Pokuđeno vrijeme za obavljanje namaza

PITANJE

Ljubazno Vas molim da mi pojasnite kada se to ne smije klanjati, s obzirom na pokuđenost klanjanja u vrijeme kad sunce izlazi, zalazi i kad je u zenitu, ali “precizno”, tj. kroz primjer.  Kad je riječ o sabahu, da li je to vrijeme oko 15 min. poslije vremena za zoru iz vaktije (npr. danas je zora u 4:52, a prestati klanjati trteba bar do 5:07 min.) ili oko 15 min. prije izlaska sunca po vaktiji (npr. danas je izlazak sunca u 6:27, a ne klanjati onih zadnjih 15-ak min., tj. od 6:12 da se više ne klanja) ili nešto treće? Kad je riječ o podnevu, običaj je kod nas da se klanja u 12 ili 13 sati, zavisno od ljetnog/zimskog računanja vremena; da li se onda može klanjati u vremenu koje je navedeno na vaktiji ili se čeka u odnosu na to vrijeme onih 15-ak minuta neklanjanja kada je sunce u najvišoj tačci? Vrijeme iz vaktije obično bude malo prije “okruglog” vremena, mada vidim da je danas po vaktiji podne u 12:01 minut, pa mi nije baš zgodno za primjera. Uglavnom, treba li se šta čekati ili izbjegavati, kada je riječ o podne-namazu? U principu, kod ovog namaza nema neke posebne zabune, jer se jasno klanja u 12:00 (13:00), ali eto, mala zbunjenost postoji zbog onih riječi “kad je sunce u najvišoj tačci”, pa da li je to uračunato u vaktiju? Kada je riječ o ikindiji, da li ju je “pokuđeno” klanjati zadnjih 15-ak minuta prije isteka namaskog vremena: npr. danas je akšam u 17:34, a zadnje vrijeme za klanjanje ikindije bude do 17:19 sati? U konačnici, ja proizvoljno uzimam da je ovo “čekanje” period od 15 min. za sabah, odnosno zadnjih 15-ak min. ikindije. Da li je to dovoljno? Još jedno pitanje: kada dođem s posla, obično imam 15-ak minuta ili pola sata do akšama po vaktiji i mogu “ugrabiti” da klanjam ikindiju. E, više nisam sigurna da li da klanjam ikindiju ili ne, opet s obzirom na tu “zabranu” klanjanja? Ustvari, nisam sigurna da li je to zabrana ili pokuđenost.

ODGOVOR

Klanjanje u spomenuta tri vremena treba izbjegavati, bilo da je riječ o zabranjenosti ili strogoj pokuđenosti. U fikhskoj literaturi se koriste obje kvalifikacije/propisa. Treba praviti razliku između dvije situacije: kad osoba ima mogućnost da klanja na vrijeme, tj. da izbjegne to vrijeme, i kad dođe u vremenski tjesnac iz opravdanog razloga (neodložan posao i sl.). U prvom slučaju griješi, a u drugom ne. U slučaju sabaha, ne treba birati da se klanja baš u zadnji čas pred izlazak sunca. Znači, sat treba podesiti na alarm makar pola sata prije izlaska sunca, pa možda i nešto ranije, kako bi se imalo vremena i okupati se u slučaju potrebe. Ako se ne uspije probuditi u to vrijeme, već nešto kasnije, klanjat će sve dok sunce ne počne izlaziti (koja minuta prije izlaska). Izlazak sunca kvari započeti sabahski farz (Meraki el-felah, str. 74). Podne-namaz treba klanjati nakon što se prouči ezan u džamiji. Dok se prouči ezan, sunce je već krenulo sa zenita i vrijeme pokuđenosti/zabranjenosti je isteklo. Ako se klanja individualno, onda treba sačekati koju minutu poslije podneva (zenita), po takvimu. U slučaju ikindije, otprilike pola sata prije zalaska sunca počinje zabranjeno/pokuđeno vrijeme. Prema objašnjenju u fikhskim djelima, to je vrijeme kada se očima može gledati izravno u sunčev disk koji poprima crvenkastu boju. Međutim, ako osoba nije klanjala prije toga, zbog posla i sl., klanjat će sve do samog zalaska sunca. Prema tome, u normalnim okolnostima, treba izbjegavati klanjanje u spomenutim vremenima. U posebnim okolnostima, klanjat će se i u tim vremenima, makar i uz pokuđenost. Što je opravdanje jače, pokuđenost je manja. A Allah najbolje zna.