Na osnovama ovoga kur’anskog ajeta Svevišnji utvrđuje temeljne principe poziva u islam, Njegovom Poslaniku kao i svim misionarima poslije njega. Analogno ovom kur’anskom citatu, svi bismo morali pozivati na ovaj Allahov sveobuhvatni put. Ali, da li smo svi dorasli toj časnoj misiji? U ajetu se insistira na mudrosti koja podrazumijeva, po mišljenju islamskih učenjaka, sagledavanje stanja i prilika onih kojima se obraćamo, kako im se poziv ne bi učinio preteškim prije nego što budu spremni da ga prihvate. Dakako, to treba činiti mudro i obazrivo, tako što ćemo pristupati ljudima uvjeravajući ih primjerima iz vlastitog života u ispravnost toga puta. Naše pozivanje ne smije biti autokratsko ili nasilno, već blago, tako da skrene pažnju na sebe, da bi slušalac prepoznao da govorimo iz ljubavi prema Allahu i bez ikakvog ovosvjetskog ili ličnog interesa.

Poziv Allahovoj vjeri podrazumijeva široki spektar djelatnosti koje se, prema našem eminentnom alimu Mehmed-ef. Handžiću, mogu podijeliti u četiri skupine: hutba, vaz, pisana riječ i lični primjer. Ovome bismo, u današnjim uslovima, mogli pridodati elektronske medije, a posebno edukativne web-stranice na internetu. Svaki od navedenih oblika komuniciranja sa ljudima u cilju poziva je u bliskoj korelaciji i zavrjeđuje posebnu pažnju.

Vaz i hutba su transmisija “Riječi Božije”. Njihovim posredstvom slušalac bi trebalo da dođe do vjere ili je učvrsti, ako je već ima. Prilikom svoga izlaganja vaiz ili hatib mora voditi računa o nekoliko, i te kako bitnih momenata, koje ćemo ovdje ovlaš spomenuti:

1. Dužina obraćanja bitno utiče na kvalitet vaza i dojam slušalaca. Bez obzira na sadržaj govora i kvalitet govornika, ljudi se boje svake duge hutbe ili vaza. Već nakon četvrt sata koncentracija im slabi i oni se počinju vrpoljiti i dosađivati. Vrijeme u kojem živimo je isplanirano i jako dinamično. Ljudima se uvijek i svuda žuri. Čitav je moderni život utrka s vremenom. Mnogi od njih, posebice petkom, napustili su svoja radna mjesta i jedva čekaju da se vrate obavezama koje ih čekaju.

Vaiz i hatib uvijek mora imati na umu tempo u kojem živi današnji čovjek. Stoga je očajno slušati vaiza na kojem se već, kad dolazi na kjurs ili mimber, vidi da mu se nikuda ne žuri. Svaki onaj koji oteže držeći govor, živi izvan ovog svijeta i vremena i u opasnosti je da njegovo obraćanje ne postigne željeni efekat. Primjedbe koje se upućuju našim vaizima idu na račun otezanja, a vrlo rijetko na račun sadržaja ili samog govornika. Kada bi naši vaizi skratili svoja obraćanja na deset do petnaest minuta, pridobili bi mnoge slušaoce. Naravno, za kratke govore treba se mnogo bolje pripremiti nego za duge. Kratki govori podrazumijevaju jezgrovitost i koncentrisanost na lijepu i djelotvornu misao. Vrijeme dugih govora je prošlo. Čovjek je pojednostavio život, sve teče u brzom ritmu, kao na filmskoj traci. U odveć dinamičnom životu, što su misli kraće i sažetije, više dolaze u središte čovjekovog duhovnog obzorja i pažnje. Prisjetimo se govora Vjerovjesnika, s.a.v.s.! Bili su začuđujuće sadržajni i kratki. On je, sallallahu alejhi ve sellem, prezirao duge govore, a čak je hvalio kratka obraćanja, naglašavajući da je to znak učenosti.

2. Način obraćanja je također od velikog značaja za efektnu hutbu ili vaz. Neadekvatnom interpretacijom može se obezvrijediti i najsadržajnija poruka, dok vještim obraćanjem i prosječna može pobuditi interes. Veoma je bitno sadržaju govora dati odgovarajuću dikciju. Prigušeno obraćanje izaziva monotoniju, dok frenetično vikanje savremenog slušaoca zbunjuje i iritira. Džematlija mora osjetiti prisnost govornikove duše sa temom koja se izlaže. U protivnom, hladnoća srca i puki formalizam brzo se prepoznaju.

Nepopularno je doslovno čitati vaz. Pogledom se dobrano iskazuje unesenost u temu i održava koncentracija prisutnih. Zauzetost papirima budi dosadu i osjećaj da vaiz nije baš ovladao temom koju prezentuje. Toliko puta smo čuli: “Pa i ja sam onako mogao pročitati.”

Dok je na kjursu, u mihrabu ili na mimberu, vaiz ne smije gubiti iz vida činjenicu da ta mjesta imaju svoju svetost. Nedopustivo je da se on služi vulgarnostima i vokabularom neprimjerenim džamiji, želeći na taj način priskrbiti sebi osobine duhovitog i uspješnog govornika. Sagledavajući načine Resulullahovog obraćanja, kao i predstavnika zdrave tradicije (selefu-s-salih), vidjet ćemo da se ambijent džamije maksimalno poštovao i da je bio pošteđen neprimjerenih riječi i postupaka.

3. Izbor teme je svakako od velike važnosti. Mora se voditi računa o mjestu, prigodi i strukturi džemata kojemu se obraća. U suprotnom, ma koliko tema bila značajna, a govornik sposoban, učinak će izostati. Prava tema u pravo vrijeme i na pravom mjestu je skoro najvažniji psihološki zahtjev svakog dobrog obraćanja. Kritičari naših vazova su rekli: “Hodža govori ono što zna, bez obzira gdje govori i ko ga sluša.” Stoga bi vaizi trebalo da permanentno bruse osjećaj za temu, priliku i auditorij kome se obraćaju.

Saosjećati s ljudima, znati njihove potrebe i probleme koji ih pritiskuju, a pogotovu znati riječi koje na njih utiču, odnosno koje ih odbijaju i plaše, od posebne je važnosti za odabir teme. Teme bi trebalo da budu u funkciji edukacije i duhovnog snaženja vjernika. Uz to, one treba da budu aktuelne kako bi vjernicima ponudile odgovarajuće odgovore na dileme i teškoće s kojima se u životu susreću. Teme koje izazivaju rezignaciju i očaj treba izbjegavati. Suprotno tome, treba birati teme koje pobuđuju poletnost vjerskog duha, optimizam i ljubav prema dini-islamu. Vaiz treba izbjegavati ulogu presuditelja.

Toliko puta smo u ratu imali priliku da slušamo naše predavače kako sudbinu prognanika vezuju za Božiju kaznu zbog grijeha koje su počinili. Na takve riječi jedan muhadžir suznih očiju se požalio: “Ja sam svjestan svoje rane, a on mi još više zabija prst u nju. Umjesto da nam u džamijama daju bar malo utjehe, oni nas uporno mlate po glavi.” Ozlojeđenim ne treba pristajati na muku. Nužno je pronaći riječi utjehe i kakvo-takvo opravdanje za njihovu nezavidnu situaciju. Nada je značajna potpora, a objektivno govoreći, s obzirom na neograničenost Allahove milosti, za nju ima mjesta i u slučaju najtežih prestupnika. Stoga, kako je rekao šehid Hasan el-Benna, Allah ga milošću Svojom obasuo: “Mi smo daije (misionari), a nismo kadije (sudije).”

Ne treba gubiti iz vida da je današnji čovjek razmažen i s rafiniranim ukusom. U odnosu na prošla vremena on je vrlo obaviješten i u mogućnosti je da sam bira predavače, bilo uživo na tribinama, na televiziji, radiju i drugdje. Kvalitet koji mu se nudi na drugim mjestima on želi dobiti i u džamiji. Vaz i hutba za savremenog čovjeka moraju biti poticajni u smislu buđenja i relaksiranosti njegove duše. U njemu mora ovladati osjećaj oslobođenosti, duševnog mira i istinskog spasenja zbog pripadnosti dinu.

4. Sadržaj obraćanja se nadovezuje na izbor teme i način obraćanja. Interesantnost govora i njegovi pozitivni efekti uveliko ovise o sadržaju. Ako uistinu želimo da vaz ili hutba budu eliksir za dušu, onda se izlagač mora potruditi da sadržaj njegova govora uvijek bude zasnovan na istinama vjere. Ko misli da je to reduciranje tema jednostrano i dosadno, taj ne poznaje narav islamskog učenja. Prihvatimo li islam kao univerzalni sistem življenja, pred nama se ukazuje neiscrpni izbor tema koje zadiru u sve pojedinosti koje se tiču čovjekova života na zemlji.

Govorniku poznavanje islama omogućuje da pomoću Kur’ana i sunneta objašnjava sve segmente privatnog i javnog života. Ponekad se čovjek upita: da ne bi rata u Bosni i Hercegovini, šta bi pojedini vaizi i danas govorili? Oni kao da ne znaju da je rat stao još prije devet godina i da su nastupile nove okolnosti u kojima se muslimani također moraju snalaziti. Uz to, potenciranje tema o stalnoj ugroženosti, bez konkretnih rješenja, odavno se doima degutantno i deplasirajuće. Za nazavidno stanje ummeta u cijelosti redovno se okrivljuju drugi. Tačno je da su “drugi” veliki kamen spoticanja na putu našeg napretka, ali ne i jedini. Uglavnom smo mi sami sebi najveća barijera i zato je neophodno osvrtati se sve više na sopstvene slabosti negoli na ugroženost od drugih.

Međutim, kada se kritički osvrćemo na našu, nimalo ružičastu, stvarnost, treba se čuvati pretjerivanja u tome. Ali koliko god je nepoželjno stalno kritikovanje i moraliziranje, isto tako je pogrešno govoriti samo o pozitivnim i dobrim stranama iz našeg života i bezgraničnoj Allahovoj, dž.š., milosti.

Kur’anski metod savjetovanja je idealan primjer. Kad god se govori o griješenju ljudi, odmah iza toga dolazi poziv na činjenje dobrih djela i pokajanje, a poslije ajeta o Džehennemu neizostavno dolaze ajeti o Džennetu i sl. Hoće se kazati da je neophodno uspostaviti balans, kako pretjerano moraliziranje ne bi izazvalo pesimizam i beznade, a zadovoljstvo s postojećim – opuštenost i bezbrižnost. Dakako, potrebno je da govornik predstavlja istinu u vjerodostojnom svjetlu, dakle, ne samo kao suhu logičku tvrdnju, nego kao radosnu vijest koju Allah, dž.š., iznosi čovjeku da ga izbavi iz okova grijeha i zablude i izvede na svjetlo dana. Drugim riječima, savršena značenja vjere treba pokazivati u svjetlu njezine ljepote, usrećujuće sile i svekolike Allahove, dž.š., milosti koja se svakodnevno očituje u istinskom muslimanu.

5. Obraćanje je tumačenje božanske istine poslane ljudima posredstvom Njegove riječi. Hutba i vaz kod ljudi pobuđuju osjećaj svetosti. Doživljavaju se kao vjerski čin, odnosno kao Riječ Božija. Bitno je spomenuti i jedan psihološki razlog zbog čega je tako. Vjernici u džamiji žele dobiti zaista nešto što bi izvan džamije, u profanim govorima, uzalud očekivali. Džamijski ambijent je suštinski, a mora biti i činjenično, za čovjeka oaza u koju se sklanja kad njegova duša usred suše ovoga svijeta previše ožedni, da se ponovo osvježi i okrijepi.

Vaizi bi, u najvećoj mjeri, morali imati razumijevanja za ono što ljudi osjećaju. Međutim, svetost džamije i Allahove Riječi ponekad vaizi i hatibi zanemare i premalo poštuju, upuštajući se u profane teme, nerijetko se stavljajući čak u službu dnevno-političkih interesa. Imajući na umu njihova osjećanja dok su u džamiji, lahko ćemo shvatiti zašto oni instinktivno, bez obzira na svoju političku pripadnost, osjećaju odvratnost prema politički obojenim govorima, osobnim obračunavanjima, dnevnim događajima i drugim trivijalnostima iz svakodnevnog života. To je uloga medija. Stoga vaizi nisu novinari niti politički komentatori, a ponajmanje politički agitatori. Vjernici su toga siti, pogotovo u vrijeme izbora, još izvan džamije, i zato je krajnje neuputno primoravati ih na to i u džamiji.

Džamija se nikada ne smije poistovjećivati s političkim strankama ili vladajućim političkim sistemom. Favorizirajući jednu političku opciju, u ambijentu političkog pluralizma, neminovno izazivamo protiv sebe džematlije drugih političkih opredjeljenja. Džemat se polarizira, a džamija gubi ulogu kohezionog faktora među muslimanima. Svako poistovjećivanje može donijeti brze privremene prednosti, ali će neizbježno gurnuti džamiju niz klizavu političku padinu prema degradaciji, kompromitaciji i, na kraju, paralizi dobra kojeg džamija nudi.

Vjernici u džamiji od vaiza očekuju da ih, na trenutak, otrgne od ovosvjetskog sivila i žurbe, od međusobnih kleveta i trvenja. Oni posredstvom vaza u kojem se tumači Riječ Božija žele, bar nakratko, zaboraviti dunjalučke prizemnosti i zaviriti u ahiretske ljepote.

Ulema koja se bavi hutbom i vazom svakodnevno bi morala iščitavati djela koja pobuđuju suptilna vjerska osjećanja, razvijaju ljubav prema Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., a dnevne novine i časopise da koristi letimice, toliko da su informirani o najbitnijim događajima. Ljubav prema dini-islamu koja se želi prenijeti u srca vjernika mora biti rasplamsana do krajnjih granica u srcu svakog daije, vaiza i hatiba. 

Autor: Halil Mehtić