Da ga umilostivi, prinosi mu najljepše što ima. Kad su se po­jedinim narodima počeli obraćati pejgamberi s Bož­jom objavom, oplemenjuje se i prinošenje žrtvi. Ka­ko se ljudski rod razvijao sve se više tražilo duhovno obraćanje i trošenje imovine na Božjem putu, umjesto golog prinošenja žrtve kao kulta. Kad je čovje­čanstvo u svom razvoju toliko napredovalo, da svo­jim iskustvima i razumom shvati opće zakone Stvo­ritelja, stigla je i posljednja Božja objava, Islam, dovoljna da služi kao putokaz za sve prostore i sva vremena, dok traje ova naša planeta.

     Prinošenje žrtvi u krvi duboko je usađeno u praksu mnogobožačkih vjera. Napose su Asirci, Perzijanci i Feničani imali dugi ceremonijalni kult pra­ćen masovnom histerijom: umilostiviti bogove na dan proljetne, odnosno jesenje ravnodnevice za do­bru žetvu, zdravu djecu, pobjedu u ratu i sl. Iz povjesnih je zapisa poznato da je u Egiptu u tu svrhu svake godine žrtvovana najljepša djevojka bacanjem u vode Nila, uz tamne svečanosti. Tek kada je Islam stigao u ovo područje, taj je kult ukinut. U nekim plemenima Afrike, Azije i Austra­lije i do danas su se zadržali ostaci vjekovnog kulta žrtve.

     Objavljene religije suštinski mijenjaju taj kult u klanje životinje, koje vjernik čini simboličnim iska­zivanjem pripravnosti da služi Bogu, a Islam unosi i socijalne razloge: podjelu mesa zaklane životinje siromašnim susjedima ili sugrađanima. U Kur’anu a.š. se to potvrđuje u poznatoj suri 22 (EI-Hadždž), gdje se kaže … “Mi smo svakom narodu odredili mjesto gdje će klati kurbane i spominjati Božje ime nad četvoronožnim životinjama kojima smo vas opskrbili. Vaš je Bog — Jedini, pa mu se obraćajte i pokorite! “Obradujte ponizne, one čija srca za­drhte kada se spomene Allah … (33—38).

     Kod Židova su se i do danas zadržali u kultu kao najviše cijenjena molitva: prinositi žrtve u ži­votinjskom mesu, što ih njihovi rabini pale na žrtve­niku. Vjerovatno se i ova zapovjest, koja nije bila lahka (jer traži imovinsku žrtvu) postupno transfor­mirala, kao što je bio slučaj i s postom, te se crkve­nim reformama ublažila. Kod kršćana je ostao obi­čaj paljenja svijeća, čime se očekuje da Bog ispuni želje živih, a mrtvima dade pokoj duše i oprost gri­jeha. Taj “Jehovi ugodni miris” masovno je prodro u crkve i u nekim vjerskim zajednicama je jako izražen.

Kurban u istočnoj filozofiji

     Dublji smisao kurbana, međutim, snažno je pri­hvaćen i zadržan u cijeloj istočnoj filozofiji, kako onoj zasnovanoj na Božjoj objavi, tako i ostaloj. Osnovna je ideja: Bog je stvoritelj svega, pa i čovjeka, koji će ispuniti svoju misiju na zemlji odanošću svom Stvoritelju i pripravnošću na žrtve. Spirituelna sadržina se dalje razrađuje ka težnji da se savladaju tjelesne požude, putem samoprijegora i odricanja, i postigne što veća vlast nad svojim stra­stima. Najviši nivo ljudskog savršenstva je sposob­nost da se žrtvuje za ideale svoje vjere; budući to Bog od očvjeka ne traži, on simbolično podnosi druge žrtve kao znak svoje pune odanosti. Buda je govorio: “Čuvati sebe je prvi prirodni zakon, ali žrtvovati sebe je akt najviše milosti”, ili: “Ko u svom smrtnom tijelu ne vidi sebe, taj zna istinu života.”

Lao Ce kaže: “Samo ono ne propada što ne živi za sebe. A zbog čega živi onaj ko ne živi za sebe? Ne živjeti za sebe može samo onaj koji živi za sve, i samo tada čovjek može i biva spokojan.” Osni­vač indijske religije Brahma veli: “Ako hoćeš da stekneš poznanje sveobuhvatnog bića, treba, prije sve­ga, da spoznaš samoga sebe. A da upoznaš sebe, treba da žrtvuješ svoje “ja” svemirskom: Ja.”  Jedan od njegovih sljedbenika kaže: “Kada se ugasi svjetlost tvog duhovnog života, tamna sjenka tvojih tje­lesnih želja pada na tvoj put. Čuvaj se te strašne sjenke: svijetlost tvoga duha ne može uništiti tu ta­mu sve dok iz svoje duše ne istjeraš želje tijela.” I helenska kultura je imala takvih mislioca: Sokrat je patnju i žrtvu smatrao uvjetom usavršavanja čovjeka, a u Rimu je filozof Marko Aurelije pisao: “Kad bi i htio ne možeš se odvojiti od čovječanstva. Živiš u njemu, njime i za njega. A budući živiš me­đu ljudima, ne možeš da se ne odričeš sebe, jer smo svi rođeni za uzajamnost, a ona je nemoguća bez samoodricanja.”

     Biblija (Stari i Novi zavjet) puna je kurbanskih misli. “Ono što si dao tvoje je, a što si zadržao tuđe je. Ako si drugome dao nešto, otkidajući od sebe, učinio si dobro sebi, i to je dobro zanavijek tvoje i niko ne može da ti ga otme.” U Talmudu stoji: “Čista duša je viša od svih zakona, a dobro­činstvo je vrednije od svih rituala.” U Indžilu (Ma­tija XVI 24—26) stoji: “Tada Isus reče učenicima svojim: Ako ko hoće za mnom, neka se odreče sebe i uzme krst svoj i ide za mnom. Jer ko hoće život svoj da sačuva, izgubiće ga, a ko izgubi dušu svoju mene radi, naći će je…” Na drugom mjestu se veli: “Ko izgubi život svoj, taj će ga dobiti.”

Islamski koncept kurbana

     Prema Kur’anu a.š. povod za odredbu kurbana nastao je negdje prije više od 3.000 godina. Božji poslanik Ibrahim a.s., koji je morao napustiti svoj zavičaj, nastanio se u području Meke. Već je bio u dubokoj starosti, a kako nije imao djece, molio je Stvoritelja da mu daruje sina, koga će, nakon što ga vidi, biti pripravan Njemu žrtvovati. Kad je kas­nije dječaku Ismailu saopćio da je usnio san u kome ga se podsjeća na zavjet, taj njegov sin je mirno odgovorio: “Učini, oče, što ti se naređuje!” Odveo ga je u pustinju, s najdubljim bolom ali i čvrstom vjerom da zavjet ispuni, i tada je čuo glas meleka koji ga je pozvao da stane i ukazao na Božju milost da zakolje ovna umjesto sina. U broj­nim hadisima, o značenju i načinu klanja kurbana, Muhamed a.s. je govorio da je to Božja odredba vezana za Ibrahima a.s., za koga Kur’an a.š. veli da u njemu muslimani imaju divan primjer…

     Prema brojnim izvorima i praksi posljednjeg Bo­žjeg poslanika, prvi kurban je obavljen u 9. godini iza hidžre, prilikom hadžiluka, što je palo u petak, spajajući tako dva praznika (hadžul ekber): Bajram i dan džume. Povjesni značaj toga dana je i u to­me što je u njemu objavljeno, u Meki, posljednje aje Kur’ana a.š. (El jeume ekmeltu lekum dinekum ve raditu lekumul islame dina — Danas sam vam usavršio vjeru i zadovoljio se da vam ona bude Islam). Poznato je iz tradicije da je Židov Ka’bul Albahar rekao Pejgamberu a.s. tim povodom, da, kada bi oni imali takav veliki dan, vječito bi ga slavili. Od toga dana na Arefatu se svake godine sve više tekbira uči u slavu Božju, a u naše doba već oko 2,000.000 hadžija, uz klanje kurbana, pre­daju sebe duhovno Stvoritelju i doživljuju svoj mirdaž: najviši čas u životu.

     Islam u svojoj suštini (a to mu je i bukvalno značenje riječi) znači: puna predanost Bogu, kao vrhovni uvjet za ljudsku sreću. — “Ako Islam znači duševnu predanost i mir, mi svi u njemu živimo i umiremo”, — rekao je Goethe. U hadisi-kudsi Pejgamber kaže da je Allah rekao: “Bio sam nepoznato blago, pa sam zaželio da postanem poznat i zato sam stvorio čovjeka” — Mnogi ajeti govore o tom konačnom cilju ljudskog opstanka, kome se ne mo­že drukčije doći nego putem predanosti svih naših želja i težnji, koliko je to smrtnom čovjeku moguće. U tom je smislu i poznati stih H. Alije: “La Ma’kile ahsene minel verai…” — Napose je islamski tesavuf ispunjen bogatim mislima o metodama i putevima savladavanja sebe, do žrtve i samoprijegora. Jedan mutesavif kaže: “Bogu treba dati mjesto u našem srcu, koje ima u svemiru!”. — U poznatoj priči o crvu koji živi u jabuci, hraneći se njome, pa ne vidi i ne zna ništa van jabuke, Dželaludin Rurni (Mevlana) opisuje simbolično cijelu sudbinu čovjeka koji se koprca tražeći varljiva rješenja unu­tar same jabuke, izvan koje ne vidi da postoji i širi univerzum.

Socijalni aspekti kurbana

     Kako smo vidjeli, osnovni je cilj kurbana da se odrastao musliman, bar jednom godišnje, iza bajram-namaza, koncentriše pa upravi svoje misli i odanost Onome koji ga je stvorio i kome se nemi­novno vraća; žrtvujući bravče, čovjek simbolično može i treba da se uzdigne iznad svojih tjelesnih i zemaljskih želja, ka Onome koji je početak i utok svih stvari. Ali, kao i u drugim ibadetima, Islarn je kurban učinio obavezom i zbog društvenih razloga: da se pomognu najbliži mesom kurbana. Uz brojne ostale imovinske fardove (ibadei-malijje) kao: zekat, sadakatul-fitr, ostale sadake i sl., kurban je odre­đen baš u dane hadžijskog Bajrama da omogući svima i mesni obrok, koji je imućniji dužan dati kao obavezu, a ne sadaku. Ako se ta dužnost ne izvrši, kurban ne bi bio prihvaćen. Preporuka Mu­hameda a.s. da se za potrebe svoje porodice ostavi najviše 1/3, dokaz je direktne svrhe kurbana; me­đutim je praksa Peigambera a.s. bila daleko huma­nija. Kad se jednom vratio kući i upitao ženu h. Ajšu što je sa zaklanom ovcom, ona reče: “Sve smo po­dijelili, osim plećke”, — Pejgamber odgovori: “Ne, sve nam je ostalo, osim plećke.”

     Uzvišeni Islam je i za kurban primijenio svoje poznate ekonomsko-socijalne stavove o obavezi da se osigura maksimalno moguća materijalna pravica. Sva blaga na zemlji pripadaju Onome ko ih je stvo­rio; čovjek samo rukuje njima, ali uz uvjet da na svaku blagodat koju ima daje zekat; onima koji to čine, obećava se do sedamstoputa veći iznos na­grade (sure Bekare), a onima koji škrtare, saopćava se da će sagorjeti u svom imetku na oba svijeta. Pejgamber veli: “Darežljiv neznalica bliži je Bogu od škrta pobožnjaka”, ili — “Najgora puna posuda je puni stomak bogatih!” Po tome je strogo (vadžib) određena i obaveza kurbana svim muslimanima ko­jima pretekne imovina u iznosu nisaba. Muhamed a.s. kaže: “Ko je mogao, a nije zaklao kurban, neka se našoj džamiji ne primiče!”

     Kur’an a.š. je svojim odredbama želio stvoriti zajednicu bez ekonomskih suprotnosti. I to je us­pjelo prvih vijekova svjetske islamske kulture, dok muslimani nisu počeli napuštati principe svoje vje­re. Muhamed a.s. kaže: “Svaki dan činite dobro­činstvo dijeleći na svaki dio tijela koji imate, svaki dan od izlaska sunca pa nadalje, kao zahvalu Ono­me koji vam je sve to darovao…” Drugi put veli: “Svaki koji ne pruži ruku čovjeku koji pada, ni nje­mu se neće pružiti kada bude u nevolji.” — Jedan arapski književnik kaže: “Svi smo dužni Boga mo­liti, a najbolja je molitva svog brata pomoći!” U koliko hadisa se ponavlja: “Svako dobročinstvo je akt ljubavi, a kad čovjek umre, sve iza njega nesta­je osim dobrih djela koja je unaprijed tamo poslao, čineći ih u ime svog Stvoritelja.

Autor: dr. Sulejman Mašović