Potom se ističe da je On Taj Koji daje da rastu pašnjaci koje kasnije čini suhim i potamnjenim. Ajeti koji slijede govore o tome da će Allah Svoga Poslanika naučiti da izgovara riječi Kur'ana, da to pamti i ništa od toga ne zaboravi, te da će mu sve što je dobro dostupnim učiniti. Potom se Poslaniku naređuje da podučava Kur'anu kako bi se dozvao onaj koji se boji, a to će izbjegavati onaj nesretni koji će u vatri velikoj gorjeti. Ajeti zatim potvrđuju da će uspješan biti i postići šta želi samo onaj koji se očisti i spomene ime Gospodara svoga pa namaz obavi. Sura završava obznanom da se sve što ona sadrži nalazilo i u listovima davnašnjim, listovima Ibrahimovim i Musaovim.

 

سَبِّحِ اسْمَ رَبِّكَ الْأَعْلَى (1) الَّذِي خَلَقَ فَسَوَّى (2) وَالَّذِي قَدَّرَ فَهَدَى (3) وَالَّذِي أَخْرَجَ الْمَرْعَى (4) فَجَعَلَهُ غُثَاءً أَحْوَى (5)

1-5. Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg, Koji sve stvara i čini skladnim, i Koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje, i Koji čini da rastu pašnjaci, i potom čini da postanu suhi, potamnjeli.

Ovaj govor je upućen vjerovjesniku Muhammedu, a.s., a poznato je pravilo u tefsiru koje kaže da govor koji je u Kur'anu upućen Poslaniku upućen je i njegovim sljedbenicima, osim ako postoji konkretan razlog (karīnetun) koji govor ograničava samo na Poslanika. Dakle, u ajetima se poručuje: Allahov Poslaniče, ime Svevišnjeg Gospodara veličaj i hvali onako kako dolikuje Njegovoj veličanstvenostiǃ On je Taj Koji je sve stvoreno precizno i skladno stvorio i Koji je svemu tačne mjere odredio i svako stvorenje uputio na ono što mu je potrebno i što mu odgovara. On je Taj Koji daje da buja zeleni pašnjak, a potom čini da on postane osušen i da boju u tamno promijeni nakon svoje ozelenjelosti. Sve navedeno su dokazi Allahove moći, mudrosti i snage.

 

سَنُقْرِئُكَ فَلَا تَنْسَى (6) إِلَّا مَا شَاءَ اللَّهُ إِنَّهُ يَعْلَمُ الْجَهْرَ وَمَا يَخْفَى (7) وَنُيَسِّرُكَ لِلْيُسْرَى (8) فَذَكِّرْ إِنْ نَفَعَتِ الذِّكْرَى (9) سَيَذَّكَّرُ مَنْ يَخْشَى (10) وَيَتَجَنَّبُهَا الْأَشْقَى (11) الَّذِي يَصْلَى النَّارَ الْكُبْرَى (12) ثُمَّ لَا يَمُوتُ فِيهَا وَلَا يَحْيَى (13)

6-13. Mi ćemo te naučiti da izgovaraš (riječi Kur'ana) pa ništa nećeš zaboraviti osim onoga što Allah htjedne; On, zaista, zna i ono što na javu iznosite i ono što tajite. I sve što je dobro Mi ćemo tebi lahkim učiniti; zato ti opominji, ako opomena koristi: opomenut će se onaj koji se Allaha boji, a izbjegavat će je onaj najgori, koji će u vatri velikoj gorjeti, pa u njoj neće ni umrijeti ni živjeti.

Iz konteksta se razumije da je ovaj govor upućen Poslaniku, a.s., pa mu se poručuje da će ga Allah podučiti pravilnom izgovaranju i memorisanju Kur'ana tako da neće ništa od toga zaboravljati, osim onoga što Allah htjedne. Ovo izuzimanje, tj. riječi Uzvišenog: ...illā mā šā-Allah bilo je predmetom dugačkih rasprava među mufessirima jer je teško prihvatiti da bi Onaj Koji je objavio Kur'an vjerovjesniku Muhammedu, a.s., dozvolio da on zaboravi bilo šta od Objave. Zato je ova rečenica zbunjivala mufessire i oni su pokušavali naći rješenje za ovaj problem. Neki su rekli da se ovdje radi o derogaciji (ar. en-nesh), pa je značenje: Mi ćemo te naučiti da pravilno izgovaraš riječi Kur'ana pa ništa nećeš zaboraviti osim onoga što Allah htjedne da bude derogirano. Naravno, među učenjacima postoji sporenje u vezi pitanja derogacije, da li ona postoji u Kur'anu ili ne. Preferirajuće mišljenje koje zastupa većina učenjaka (džumhūr) je da postoji, a djela koja se bave kur'anskim disciplinama neophodnim za tefsir ('ulūmu-l-Kur'ān) sadrže poglavlja u kojima se govori o derogirajućim (nāsih) i derogiranim (mensūh) ajetima. Sistematizatori tefsirske nauke, poput Es-Sujutija, Ez-Zerkešija i dr., u svojim djelima naglašavaju važnost poznavanja ove tematike i donose cijela poglavlja koja o tome govore. Međutim, postoje i oni koji to ne prihvataju, tj. ne slažu se s tim da u Kur'anu postoji derogacija. Jedan od njih je i M. Asad, koji u svome prevodu Kur'ana na engleski jezik to elaborira na više mjesta.

Allahove riječi: ...ve nujessiruke li-l-jusrā, koje smo preveli sa: ...i sve što je dobro Mi ćemo tebi, Allahov Poslaniče, lahkim učiniti, ukazuju na to da su vjerozakonske odredbe i propisi s kojima je došao vjerovjesnik Muhammed, a.s., lahki i da u njima nema ništa što bi ljudima otežavalo njihov život. Naprotiv, ljudi će bez uvažavanja tih principa i odredbi zapadati u teška iskušenja i nevolje u svome životu. Zato se Poslaniku i njegovim sljedbenicima nalaže da pozivaju ljude ka onome u čemu je dobro za njih, a to je vjerovanje i slijeđenje puta koji je obznanjen. Pouku će prihvatiti oni koji su svjesni svoga Gospodara i koji Ga se boje, a odbit će je oni najgori, koji su nemarni i koji će zbog svoje oholosti i ustrajavanja u grijehu dospjeti u džehennemsku vatru u kojoj će biti izloženi teškoj kazni; u njoj neće moći umrijeti niti će moći živjeti životom koji išta vrijedi. 

 

قَدْ أَفْلَحَ مَنْ تَزَكَّى (14) وَذَكَرَ اسْمَ رَبِّهِ فَصَلَّى (15) بَلْ تُؤْثِرُونَ الْحَيَاةَ الدُّنْيَا (16) وَالْآخِرَةُ خَيْرٌ وَأَبْقَى (17) إِنَّ هَذَا لَفِي الصُّحُفِ الْأُولَى (18) صُحُفِ إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى (19)

14-19. Spasit će se onaj koji se očisti i spomene ime svoga Gospodara, pa namaz obaviǃ Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet (ahiret) je bolji i vječan je. Ovo, doista, ima u listovima davnašnjim, listovima Ibrahimovim i Musaovim.

Ovdje se naglašava da će spašen biti onaj ko se očisti od griješenja i ružnih postupaka, koji stalno spominje i veliča ime svoga Gospodara, i koji redovno i propisno namaze obavlja. Učenjaci naglašavaju da se ovdje prije svega misli na farz-namaze, tj. na propisanih pet namaza u toku dana i noći, a onda dolaze i nafile, dobrovoljni namazi (nafile). Uloga namaza je da čovjeku pomogne da izgradi stalnu svijest o Allahu, i da ga spriječi od činjenja onoga što je razvratno, ružno i zabranjeno. U ajetima se potom poručuje da ljudi, i pored toga što je Pravi put jasno obznanjen i učinjen lahkim, opet daju prednost ovom svijetu i njegovim ukrasima, a zapostavljaju onaj svijet, koji je bolji i koji je vječan. A takvo nešto je apsurdno i pogrešno, iskreni vjernici to sebi ne mogu dopustiti. U posljednja dva ajeta ove sure se obznanjuje da je sve ono o čemu se govorilo u ovoj suri, tj. govor o Allahu Koji savršeno stvara i daje nebrojive blagodati, Kojem treba zahvaljivati i veličati Ga, Čiji put treba slijediti i pridržavati se onoga što je On propisao jer je to jedini način da se čovjek očisti i spasi; dakle, sve to je bilo i u suhufima (listovima ili knjigama) koje su objavljene ranijim Allahovim poslanicima kao što su Ibrahim i Musa, a.s. Očito je da su ova dva imena ovdje navedena samo kao primjeri ranijih vjerovjesnika, čime se naglašava kontinuitet Allahovih obznanjivanja i identičnost temeljnih istina koje su prenosili svi vjerovjesnici. U predajama koje se prenose u hadiskoj literaturi navodi se da je ova sura bila veoma draga Allahovom Poslaniku, a.s., i zato ju je on često učio u namazima, posebno u džuma-namazu i bajramima. Također, nakon što je objavljena ova sura, Allahov Poslanik, a.s., je kazao: 'Idža'lūha fi sudžūdikum , što doslovce znači: "Učinite to na vašoj sedždiǃ", tj. ono što se navodi na početku ove sure a to je Allahova naredba da se slavi i veliča Njegovo ime – to činite na sedždi. Time je Vjerovjesnik podučio muslimane da prilikom obavljanja namaza, kada budu na sedždi, izgovaraju: Subhāne Rabbije-l-E'alā, što znači: Slavljen neka je moj Gospodar Svevišnjiǃ Ako se ima u vidu koliku važnost ima namaz u životu vjernika, onda je jasno da ova sura predstavlja posebnu vrijednost jer se naredba koja se spominje na njenom početku implementira na sedždi, tom veličantvenom činu pokornosti i predanosti Uzvišenom Stvoritelju.  

Piše: dr. hfz. Safvet Halilović