Kad je čovjek mlađi pa susretne profesora iz srednje škole ili očevog prijatelja, obično ga pitaju: Šta radiš? Barem iz mog iskustva. Kad pređe četrdesete, pedesete, onda ti susreti nose konkretnija pitanja: Šta si postigao? Imaš li porodicu, kuću, staž koji omogućuje penziju? Kad neko može odgovoriti potvrdno na ta pitanja, razgovor obično poprimi ton poštovanja. Ako ne može, lako se uvuče osjećaj da je u životu nešto propustio. Želja za uspjehom je legitiman izraz čovjekove potrebe da ostvari potencijal koji mu je Bog dao. Razlika nastaje u tome kako čovjek razumije uspjeh i šta njime smatra.

Vjernik koji ova pitanja posmatra kroz Kur'an vjerovatno će se prisjetiti ajeta: "Imeci vaši i djeca vaša su samo iskušenje." Ili: "Bogatstvo i sinovi su ukras života na ovom svijetu, a dobra djela koja vječno ostaju bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati." Zanimljivo je da Kur'an nigdje ne negira da čovjek voli određene stvari. Naprotiv, priznaje ih kao prirodne. Ono što mijenja jeste mjesto koje one zauzimaju u čovjekovoj hijerarhiji vrijednosti. Kur'an savjetuje: "Neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio."

Kako Kur'an odgovara

Ajeti sure Et-Tekasur najdirektnije odgovaraju na kulturu koja pita "šta si postigao". Cijela sura kaže da će čovjek biti pitan za blagodati. Ne za postignuća. Za ono što mu je dato. "Zaokupila vas je težnja za sve većim i većim..." Kad prijatelj ili profesor pita "šta si postigao", pita te za ono što se vidi. Kuću, penziju, unuke. Kur'an postavlja tri druga pitanja: Šta si poslao ispred sebe? Šta si učinio s onim što ti je Allah dao? Kome si bio od koristi? To su pitanja koja ne priznaju ni penziju ni imovinu kao odgovor. Priznaju samo karakter i djelo. Naravno, ako se oslonimo samo na ove ajete može se pomisliti da ovi koji nas pitaju ne znaju šta je uspjeh i postignuće. Ali Kur'an nam govori i ovo: "I nastoj da onim što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu."

Dakle, Kur'an kritikuje odnos, ne posjedovanje i postignuće. Pitanje: "Imaš li kuću, penziju, unuke", samo po sebi nije loše. Loše postaje kada odgovor na to pitanje postane mjera čovjeka. Kada se čovjek koji nema tih stvari smatra promašenim. Kada se čovjek koji ima te stvari smatra uspješnim, bez obzira na to kako je do njih došao i šta s njima radi.

Kur'an razdvaja ove dvije stvari. Prvo, čovjek treba raditi, zarađivati, ženiti se, podizati djecu, graditi kuću. To je dio života i dio ibadeta. Drugo, to nije mjera uspjeha. Mjera je šta si radio dok si to sticao i šta si radio s tim kad si to stekao.

Znači pogreška je ako se misli da odgovor na ova pitanja govori ko si ti. Isto tako, ti ne griješiš ako se trudiš da imaš kuću i penziju. Griješiš ako misliš da je to glavni uspjeh. Problem nastaje kada dunjalučki uspjeh postane jedino mjerilo. Umjesto da ga vodi prema smislu, on potrebu stalno hrani i pretvara u novu glad. 

Hajje alel-felah!

E, sad da se vratimo zamišljenom razgovoru s početka i dodajmo da dok taj razgovor traje uči ezan za namaz. Sagovornici razgovaraju o životu i ne primijete taj glas, taj poziv. Pogotovo ako ne obrate pažnju na onaj momenat kada mujezin zauči: hajje alel-felah!

Islam ima riječ za uspjeh: falah. Ona se čuje s minareta, u pozivu na molitvu  "hajje alel-felah", iako se kod nas prevodi požuri na spas, ova riječ znači uspjeh. Uspjeh i spas nisu dvije različite stvari, nego jedna. Uspjeti, u islamskom razumijevanju, jeste biti spašen. A biti spašen jeste uspjeti. Kur'anski izraz „muflihun“ označava one koji su uspjeli. „To su oni koji su pod Uputom Gospodara svoga i to su oni koji su uspjeli.“ (El-Bekare, 5.) Ili u prvom ajetu sure El-Muminun: „Kad eflehal muminun – Uspjeli su vjernici“ ili u osmom ajetu sure El-A'raf: Mjerenje tog Dana bit će istinito: čija dobra djela budu teška, takvi će se domoći uspjeha! Ovaj ajet povezuje izravno uspjeh s dobrim djelima. Isto tako Kur'an za dušu kaže: "Uspjet će samo onaj ko je očisti." Uspjeh je dakle prije svega unutrašnji događaj, a tek onda vanjski. Uspjeh nije ono što si sakupio, nego ono što si uradio s onim što ti je dato. Nisu svi ljudi dobili isto, pa zato ni odgovornost nije ista. Uspjeh nije poređenje s drugima nego vjernost vlastitom emanetu. Kur'an „falah - uspjeh“ vezuje za konkretne ljude i konkretna djela.

Na početku El-Bekare opisuje vjernike koji klanjaju, daju zekat, vjeruju u ahiret. Zaključak je muflihun, da su oni uspjeli. El-Muminun daje najdetaljniju sliku. Oni koji su ponizni u namazu, koji okreću glavu od besmislenog, koji daju zekat, koji čuvaju svoju čednost, koji su vjerni amanetima i obavezama, koji redovno klanjaju. Sura nabrajа jedno po jedno, pa zaključuje da su to nasljednici Dženneta.

Gdje god Kur'an govori o felahu, on ga veže uz određeni karakter: strpljenje, iskrenost, odgovornost, čednost, davanje i vjernost preuzetim obavezama. Uspjeh se zato ne pojavljuje kao nagrada za talent ili bogatstvo, nego kao plod života koji je oblikovan tim vrijednostima. To je vrlo često potpuna suprotnost modernoj ideji uspjeha. I, vraćam se opet na razgovor. Ako i pitani i onaj koji pita, ostanu gluhi na „hajje alel-felah“ u ezanu ima li ikakve veze šta su ponudili kao odgovore?

Piše: Esad Bajić