ona je jedna od kraćih sura." (Predanje bilježi Buhari, 4941.)