Vrijeme u kojem živimo pokazuje koliko je veliki Gazali, hudždždetu'l-islam (posljednja riječ o islamu) svoga doba i mudžeddiduddin (obnovitelj svijesti o vjeri) svoga stoljeća, bio upravu: na Bliskom istoku se ovih godina krvavo sukobljavaju muslimani različitih frka (ar. firqa, pl.  fireq) u akaidu, a žalosnim simptomima toga, sektaškog sukobljavanja svjedočimo i mi ovdje u Bosni i na Balkanskom poluotoku. Nekadašnje Osmansko carstvo, prostirući se na tri kontinenta, kao ognjište i čuvar ehl-i Sunneta ve'ldžema'ata, stoljećima je bilo ukliješteno između dvije globalne sile: kršćanskoga Zapada i šiijske safevidske imperije, sve dok ova prva sila nije oborila njegov hilafet 1924.g. U muslimanskim izvorima ta se hilafetska  tvorevina nazivala „Uzvišenom Državom“ (Devle 'alijje), po tome što je ona imala „Allahovo pozvanje“ da nastane i traje. U recentnim globalnim prilikama, muslimani koji nastanjuju prostore nekadašnje Devle 'alijje nalaze se pod istim udarima, ali i pred istom vizijom: političkog ujedinjenja ehl-i Sunneta ve'l-džema'ata u novonastalim prilikama, inša'ellahu Te'ala. (Dok nastaje ovaj tekst, predsjednik Turske, h. Tajjib Erdoan, i kralj Saudijske Arabije Selman, prema medijskim izvještavanjima, započinju takvu inicijativu, kojoj se pridružuje i Islamska Republika Pakistan.) No, to neće moći biti ostvareno dok se muslimani ne ujedine u vjerskim učenjima ili akaidu, na što ih poziva naprijed citirani ajet. Naime, imenica habl (ar. uže) označava deblje uže čija su brojna vlakna međusobno čvrsto povezana pa se njihova cjelina, usljed unutarnje novostečene jačine, ne može rastrgnuti, bar ne tako lahko. Takvu cjelinu činili su ashabi, r.a.- svaki po jedno „vlakno“ Allahovoga Užeta: oni jesu imali ikhtilāf (razilaženja) u mišljenju, ali to nisu bila razilaženja u akaidu i to nisu bila razilaženja koja bi vodila formiranju neke frke ili sekte koja bi atakirala na vlast (hilafet) i vjersko jedinstvo Ummeta – kao što to svaka koja se odvojila od ehl-i Sunneta ve'l-džema'ata čini.

Tumačenje „Allahovoga Užeta“ u tefsiru Hilmi-babe Bošnjaka

 

U nizu tefsira ovog ajeta, ovdje ćemo navesti njegovo tumačenje koje je godine 1303. po Miladu u svojoj er-Risali es-sijasijji (Političkoj brošuri)  u Medini Munevveri objavio Hilmi-baba Bošnjak (izvorni rukopis čuva se u Biblioteci Sulejmaniji u Istanbulu):

„To znači: Pridržavajte se Allahove vjere, islama, ili Njegove Knjige, a ovo tumačenje se izvodi iz Resulullahovoga,s.a.v.s., hadisa:“Kur'an je čvrsto Allahovo Uže.“ U hadisu je figurativno rečeno za Kur'an da je uže s obzirom na to da je pridržavanje za Kur'an uzrok spasu, uzrok da se čovjek ne odmetne od islama – isto kao što je pridržavanje za uže uzrok spasu da se čovjek ne privrne...Bejdavi citira Vahidija koji je rekao da „Allahovo Uže“ označava džemat ili jedinstvo muslimana u vjerovanju, dok neki kažu da čvrsto držanje za Allahovo Uže znači napustiti cijepanje muslimanske zajednice a slijediti Kur'an, jer kada vjernik slijedi Kur'an, onda je on siguran i neće biti izložen muci i nevolji...Mudžahid kaže da ovaj ajet znači: „Neka se niko od vas ne razilazi sa džematom, neka se niko od vas ne odvaja od vjere i Istine tako što se oda međusobnom razilaženju – kao što su to učinile ehl-i kitabije (tj. kršćani i jevreji) koji su se najprije razišli u pogledu učenja svojih vjera, a onda se pocijepali!...“ Hazin kaže:“Ne činite ono što vodi u cijepanje i što odstranjuje usaglašavanje i prijateljstvo!“ U Kur'anu se zabranjuje razjedinjavanje i razilaženje, a naređuju sloga i usaglašavanje – zato što Istina može biti samo jedna, a sve ostalo je neznanje i zabluda. Kad je već to tako, onda se mora odbaciti razilaženje u vjeri i cijepanje – jer je sve to običaj džahilijjeta, a to je zabranjeno.“ Neka je salat-i selam na našeg prvaka Muhammeda koji u svome hadisu kaže:“Petero za petero!“ tj. Uzvišeni će dati drugih petero kada se pojavi prvih petero (svojstava), a ta su:

-jedan narod nikada neće prekršiti Ugovor sa Allahom, dž.š., a da Allah, dž.š., neće dati da tim narodom zagospodari njegov neprijatelj;

-kad god se u suđenju jedan narod počne služiti nekim drugim a ne Allahovim zakonodavstvom, u tome narodu će se pojaviti siromaštvo;

-kad god se u jednom narodu pojavi nemoral, tj. prostitucija i homoseksualizam, u tome narodu će se povećati smrtnost, tj. on će biološki nestajati kao što se dogodilo Israilićanima;

-kad god pripadnici jednog naroda budu zakidali pri mjerenju, bit će lišeni ploda, tj. zemlja im neće rađati i oni će gladovati;

-kad god jedan narod ne bude davao zekjat, pogađat će ga suša“(Taberani u el-Kebiru, od ibn 'Abbasa, r.a.).“

„Ovaj hadis se smatra jednom od mu'džiza poslanika Muhammeda, s.a.v.s.,“ kaže Hilmi-baba u nastavku,“tj. njegovim znanjem o gajbu, jer se dogodilo ono što je on rekao. Kada smo mi prekinuli ugovor sa Allahom, dž.š., Allah, dž.š., je dao pa su naši neprijatelji preuzeli vlast pa sada vladaju nama; oni su zauzeli veći dio naše domovine; a kada smo prestali da se služimo fetvama i počeli da se služimo građanskim zakonima, postali smo dužnici strancima. Ej žalosti!“

 

Tijesna povezanost između vjerovanja i političke stvarnosti

Hilmi-babino tumačenje spomenutoga kur'anskog ajeta ovim hadisom dodatno svjedoči o njegovom pronicljivom duhu – jer je ovaj mufessir uvidio vezu između naših vjerovanja i našeg društvenog i političkog žalosnog stanja. Zaista, ehl-i Sunnet ve'l -džema'at nije samo skup svih vjerovanja većinskog dijela muslimanskog čovječanstva, nego je to i skup međusobno usaglašenih vjerovanja koja u bitnome utječu na isto tako usaglašene društvene i političke tokove i ciljeve Ummeta, čega su bili izuzetno svjesni svi imami ovih vjerovanja: Ebu Hanife, Malik, Šafija i ibn Hanbel, poslije kojih su dolazili ostali blistavi, veliki imami tzv. sunnizma. Kako se islam širio u nova područja, on se i susretao sa vjerovanjima, filozofijama i ideologijama naroda koji su u nj ulazili, zbog čega su povijesno-političke kušnje i udari na ehl-i Sunnet ve'l-džema'at bili sve veći. Njegov posebno intenzivan susret / sukob bio je sa grčkom filozofijom, a onda i sa vjerovanjima koja su stanovala u Međuriječju (između Eufrata i Tigrisa), toj „bešici kultura i religija.“ I taj susret/sukob, u različitim formama, traje sve do danas.

Mu'tezilizam i ši'izam naspram sunnizma

Dvije osnovne sekte koje su ugrozile ehli-Sunnet ve'l-džema'at, koje su međusobno isprepletene, bile su- i ostale – mu'tezilizam i ši'izam. Prvi je donio kušnju sukoba ili pitanje pomirbe između autoriteta Objave i autoriteta Razuma, što je impliciralo sektaškim pogledom na (ne)stvorenost Kur'ana, odnos Kur'ana i Sunneta, pogledom na ashabe i (ne)kategoričnost Šeri'ata. Drugi, koji i znači ogranak (dosl. šī'a, odvojena skupina), sa svojom drevnom, perzijskom šu'ubijjom (nacionalizmom), ne mogavši prihvatiti nomade sa Arabljanskog poluotoka koji su ih vojno pobijedili na Kadissijji, a, za razliku od njihove drevne i raskošne kulture i civilizacije, imali samo La ilahe illellah  i arapski jezik, nisu mogli prihvatiti „arapskog“ halifu Omera koji je osvojio njihovu zemlju, ali ni preostale Hulefa'i rašidine – osim hazreti Alije, u koga vjeruju kao prvog imama. (Sam hazreti Alija, hazreti Fatima i njihovi potomci nejmaju nikakve veze sa nastankom šiizma.)  Sa svojim vjerovanjem u imamet, mrzeći Arabljane, oni su  odbacili (dosl. refeda) teoriju ehl-i Sunneta ve'l-džema'ata, konceptu hilafeta suprotstavili imamet – i sve do danas ostali zasebna skupina muslimana rafidija. Dijeleći se dalje u mnoštvo sekti, jedan dio njih je čak izišao iz vjerovanja u Šehadet. U prepletanju sa mu'tezilizmom ili ši'izmom, ili nezavisno od njih, u Svijetu Islama nastalo je na desetine drugih frka kakve su: džehmije, kaderije, džebrije, šu'ubije, imamije, ezrekije, batinije, kullabije, zejdije, dehrije, jezidije... U takvom košmaru i  povijesnom razvoju prilika, „nije bilo drugog izlaza osim da Uzvišeni Allah ovoj vjeri podari čovjeka pouzdane unutrašnjosti i vanjštine, koji će štititi Allahovu Knjigu i Sunnet Njegovoga Poslanika, s.a.v.s., i njegovih časnih ashaba kao i onoga na čemu su bili dobri preci iz reda imama Hadisa, koji će znati disputirati, poznavati osnove disputacije i svih vrsta znanja koje će se pojaviti u ovoj zajednici, a što će mu omogućiti da se obruši na protagoniste neistine i odbije njihove obmane. Taj učenjak bio je Ebu'l-Hasan Ali ibn Isma'il el-Eš'ari“ (Muhammed Muhjuddin Abdulhamid).

 

Meqālātu'l-islāmijjīn – studija koja okuplja sve koji se u namazu okreću prema Kibli u Mekki

 

Ebu'l-Hasan el-Eš'ari (873.-935. po Miladu) vodi porijeklo od ashaba Ebu Musaa el-Eš'arija. Rođen je u Basri, a veći dio svoga života proveo je u Bagdadu. Bio je prihvatio mu'tezilizam, od koga se, nakon pomnog studiranja učenja njegovih najprominentnijih figura kakve su en-Nazzam, Abbad ibn Sulejman, Ebu'l-Huzejl i dr., odvojio i utemeljio jednu od pravovjernih, sunnijskih škola  kelama  ili aka'ida,  koja je poslije njega dobila naziva eš'arizam. Prema Zirikliju (el-E'alām) napisao je preko tri stotine naučnih radova, od kojih je najpoznatiji Meqālātu'l-islāmijjīn (Muslimanska mišljenja o islamu). U ovom svome djelu Eš'ari daje pregled učenja svih muslimanskih frka, na pregledan i nepristran način, što ga čini dragocjenim izvorom. No, u nekim od najdelikatnijih pitanja el-Eš'ari iznosi stavove ehl-u Sunne ve'l-istiqāme (dosl. onih koji su najtvrđi i najustrajniji u svome vjerovanju), što su samo inačice teorije o kojoj ovdje govorimo, da bi u poglavlju pod naslovom Sumarno navođenje mišljenja ehl-i Hadisa i ehl-i Sunneta  iznio ta učenja. Evo samo nekih od njih: „Oni potvrđuju vjerovanje u Allaha, dž.š., Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, sve što je objavljeno od Njega i što god su prenijeli povjerljivi prenosioci od Allahova Poslanika, a.s., ne odbacujući ništa od toga; Džennet je istina, Džehennem je istina; Sudnji dan će doći bez imalo šubhe, kada će Uzvišeni Allah proživjeti sve ljude iz njihovih kaburova (duševno i tjelesno); Allahova imena nisu nešto mimo Allaha; na Zemlji ne može biti dobra i zla osim ako Allah, dž.š., hoće; sve biva s Njegovom voljom; nejma drugog Stvoritelja osim Allaha; ljudska zla On stvara, ljudska djela On stvara, ljudi nisu u stanju ništa stvoriti; Kur'an je Allahov nestvoreni govor; niko se od pripadnika Kible ne proglašava nevjernikom (poricateljem Istine) zbog grijeha počinjenog kao što su blud, krađa i slični veliki grijesi, njihovi počinioci s onim što imaju imana u sebi su mu'mini iako su počinili velike grijehe; islam nije isto što i iman; islam je svjedočiti Šehadet, a iman je vjerovati u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, Njegovo određenje, bilo dobro ili zlo, slatko ili gorko, da ono što nas pogodi nije nas moglo mimoići, a ono što nas mimoiđe nije nas moglo pogoditi...; iman je riječ i djelo, povećava se i smanjuje; Allah nije naredio zlo, nije zadovoljan njime, ali ga dopušta; prihvataju pravo dobrih prethodnika (selefa), koje je Uzvišeni Allah odabrao zbog druženja sa Njegovim Vjerovjesnikom, a.s., prihvataju njihove vrijednosti, ustežu se od nesporazuma kojih je bilo među njima, starijim i mlađim, i daju prednost Ebu Bekru, zatim Omeru, onda Osmanu, a potom Aliji – neka je Allahovo zadovoljstvo na sve njih; vjeruju u hadise koji su preneseni od Allahova Poslanika, s.a.v.s.; bajram i drugi namazi u džematu mogu se klanjati za svakim imamom, dobrim i pokvarenim; stroga je obaveza boriti se za dobro od početka poslanstva Allahova poslanika Muhammeda, s.a.v.s., pa do posljednje bitke protiv Dedždžala i poslije toga; Dedždžal će izaći a Isa, a.s., će ga ubiti; Munkir i Nekir su istina; Miradž je bio duševno i tjelesno; vjeruju u viđenje u snu i u dovu za umrle muslimane te da sadaka za njih stiže do njih poslije njihove smrti; vjeruju da je moguće da dobrim ljudima (evlijama) Uzvišeni Allah podari Svoje znakove (keramete) koji im se pojvaljuju; Sunnet se ne dokida Kur'anom; tvrde da se mora izbjegavati svako ko poziva novotarijama, da se treba zanimati učenjem Kur'ana, pisanjem hadisa, proučavanjem fikha s poniznošću i lijepim ponašanjem, radom na dobru, izbjegavati nepravdu i boriti se protv nje, izbjegavati ogovaranje, klevetanje, blud i traganje samo za jelom i pićem; itd.“

Bošnjački čuvari sunnizma

Eš'arizam se, Allahovom voljom, snažno i obuhvatno raširio Svijetom Islama, a nešto kasnije, na krajnjem istoku ovog svijeta, pod njegovim utjecajem, pojavilo se i učenje imama Ebu Mensura el-Maturidija (853.-944.), s neznatnim razlikama između njih. Tokom Osmanskog carstva, najviše zahvaljujući Hasanu Kjafiji Pruščaku (1544.-1616.) i njegovim djelima: Nūru'l-jeqīn... (Svjetlost istinske spoznaje u temeljima vjerovanja, Revdātu'l-džennāt (Džennetske bašče), Hadīqatu's-salat ( Bašča namaza), te čitavoj prusačkoj školi, eš'arizam-maturidizam uzeo je korijena i među muslimanima Bosne i čitavog Balkanskog poluotoka, pa i čitave Rumelije – jer su se Kjafijina djela izučavala u svim medresama ovog dijela Osmanskog carstva. Danas najveće udare ehl-i Sunnet ve'l-džema'at kod balkanskih muslimana trpi od neomutezilizma oličenog u modernističkim, prozapadnjačkim tumačenjima islama, kojima se dokida aktualnost Šeri'ata i vjerodostojnost Sunneta, zatim od vulgarnog ateizma oličenog u titoizmu i „naučnom“ mitu o progresu, a pojavile su se i neke grupe rafidija i kvaziselefija koje pri sebi nejmaju ništa osim fanatizma i uskih pogleda.

Posljednji čuvari i promotori ehl-i Sunneta ve'l-džema'ata kod nas bili su Mehmed-ef. Handžić, Muhammed-ef. Pášić, dr. Ahmed Smajlović, h.hafiz Halid-ef. Hadžimulić i Muharem-ef. Omerdić. El-Eš'arijeva slavna studija  Meqalatu'l-islamijjin  uskoro izlazi iz štampe u prijevodu dr. Almira Fatića i ovog Božijeg roba.

Piše: Džemaludin LATIĆ

Preporod