Bilo bi teško precijeniti naučnu vrijednost i kulturnu važnost Šabanovićeva pisanog opusa. To je opus  koji djeluje snagom  naučne logike i  preciznog, jasnog naučnog izraza, opus u kojem fascinira značajnost tema i utemeljenost i pouzdanost  uvida autora koji je napustio ovaj svijet na  početku pedesetšeste godine života. Da je iza sebe ostavio samo Bosanski pašaluk, ili samo studiju, prijevod i historiografske i terminoške komentare Putopisa Evlije Čelebije, ili samo Književnost muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima Hazim Šabanović bi zaslužio opće  poštovanje. Ova djela su, međutim, dio Šabanovićeva opusa, svakako značajniji, poznatiji dio,  ali dio opusa kojemu također pripada obilje  radovi koje je Hazim Šabanović objavio u periodičnim, prigodnim i samostalnim publikacijama, kao i zamašni fond njegovih neobjavljenih prijevoda i obrada osmanskih dokumenata.

  Poznati i manje poznati radovi Hazima Šabanovića  su prilozi osmanistici, historiji kulture Bošnjaka, predmodernoj povijesti južnoslavenskih zemalja. U pravilu, to su izvorni  prilozi  naučnim disciplinama historije i  stoga značajni prilozi nauci i njezinim  kulturnim učincima. Premda bi vrijedilo, u ovoj prigodnoj riječi ne mogu ispitivati porijeklo njihove suštine i veličine, zalaziti u izvore njihove naučne i kulturne vrijednosti. Želim ukazati na to  kako su mi preporuke klasične mudrosti pomogle da sebi bolje predstavim opus Hazima Šabanovića, da u njemu jasnije vidim događaj u događanju nauke, bosanskohercegovačke, evropske, svjetske,  ali i djelotvornu potvrdu nauke u širim tokovima  kulture, povijesti, društvenog života.  

   Za događaj se kaže da je prekid uobičajenog toka stvari, čin koji ima učinke. Za pisani opus Hazima Šabanovića se zna da je djelo koje je djelovalo i koje djeluje. Bosanski pašaluk je temeljna studija o formiranju i upravnom ustrojstvu Bosanskog ejaleta, bosansko je izdanje Čelebijine Sejahatname, sa tekstom prijevoda i razjašnjavajućim tekstovima prevodioca, nezaobilazno u kulturno-historijskim studijama  južnoslavenskih gradova, zemalja i naroda u sedamanestom stoljeću, posmrtno objavljeno, i nezavršeno, djelo Književnost muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima, temeljno je djelo kulturne povijesti Bošnjaka. U sličnoj djelotvornosti su objavljeni i traju  Krajište Isa-bega Ishakovića, Šabanovićeve studije o povijesti Beograda, Bosanski divan.

  Kako mi je klasična mudrost osigurala bolje rasvjetljenje ovog kompleksnog opusa, već na prvi pogled vidljivog u njegovoj naučnoj i kulturnoj značajnosti?

   U temeljima duhovnog, religijsko-etičkog i društvenog života Kineza je učenje dvojice učitelja,  Lao Cea i Konfucija, utemeljitelja taoizma i konfuijanstva. Po tradiciji su savremenici, premda se za prvog pretpostavlja da je samo posljednje desetljeće života proživio u petom stoljeću prije nove ere, dok se za drugog zna da je živio u petom stoljeću. Lao Ce je učio čovjeka vezama sa vječnošću, univerzumom, prirodom, i razvijanju tih veza do ostvarenja potpunog jedinstva, do sjedinjenja čovjeka s Taoom. Konfucije je učio ispravnim djelima pobožnost i pravednosti, odgoju  i učenosti kojima se postižu uzajamno poštovanje ljudi i harmonija u društvu. I u vremenu ili vremenima dvojice učitelja Kineza nije bilo malo, bilo ih je i tada zacijelo više nego tadašnjih stanovnika evropskog kontinenta, i Konfucije, koji je  učio Kineze vrlini i poštivanju društvenih normi, poučavao ih je  djelotvornom prihvatanju istine da samo jedan od njih može biti kineski car. Njegova pouka je bila da je jedan car Kineza, ali da svaki Kinez  može biti car, car u poslu kojim se bavi.

   Godinama i desetljećima sam znao tu Konfucijevu mudrost, razumijevajući u  njoj poziv svakom čovjeku koji se bavi nekim poslom da nastoji da bude najbolji u svom poslu. Pritom sam u pozivu razumijevao važnost rezultata nastojanja, ali i važnost makar zamišljenog, idealnog krajnjeg rezultata. Konfucijeva mudrost je sadržavala mobilizacijsku praktičnu vrijednost i u odnosu na rezultat, jer postići stupanj najboljeg stolara, zabavljača ili majstora za izradu mačeva u Kini u tim vremenima značilo je osigurati sebi položaj prvog stolara, zabavljača ili majstora za izradu mačeva na carskom dvoru. A onda sam se, ne tako davno, u relativno kratkom vremenu, susreo sa moćnim primjerima rasvjetljavajućih  potvrda Konfucijeve carske preporuke i  prelaženja granica njezina praktičnog smisla u poslu u kojem se to u pravilu ne očekuje.

   Naišao sam na misao francuskog mislioca Pierre Josepha Proudhona da je pravi zemljoradnik čovjek koji uživa u sjetvi kao i u žetvi, i njegovo navođenje riječi francuskog seljaka koji je kazao: „Kada zaorem prvu brazdu osjećam se poput kralja.“ Nedugo potom dogodilo mi se da slušam o zemljoradniku iz Gradačca, koji, kako sam razumio iz kazivanja onih od kojih sam to slušao, usmeno izlaže dugu pjesmu u prozi u čast motike, svojevrstan esej o  svojstvima i  vrijednostima  motike kao njegove životne veze sa njivom, zemljom, svijetom života. (Nadam se da je neko zabilježio ili će barem zabilježiti tu epsku pohvalu motici. ) Čudesna su, nedvojbeno, ova dva priznanja ljubavi prema poslu  koji se, nipošto slučajno, u našem jeziku zove težačkim. U njima je nemoguće ne vidjeti carske mogućnosti čovjeka  na koje je uputio Konfucije, a moguće je vidjeti čak i nešto više od onoga na što je Konfucije uputio. Riječi francuskog seljaka iz devetnaestog stoljeća i kazivanje bosanskog zemljoradnika iz dvadesetprvog stoljeća  svjedočanstva su ljudi  kraljevskog osjećanja i poimanja vlastitog posla. Mene su navela na produbljenije razumijevanje Konfucijeve carske preporuke, - barem tako mislim, - a produbljenije razumijevanje Konfucijeve misli me navelo na jasnije sagledavanje djela Hazima Šabanovića. I djela drugih naučnika koji su imali kraljevski odnos prema poslu kojim su se bavili.

   Biti car ili kralj u stolarskom, glumačkom, rudarskom, naučničkom poslu, ne znači biti trofejni car stolara, car glumaca, car rudara, car naučnika. I Konfucije je bio svjestan da car može biti loš vladar, i opravdavao je pobunu protiv lošeg vladara. Biti car u nekom poslu ne znači imati carske privilegije već znači imati vrhunsku  ljubav prema poslu i spremnost na vrhunske žrtve u njegovom obavljanju,  znači nastojati da se na kraljevski način ispunjavaju  najbolje mogućnosti posla. U bavljenju naukom je to vjerovatno više izraženo nego u drugim poslovima. Istina nauke kao nastojanja da se dođe do istine je da su stvari komplicirane i da njihovo razjašnjavanje nije lahko ni jednostavno. Stoga je povijest nauke određena i ispunjena primjerima ljubavi prema nauci i žrtvovanja za nauku. Jedan od njih je i čuveni slučaj sa Ebu Rejhanom Birunijem, koji je tri dana okopavao vrt hinduskom svećeniku da bi mu svećenik razjasnio jednu riječ iz nekog teksta na sanskritu. Biruni je to učinio istražujući svijet indijskih religija i kulturnih tradicija i prikupljajući građu za jedno od najznačajnijih djela u komparativnoj historiji kultura i religija.

   Muhamedu Hami Šabanoviću, koji je sudionik večerašnjeg susreta, dugujem znanje o sličnom  primjeru odnosa Hazima Šabanovića prema poslu kojim se bavio. Jednog poslijepodneva, Hazim je došao na željezničku stanicu u Sarajevu da među putnicima na čuvenom „lokalu“, vozu koji je saobraćao između Sarajeva i Kaknja kao glavno prevozno sredstvo radnika, učenika i studenata tih šezdesetih godina, nađe komšiju  Jamakovića iz Poriječana. Kada ga je našao upitao je Jamakovića kako njegova mati zove kolić koji se zabija u zemlju, a koji je na vrhu špage kojom se veže krava ili konj da pase. Jamaković je rekao da ne zna i Hazim je, vjerovatno razočarano, objasnio da je ustao iza radnog stola i došao na stanicu da se podsjeti na bosansku riječ koju najstariji ljudi u Porijerčanima koriste za kolić, jer mu je stalo do bosanske riječi a ne njezina opisnog zamjenjivanja.  Kada je  Jamaković predložio da mu sutra ujutro prenese tu riječ od matere, a Hazim kazao da ne može čekati do sutra, neko je iz društva „lokalaca“ sugerirao Hazimu da sjede u „lokal“ i ode u Poriječane, obavijesti se lično i noćnim „lokalom“ vrati u Sarajevo. I on je tako i postupio.

   Hazim Šabanović je preselio na današnji dan prije 46. godina. Bilježeći njegovu smrt osam dana kasnije, Alija Nametak je naveo da mu je tri mjeseca bio profesor materinskog jezika u medresi, a Hazim ga je, citiram, „čitavog svog, nažalost, kratkog života nazivao ustazom“ . Tu je, uz ostalo, iznio i sadržaj svoga razgovora sa poznatim profesorom sarajevskog Pravnog fakulteta i budućim dopisnim članom ANUBiH, Vladom Jokanovićem, koji su vodili u vrijeme prerastanja Nučnog društva BiH u ANUBiH. Na Nametkovo pitanje kako će se birati akademici, Jokanović je odgovorio protupitanjem: „A ko se uopće u nas bavi naukom i ko bi mogao biti akademik“, i, po njegovom svjedočenju, odmah nastavio: „Ja u Sarajevu znam samo dvojicu: (ne znam tko je bio prvi kojega je spomenuo, - navodi Nametak, - čini mi se da je dotični bio profesor Veterinarskog fakulteta u Sarajevu) i dr. Hazim Šabanović.“

   Naučno djelo Hazima Šabanovića potvrda je kraljevskog nastojanja u nauci, neprolazni  izraz  vrhunskog naučničkog  znanja i odgovornosti, ljubavi i žrtve. 

 Piše: Hilmo Neimarlija