Uzvišeni Allah kaže: “I bi rečeno: O zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani! I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini El-Džudijj…” (Hud, 44) 

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Hrana jedne osobe dovoljna je za dvije, hrana za dvije dovoljna je za četiri…”

Kada je lađa Nuha, alejhis-selam, pristala nakon potopa, putnici su imali vrlo malo hrane. Nije bilo dovoljno jedne vrste namirnica da se pripremi obrok za sve.
Tada su sakupili ono što je svakome ostalo: malo pšenice, graha, leće, suhog voća i drugih plodova. Sve su pomiješali u jednu posudu i skuhali zajednički obrok, jelo, koje je kod nas poznato kao Ašura.

Kada se danas spomene Ašura, najprije pomislimo na jelo koje se priprema u ovim blagoslovljenim danima Muharrema, međutim, ašura je mnogo više od hrane i mnogo više od jednog lijepog običaja koji se prenosi s generacije na generaciju, jer ona u sebi nosi duboku poruku o životu, zajedništvu i odnosu među ljudima.
Nekada su se porodice okupljale oko jedne tepsije ili jedne velike čase iz koje su svi jeli zajedno, ne osjećajući da ih dijele godine, imetak, položaj ili bilo koja dunjalučka razlika, jer je ono što ih je povezivalo bilo veće od svega što ih je moglo razdvojiti. U tom zajedničkom zalogaju nije se dijelila samo hrana, nego i ljubav, poštovanje, bliskost i osjećaj pripadnosti koji je čovjeku potreban jednako kao što mu je potreban hljeb koji jede.

Kao što se u jednu posudu ašure stavljaju različite namirnice koje svaka za sebe ima svoj okus, miris i posebnost, a zatim se u toj istoj posudi sjedine i postanu jedno lijepo i skladno jelo, tako je i sa ljudima koje je Uzvišeni Allah stvorio različitim po jezicima, bojama, karakterima i životnim putevima, ali ih je pozvao da se ne razdvajaju zbog tih razlika nego da ih uče razumijevanju, jer baš kao što se sastojci ašure ne gube nego se dopunjuju jedni drugima, tako i čovjek tek kada prihvati drugog onakvog kakav jeste počinje shvatati ljepotu zajedništva, a iz tog zajedništva rađa se poštovanje, iz poštovanja rađa se ljubav, a iz ljubavi dolazi mir među srcima.

Jedan mudrac je rekao: “Srce vjernika je široko poput mora. U njemu ima mjesta za sve, ali nema mjesta za mržnju.”

Također, Ašura nas podsjeća da Allahov bereket nije samo u onome što jedemo, nego i u ljudima sa kojima dijelimo svoj zalogaj, svoje vrijeme i svoj život. Jer nije čovjek bogat onoliko koliko posjeduje, nego onoliko koliko ljubavi, poštovanja i dobra ostavi iza sebe u srcima drugih ljudi.
Možda je upravo to najveća pouka i poruka Ašure: da čovjek ne može živjeti samo za sebe i da nijedna blagodat nema punu ljepotu dok se ne podijeli sa drugima. Jer kada se srca udalje, ni najbogatija sofra neće donijeti sreću, ali kada se srca približe Uzvišenom Allahu i jedni drugima, tada i skroman zalogaj postaje izvor bereketa, a jedna zajednička sofrа postaje mjesto na kojem se čuvaju ljubav, porodica i ono najljepše što čovjek može ostaviti iza sebe.

Pouka ove priče nije u jelu, nego u zahvalnosti, jer kada čovjek gleda samo ono što nema, sve mu izgleda malo. A kada zahvali Uzvišenom Allahu na onome što ima, i malo postaje dovoljno.
Neka nam Ašura bude podsjetnik da je ljepše dijeliti nego gomilati, ljepše opraštati nego zamjerati i ljepše sjediti zajedno za jednom sofrom nego živjeti jedni pored drugih kao stranci.

PORUKA:
Neka naša različitost bude kao jelo Ašura, spoj koji hrani i spaja, a ne razdvaja.