U ovoj suri Uzvišeni Allah se zaklinje svetim gradom Mekkom, zavičajem Muhammeda, a.s., u kom je rođen i koji je volio, i roditeljem i onim ko ga je rodio, jer se tim dvoma čuva vrsta i nastavlja trajanje ljudskog roda, da je svaki čovjek stvoren da svladava teškoće, da ulaže napor i zamara se. Potom objašnjava da čovjek biva obmanut umišljajem da je njegova moć nesvladiva, da posjeduje ogroman imetak koji troši za zadovoljavanje svojih strasti i prohtjeva, a zatim mu Uzvišeni nabraja blagodati kojima ga je On obasuo a koje mu olakšavaju puteve upute i prevladavanje prepreke da bi bio stanovnikom Dženneta, s onim na desnoj strani, te da bježi od onog što bi ga moglo odvesti među one nesretne, koji će u vatru biti bačeni i za kojima će vrata džehennemska zatvorena ostati.

لَا أُقْسِمُ بِهَذَا الْبَلَدِ (1) وَأَنْتَ حِلٌّ بِهَذَا الْبَلَدِ (2) وَوَالِدٍ وَمَا وَلَدَ (3) لَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنْسَانَ فِي كَبَدٍ (4) أَيَحْسَبُ أَنْ لَنْ يَقْدِرَ عَلَيْهِ أَحَدٌ (5) يَقُولُ أَهْلَكْتُ مَالًا لُبَدًا (6) أَيَحْسَبُ أَنْ لَمْ يَرَهُ أَحَدٌ (7) أَلَمْ نَجْعَلْ لَهُ عَيْنَيْنِ (8) وَلِسَانًا وَشَفَتَيْنِ (9) وَهَدَيْنَاهُ النَّجْدَيْنِ (10) فَلَا اقْتَحَمَ الْعَقَبَةَ (11) وَمَا أَدْرَاكَ مَا الْعَقَبَةُ (12) فَكُّ رَقَبَةٍ (13) أَوْ إِطْعَامٌ فِي يَوْمٍ ذِي مَسْغَبَةٍ (14) يَتِيمًا ذَا مَقْرَبَةٍ (15) أَوْ مِسْكِينًا ذَا مَتْرَبَةٍ (16) ثُمَّ كَانَ مِنَ الَّذِينَ آمَنُوا وَتَوَاصَوْا بِالصَّبْرِ وَتَوَاصَوْا بِالْمَرْحَمَةِ (17) أُولَئِكَ أَصْحَابُ الْمَيْمَنَةِ (18) وَالَّذِينَ كَفَرُوا بِآيَاتِنَا هُمْ أَصْحَابُ الْمَشْأَمَةِ (19) عَلَيْهِمْ نَارٌ مُؤْصَدَةٌ (20)

1-20. Kunem se gradom ovim, a tebi će biti dopušteno sve u gradu ovome, i roditeljem i onim koga je rodio, Mi čovjeka stvaramo da se trudi. Misli li on da mu niko ništa ne može? "Utrošio sam blago nebrojeno!" – reći će. Zar misli da ga niko vidio nije? Zar mu nismo dali oka dva i jezik i usne dvije, i dobro i zlo mu objasnili? Pa, zašto on na blagodatima zahvalan bio nije? A šta ti misliš: kako se može na blagodatima zahvalan biti? – roba ropstva osloboditi, ili, kad glad hara, nahraniti siroče bliska roda, ili ubogoga nevoljnika, a uz to da je od onih koji vjeruju, koji jedni drugima izdržljivost preporučuju i koji jedni drugima milosrđe preporučuju; oni će biti – sretnici! A oni koji ne vjeruju u dokaze Naše, oni će biti – nesretnici, iznad njih će vatra zatvorena biti. 

Prevod ovih ajeta je u cjelosti preuzet od rahmetli B. Korkuta. Na početku sure, Allah se zaklinje svetim gradom Mekkom, a onda se konstatuje da će vjerovjesniku Muhammedu, a.s., biti dopušteno sve u tom gradu. Time se aludira na ono čime je odlikovan posljednji Allahov poslanik Muhammed, a.s., kome je, između ostalog, bilo dozvoljeno da se bori i u Mekki, tom svetom gradu, u kojem borba inače nije dozvoljena. Ovo spada u posebne privilegije (mā hassallāhu bihī resūlehū) koje je Allah dao Svome Poslaniku, a o čemu se opširno govori u knjigama koje tretiraju životopis Muhammeda, a.s. (vidjeti, npr., naše djelo Sira – Životopis posljednjeg Allahovog Poslanika, str. 353 i dalje). Neki mufessiri smatraju da se ovim nagovještava da će Mekka biti oslobođena od idolopoklonstva i pagana. Potom se Allah zaklinje roditeljem i onim koga je rodio.

Prema nekim tumačenjima, Allah se ovdje zaklinje ocem ljudskoga roda – to je Adem, a.s. – i svim njegovim potomcima, a prema drugima ovdje se mislilo na Ibrahima, a.s., i njegovog sina Ismaila, a.s., koji su daleki preci Muhammeda, a.s., koji je rođen u Mekki. Istaknuti mufessir Ibn Džerir et-Taberi smatra da je ovo opća zakletva, ona se odnosi na svakog roditelja i ono što on rađa. To je, bez sumnje, ispravno i validno tumačenje jer rađanje čovjeka (općenito, svakog čovjeka) je veliki fenomen i znak Božije moći. Allah Uzvišeni se zaklinje roditeljem i onim koga je rodio, da bi potom kazao da je čovjek stvoren da se trudi i suočava s iskušenjima i nedaćama života na ovom svijetu. Korijen kebede od kojeg je nastala imenica kebedun, koja se spominje u 4. ajetu, u arapskom jeziku ima sljedeća značenja: truditi se, ulagati napor, pretrpjeti, podnijeti, snositi teškoće, boriti se, itd. Dakle, čovjek je stvoren da se trudi, ulaže napor i bori se kako bi savladao iskušenja i poteškoće na koje nailazi u svom životu na ovome svijetu. Na tom putu je potreban ne samo veliki trud i napor, već i trpljenje i podnošenje onoga na što se nailazi, a kur'anski iskaz: ...lekad halekne-l-insāne fī kebed u sebi objedinjuje sva ova značenja. Zatim dolazi pitanje koje ima za cilj buđenje čovjeka iz nemara: Zar čovjek misli da mu niko ništa ne može? Zar misli da može da radi šta hoće, zbog toga što posjeduje veliki imetak i druge vidove materijalnih dobara? Misli li to on da ga Allah ne vidi i da mu neće račune sviđati?

Takvo rezonovanje je velika zabluda i obmana, pa se stoga u nastavku podsjeća na blagodati koje je Allah Uzvišeni dao čovjeku, a to su blagodat vida kojim gleda, blagodat jezika kojim govori i kojim se sporazumijeva s drugim ljudima, te blagodat usana koje čovjeku, pored toga što mu daju lijep izgled, omogućavaju da kontroliše svoj jezik i pazi šta govori, jer račun će se polagati i za ono što se govorilo. Također, među blagodati Uzvišenog spada i obznanjivanje Pravoga puta, na osnovu čega čovjek može jasno raspoznati šta je dobro a šta loše. Potom dolazi 11. ajet u kojem se veli: ...fela-ktehame-l-'akabe, što doslovce znači: Ali, on (čovjek) nije uspio savladati el-'akabu, da bi se u sljedećem, 12. ajetu, ponovilo: A znaš li ti šta je to el-'akaba? Rahmetli Korkut je to preveo ovako: Pa, zašto on na blagodatima zahvalan bio nije? A šta ti misliš: kako se može na blagodatima zahvalan biti? Dakle, očito je da on nije doslovce prevodio ove ajete, već je uzimao u obzir kontekst. Prema istaknutom arabisti profesoru Teufiku Muftiću, autoru čuvenog Arapsko-bosanskog rječnika, riječ 'akabe (pl. 'akabāt) ima sljedeća značenja: prepreka, zapreka, (po)teškoća, težak-strm uspon, brdska staza, planinski prelaz, prijevoj. Dakle, jezičko značenje ovog pojma ukazuje da se radi o određenom usponu, poteškoći, prepreki itd. Ibn Džerir et-Taberi navodi predaju od Ibn Omera, koji je tumačeći ovu riječ kazao da je to brdo ili uspon u Džehennemu (džebelun fī Džehennem).

O kakvom brdu se tačno radi, o tome nemamo informacije. Ali, ono što slijedi pomaže nam da razumijemo da je el-'akabe, zapravo, prepreka ili nevolja koja na budućem svijetu očekuje čovjeka koji nije vjerovao i koji nije dobra djela činio. Takav čovjek neće savladati teške nevolje koje ga čekaju, a mogao je to učiniti da je, dok je bio na ovom svijetu, oslobodio roba iz ropstva, ili da je, u vremenu gladi i nestašice, (na)hranio siroče iz bliskoga roda ili nekog siromaha koji je ostavljen i koji nema osnovnih sredstava za život. Također, tu prepreku je mogao savladati da je bio od onih koji iskreno vjeruju, i koji jedan drugog podstiču na izdržljivost u pokornosti Allahu i strpljivost u čuvanju od grijeha, i koji jedan drugog podstiču na samilost prema Allahovim stvorenjima. Oni koji tako postupaju, to su oni sretni (ashābu-l-mejmeneh) kojima će knjiga njihovih djela biti data u desnu ruku ili s desne strane. A oni koji ne vjeruju u Allahove ajete (dokaze), oni će biti nesretnici (ashābu-l-meš'emeh), oni kojima će knjiga njihovih djela biti uručena s lijeve strane. Iznad njih će biti džehennemska vatra, koja će zauvijek zatvorena biti. Allaha Svemilosnog molimo da nas sačuva od Džehennema i svega onoga što vodi ka njemuǃ

Piše: dr. hfz. Safvet Halilović