Allah Uzvišeni u Kur'anu časnom kaže:

„O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali – odjeća čestitosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili.“

Ljudski život na ovom svijetu nije uzaludan niti bez smisla. On je dat u kontekstu višeg života, života koji dolikuje čovjeku. To je život sa simbolom pobjede nad svim destruktivnim, život koji se razlikuje od animalnog. Moralni zakoni koje je Kur'an proklamirao čine čovjekov život osmišljenim i dostojnim respekta. Socijalna strana čovjeka bitan je faktor u ostvarenju ideala pravog života, a ispravnost pojedinca sudbinski je vezana za ispravnost zajednice. Stoga Allah, subhanehu ve te'ala, Kur'anom uspostavlja pravila ponašanja koja su optimalno rješenje za smislen i skladan život na Zemlji.

Činiti dobro i suprotstavljati se zlu jedan je od najuzvišenijih principa islamskog učenja. On se odnosi na svaku poru ljudskog života: porodicu, susjedstvo i širu društvenu zajednicu. Cijelim tim kodeksom provejava osnovna kur'anska intencija – da dobro može trijumfovati nad zlom samo ako se čovjek iskreno zalaže za te principe i živi u skladu s njima. Na taj način on ostvaruje dimenziju ovosvjetskog života koja ga razlikuje od animalnog, a istovremeno se uklapa u harmoniju zakona koji vladaju u kosmosu.

Uspostavljanje moralne zajednice

U cilju uspostavljanja moralne zajednice Kur'an, između ostalog, spominje i odijevanje kao jedan od bitnih faktora za sklad i funkcionisanje društva. Shodno čovjekovoj prirodi, Uzvišeni Tvorac propisao je norme ponašanja, među njima i odijevanje, koje ga upućuju na krepostan život i distanciraju od svih oblika nastranosti i grijeha. Učinivši ga namjesnikom na Zemlji i podredivši mu na njoj sve potrebno za život, Uzvišeni mu je time iskazao posebnu počast i visoki stepen milosti. Stoga, suprotstavljanje Njegovoj volji vodi čovjeka u zabludu i grijeh, a to u konačnici rezultira njegovom propašću i na ovom i na budućem svijetu.

Navedeni ajet sure El-A‘raf podsjeća muslimane da paze na svoj izgled, da budu propisno odjeveni, da čuvaju svoje dostojanstvo i da uživaju u odjeći i ukrasima koje im je Allah stavio na raspolaganje. Tim ajetom objašnjena je i svrha propisa o odijevanju koja se ogleda u dvjema dimenzijama: pokrivanju tijela (el-‘avre) i uljepšavanju ličnog izgleda.

Uz ovaj ajet, u istoj suri, istim načinom obraćanja, Uzvišeni započinje još dva ajeta sinovima Ademovim (ljudima uopće), u kojima ih upozorava na golotinju i zapuštanje izgleda kao znakove povodenja za šejtanom:

„O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.“

„O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada hoćete da namaz obavite! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.“

Odjeća čestitosti

U predmetnom ajetu Allah, dželle šanuhu, spominje odjeću čestitosti (libāsut-takvā), naglašavajući da je to ono najbolje, kao što za opskrbu potrebnu za hadždž kaže:

„Za put se opskrbite, a najbolja opskrba je bogobojaznost (fe inne hajre-z-zād it-takvā).“

Osjećaj bogobojaznosti je vjerniku osnovni pokretač na putu činjenja dobrih djela koja će mu biti opskrba za drugi svijet. Odjeća bogobojaznosti ogledalo je čovjekove duše i njegovog sveukupnog stanja.

Odjevni predmet od materijala pokriva čovjekovu sramotu i krasi njegovo fizičko tijelo; na taj način doprinosi da čovjek izgleda skromno i ugodno. To je vanjska strana čovjeka. Međutim, izrazito je važna i haljina poniznosti, koja ukrašava njegovo unutarnje biće i oplemenjuje ga duhovno i moralno. Haljina unutarnje poniznosti satkana je od niti straha pred Allahom, dž.š., i najfinijeg smisla skromnosti i poniznosti. Važnost ove unutarnje haljine ogleda se u tome da je vanjska, materijalna haljina iskrojena prema njenom modelu. Ponizan čovjek oblačit će se trijezno i pristojno.

Odjeću bogobojaznosti (libāsut-takvā) komentatori Kur'ana različito tumače. Ikrime kaže: „To je ono čime će biti obučeni bogobojazni na Sudnjem danu.“ Drugi pod ovom kur’anskom sintagmom podrazumijevaju iman, dobra djela ili pak lijep izgled lica.

Odjeća čestitosti pokriva slabosti srca i ukrašava ga, kao što vanjska odjeća pokriva slabosti tijela i ukrašava ga. Obje su nužne i uzajamno se dopunjuju i potpomažu. Stoga nas naš Gospodar, dželle šanuhu, podsjeća na Svoju milost prema Ademovoj djeci, koja Ga je potaknula da im podari haljine i nakit. Ljudi su jedina bića kojima je propisana odjeća kojom pokrivaju svoja tijela, i zbog toga oni trebaju biti zahvalni svome Stvoritelju.

Prenosi se da je hazreti Alija otišao u dućan i kupio košulju koju je platio tri dirhema. Obukao ju je i ona mu je pokrivala sve do šaka i članaka. Tom prilikom je izgovorio:

„Hvala Allahu, Koji me opskrbio ukrasom kojim se mogu uljepšati među ljudima i pokriti svoj stidni dio.“

Neko ga je upitao: „Jesi li to čuo od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, ili to ti sam kažeš?“ On odgovori:

„Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako prilikom oblačenja izgovara: Hvala Allahu, Koji me opskrbio ukrasom kojim se mogu uljepšati među ljudima i pokriti svoj stidni dio.“

Pokrivanje tijela – znak stida

Norma kojom se reguliše islamski način odijevanja, između ostalog, ima funkciju suzbijanja strasti koja se može javiti u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu. To je, ustvari, efikasna preventivna mjera protiv zloupotrebe čovjekovog prirodnog nagona, koji je sam po sebi Allahova milost ukoliko se koristi na vjerom dozvoljen način. Spolni nagon, kao blagodat i užitak, ima svoju višu funkciju u životu čovjeka – njime se osigurava produženje vrste na zemlji. Stoga stidna mjesta muškarca i žene sama po sebi nisu zlo, ali njihovo korištenje suprotno Allahovim, dž.š., zakonima jeste zlo. Zato onaj ko poriče obaveznost pokrivanja stidnih mjesta i čuvanja dostojanstva skreće s puta islama na put šejtana prokletnika.

Da bi se iskrene vjernice na javnim mjestima razlikovale od lahkomislenih žena, Allah, dželle šanuhu, propisao im je odjeću koja će pokrivati njihova tijela i tako ih zaštititi od nepriličnog miješanja i udvaranja tuđih muškaraca. Ovim propisom Uzvišeni nije ograničio slobodu žene, već ju je zaštitio od eventualnih neugodnosti kojima bi mogla biti izložena ukoliko je nepristojno odjevena. Kur’an to jasno ističe:

„O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerkama svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti.“

Propisno odjevena muslimanka bit će u društvu prepoznata kao plemenita i čista osoba koja drži do svoje čednosti, morala i poštenja. Njena odjeća postaje barijera razvratnicima i besposličarima koji bi je rado zavodili i uznemiravali.

Šta se smatra avretom za muškarca i ženu?

Većina učenjaka smatra da je avret muškarca dio tijela od pupka do koljena. Međutim, pojedini imami – poput Ibn Hazma te nekih hanefija i malikija – zastupaju mišljenje da bedra ne spadaju u avret.

Avret žene, u odnosu na tuđeg muškarca, jeste cijelo njeno tijelo osim lica i šaka, shodno hadisu u kojem se Alejhisselam obratio svojoj svastici Esmi nakon što je ušla kod njega u prozirnoj odjeći:

„O Esma, kada žena dobije prvu menstruaciju (tj. postane punoljetna), nije dozvoljeno da se na njenom tijelu vidi išta osim ovoga i ovoga“ – i pokazao je na svoje lice i šake.

Dakle, i muškarcima i ženama dozvoljeno je vidjeti na tijelu drugih ono što se ne smatra avretom, ali gledanje nikako ne smije biti požudno.

U citiranom ajetu stoji:

„I neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje.“

Ukras žene obuhvata sve ono što je čini ljepšom i privlačnijom – bilo da je riječ o tjelesnim ljepotama poput lica, kose i građe tijela, ili o odjeći, nakitu i šminki.

Među islamskim učenjacima nije potpuno usaglašeno šta tačno obuhvata izraz „osim onoga što je ionako spoljašnje“. Prema većini, to su lice, surma (ukras za oči), šake i prstenje. Taj stav zastupali su Ibn Abbas, Enes, Seid b. Džubejr, Ata’, Evzai i dr. Hazreti Aiša, Katade i još neki tome pridodaju i narukvice. Kasniji mufessiri poput Taberija, Kurtubija, Zamahšerija i Razija također su podržavali taj stav.

Nakon podsjećanja na prijestup naših praroditelja, Allah, subhanehu ve te‘ala, ističe svoju blagodat prema „sinovima Ademovim“ u vidu propisivanja odjeće i pokrivanja tijela, s ciljem zaštite njihove ljudskosti i digniteta, kako se ne bi sunovratili na stepen životinje:

„…da bi se oni opametili.“

Jedan savremeni komentar lijepo primjećuje:

„Otuda musliman vidi vezu između velikog napada i kampanje usmjerene protiv stida i morala, i otvorenog propagiranja tjelesnog razgolićavanja u ime ljepote, civilizacije i ljubavi, s jedne strane, i cionističkog plana rušenja ljudskog dostojanstva i brze destrukcije, kako bi se otvorio put njihovom porobljavanju od strane cionističke vlasti. (...) Ljudski ukras i ljepota jeste u pokrivanju, a životinjski ukras i ljepota jeste u razgolićenosti. Ali ljudi ovoga vremena vraćaju se nazad u džahilijetsko doba koje ih opet spušta na nivo životinja, pa se ne prisjećaju Allahove, dž.š., blagodati prema njima, koja čuva njihovo ljudsko dostojanstvo i ugled.“

 

Obaranje pogleda

Islam teži da uspostavi čisto društvo u kojem se strasti neće buditi na svakom koraku. Žena ne smije biti predmetom skretanja pažnje na sebe niti izazivanja požude kod muškaraca. U tom smislu, islam je propisao odijevanje i pravila ponašanja koja ljude vode ka tom cilju. Uzvišeni kaže:

„Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojima; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je i onako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima...“

U cilju kontrole seksualnog nagona, islam je, navedenim ajetima, na prvom mjestu ograničio gledanje – i muškarcima i ženama – jer je oko ključ srca, a pogled vjesnik zavođenja i glasnik preljube. Strastveni pogled Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, okarakterisao je kao blud očiju, rekavši:

„I oči čine preljubu, a njihova preljuba je strastveno gledanje.“

Drugom prilikom, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio se hazreti Aliji, radijallahu anhu, riječima:

„O Alija, ne pružaj pogled za pogledom, jer samo prvi pogled je tvoj, a svi ostali nisu tvoji.“

Stidne dijelove tijela muškarca i žene haram je gledati i muškarcima i ženama, pa makar se radilo o muškarcu u odnosu na muškarca ili o ženi u odnosu na ženu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:

„Muškarcu je zabranjeno da gleda u avret muškarca, a ženi je zabranjeno da gleda u avret žene. Neka se ne priljubljuje muškarac uz muškarca pod jednim pokrivačem, a ni žena uz ženu pod jednim pokrivačem.“

Potom je Uzvišeni zabranio ženi isticanje ukrasa i naredio spuštanje vela niz grudi, tj. propisao prikladnu odjeću. Da bi odjeća ispunila svoju svrhu, zabranjeno je da bude kratka, tijesna, prozirna, nalik odjeći suprotnog spola ili odjeći koja je karakteristična za nemuslimanke, kao i da bude izražajno šarena, ekstravagantna ili namirisana.

Budući da islam uvažava običaje sredine, ukoliko se ne kose s propisima vjere, među muslimankama svijeta postoje različiti stilovi odijevanja. Tako se odjeća Pakistanke znatno razlikuje od odjeće žene s Kavkaza ili žene iz Srednje Afrike, baš kao što se afrička odjeća razlikuje od odjeće evropske muslimanke.

Pokrivanje tijela je šerijatski propis, a ne pitanje slobodnog izbora. Ono nije puki adat ili običaj sredine, kako tvrde promotori sistematskog kvarenja svijeta s ciljem uništenja čednosti i temeljnih ljudskih vrijednosti. Iz osjećaja bogobojaznosti i stida prirodno proizlazi i osjećaj odvratnosti prema razgolićavanju. Onaj ko se ne stidi, ne vidi ništa loše u tome. Takvi bezobzirno i beskrupulozno propagiraju razgolićenost, razvrat i različite oblike perverzije.

Postoje i oni – čak i među muslimanima – koji zagovaraju „pristojno odijevanje“, nastojeći na taj način reducirati islamske propise o pokrivanju. Za njih je mahrama i duga haljina s dugim rukavima „previše za naše prilike“, pa kažu: „Dovoljno je da bude pristojno odjevena.“ Ne smijemo, međutim, smetnuti s uma činjenicu da je pristojno odijevanje jedino ono koje su Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, propisali Kur’anom i sunnetom.

 

Autor: Halil Mehtić