Manifest protiv teološke infantilizacije vjere

Vrijeme je da se kaže jasno: veliki dio onoga što se danas predstavlja kao „poštovanje tradicije“ zapravo je bijeg od Kur’ana. Ne povratak izvoru, nego zaklon od njegove zahtjevnosti. Mitologizacija Vjerovjesnika Muhameda, a.s., je centralni mehanizam tog bijega.

Tradicionalni narativ često nam nudi Poslanika kao biće izuzeto iz ljudske drame: unaprijed izabrano, zaštićeno, vođeno bez unutarnje napetosti, skoro bez mogućnosti stvarnog izbora. Takva slika ne dolazi iz Kur’ana. Ona dolazi iz potrebe da se vjera učini sigurnom, glatkom, bez rizika. Ali Kur’an nije tekst sigurnosti, Kur’an je tekst odgovornosti.

Kur’an iznova insistira da je Poslanik čovjek:

„Reci: Ja sam samo čovjek kao i vi, meni se objavljuje…“ (Al-Kehf, 110)

Ovo „samo“ nije umanjenje, nego temelj poruke. Jer Objavu ne nosi mit, nego čovjek. A čovjek podrazumijeva slobodu, sumnju, strah i odluku.

Zato Kur’an ne skriva Poslanikove unutarnje borbe, nego ih javno izlaže. On se opominje:

„Namrštio se i okrenuo…“ (Abese, 1)

Ispravlja:

„Allah ti je oprostio – zašto si im dozvolio…?“ (Al-Tevba, 43)

Podsjeća:

„Da nismo učvrstili tvoje srce, malo bi im se bio priklonio…“ (Al-Isra, 74)

Ako je Poslanik bio mitski nepogrešiv, čemu opomena? Ako nije imao stvarnu mogućnost drugačijeg izbora, čemu korekcija? Ovi ajeti ruše ideju o unaprijed determiniranom, „sterilnom“ poslanstvu. Oni potvrđuju da Objavom upravlja odnos, a ne mehanička transmisija.

Teološka infantilizacija počinje onog trenutka kada se vjernicima oduzme pravo, i obaveza, mišljenja. Kada se vjera svede na ponavljanje, a Sunnet na ritualnu imitaciju. Kur’an, međutim, neprestano provocira razum:

„Zar ne razmišljate?“
„Zar se nećete opametiti?“
„Zar nećete koristiti razum?“

Ova pitanja nisu ukras. Ona su strukturalni zahtjev Objave.

Mitološki Poslanik ne može biti odgovor na ta pitanja. Jer on ne razmišlja, on samo izvršava. A Kur’anski Poslanik razmišlja, procjenjuje, strahuje, traži potvrdu i tek onda preuzima teret. Zato je prvi susret Objave obilježen otporom: „Mā ana bi qāri’in“. To je govor slobodnog bića, a ne unaprijed programirane figure.

Tradicija koja to prešućuje, ili prepravlja, zapravo štiti vjernika od susreta s vlastitom slobodom. Jer ako je Poslanik bio polumelek, onda sam ja izuzet od odgovornosti. Ako je on bio izvan drame, onda ja ne moram ulaziti u nju. Tako se vjera pretvara u dječiju sigurnu zonu, a Bog u autoritet koji se ne smije pitati, nego samo ponavljati.

Ali Kur’an ne želi djecu. Kur’an želi povjerenike/khalife:

„Ja ću na Zemlji postaviti povjerenika (khalifu).“ (Al-Beqare, 30)

Khalifa nije poslušni megafon. Khalifa je biće povjerenja, odluke i posljedica. Zato je i Poslanik predstavljen kao prvi koji nosi taj teret, ne kao izuzetak od njega.

Teološka infantilizacija proizvodi muslimane koji se boje pitanja, zaziru od mišljenja i brane vjeru mitovima umjesto argumentima. A Poslanik nije branio istinu mitologijom. Branio ju je razgovorom, argumentom i moralnom dosljednošću. I zato je bio opasan po poredak, a ne zato što je bio čudesan.

Kur’an jasno kaže:

„Da je on nešto sam od sebe govorio, Mi bismo ga snažno kaznili.“ (Al-Haqqa, 44–46)

Ovo nije prijetnja Poslaniku, nego potvrda njegove odgovornosti. On nije zaštićen od odgovornosti, on je njen nositelj. Upravo to ga čini uzorom.

Zato je mitologija izdaja Kur’ana, a ne njegov čuvar. Ona pretvara vjeru u naslijeđeni folklor, a Objavu u relikviju. Suprotno tome, dublje i iskrenije čitanje Kur’ana vraća nas u središte drame ljudske sudbine, gdje se vjera ne nasljeđuje, nego bira.

O Vjerovjesniku Muhamedu, a.s., treba misliti onako kako Kur’an o njemu govori: kao o čovjeku koji je imao slobodu da odbije, hrabrost da pita i snagu da preuzme odgovornost. Samo takav Poslanik može biti uzor slobodnom čovjeku. I samo takva vjera može biti zrela.

 

Odgovorna polemika s tradicionalnim teološkim prigovorima

Prigovor 1:

„Ovakav pristup umanjuje svetost i uzvišenost Vjerovjesnika.“

Odgovor:
Ne. Umanjuje je upravo suprotno – mitologizacija. Svetost u Kur’anu ne proizlazi iz ontološke različitosti, nego iz etičke i odgovorne blizine Bogu. Poslanik nije uzvišen zato što je manje čovjek, nego zato što je čovjek koji je preuzeo teret Objave.

Kur’an nigdje ne gradi njegov autoritet na tome da je izuzet iz ljudske drame, nego da je u njoj ostao dosljedan. Zato se stalno naglašava njegova ljudskost, strah, napor i odgovornost. Svetost koja ne prolazi kroz slobodu i rizik nije svetost, to je dekor.

Ako je svetost moguća samo uklanjanjem slobodne volje, onda ona nema moralnu težinu.

Prigovor 2:

„Ako je Poslanik imao stvarnu slobodu izbora, to ugrožava nepogrešivost (‘isma).“

Odgovor:
Ovdje je problem u pogrešnom razumijevanju nepogrešivosti. Kur’an ne poznaje nepogrešivost kao automatsko stanje, nego kao proces Božanske korekcije u odnosu s čovjekom. Upravo zato Kur’an sadrži opomene, ispravke i usmjerenja Poslaniku.

Nepogrešivost koja ne može biti ugrožena nije moralna kategorija, nego tehnička. A Kur’an ne proizvodi tehničke figure, nego moralne uzore.

Ako Poslanik ne može pogriješiti ni u procjeni, onda njegovo ispravno djelovanje nema težinu. A Kur’an upravo insistira na težini izbora, i zato intervenira kad je potrebno.

Prigovor 3:

„Ovo otvara vrata subjektivizmu i relativizaciji vjere.“

Odgovor:
Naprotiv. Vjera postaje relativna tek onda kada se razum isključi, a autoritet prebaci na nekritičko ponavljanje. Kur’an neprestano poziva na mišljenje, razumijevanje i rasuđivanje. Subjektivizam ne nastaje iz mišljenja, nego iz njegovog gušenja.

Dublje čitanje Kur’ana ne znači da „svako tumači kako hoće“, nego da svako preuzima odgovornost za ono što razumije. To je teže od pukog slijeđenja i zato se često proglašava opasnim.

Ali Kur’an ne poznaje vjeru bez odgovornog subjekta.

Prigovor 4:

„Tradicionalni narativi štite obične vjernike od sumnje i zbunjenosti.“

Odgovor:
To je upravo definicija teološke infantilizacije. Vjera koja se održava tako što se vjernik štiti od pitanja nije stabilna, ona je krhka. Kur’an ne štiti od sumnje, nego je uključuje u proces spoznaje.

Poslanik nije došao da ukloni ljudsku zbunjenost, nego da je vodi kroz nju. Ako vjernika treba štititi od pitanja, onda mu se implicitno poručuje da njegova vjera ne može izdržati istinu. To je teološki poraz, a ne briga.

Prigovor 5:

„Ovakav pristup je novotarija (bid‘a) i suprotan je konsenzusu tradicije.“

Odgovor:
Kur’an je stariji od svakog konsenzusa. Pozivanje na tradiciju protiv Kur’ana nije čuvanje vjere, nego zamjena izvora. Tradicija je vrijedna onoliko koliko pomaže razumijevanju Objave, a ne kada je zamjenjuje.

Osim toga, historija islamske misli je puna dubokih, hrabrih i često polemičkih čitanja Kur’ana. Ideja da je postojao jedan monolitan „tradicionalni stav“ je sama po sebi mit.

Zatvaranje rasprave pod izgovorom konsenzusa obično znači da je rasprava postala opasna po nečiju sigurnost, a ne po vjeru.

Prigovor 6:

„Ovim se Poslanik previše ‘humanizira’.“

Odgovor:
Kur’an ga je već humanizirao. I to namjerno. Jer samo čovjek može biti uzor čovjeku. Poslanik koji ne sumnja, ne bira i ne preuzima rizik nije model vjere, nego objekt divljenja.

Kur’anski Poslanik nije velik zato što je bio izuzet iz ljudskosti, nego zato što je u njoj ostao uspravan. Njegova veličina nije u tome što nije mogao pasti, nego u tome što je svjesno hodao putem koji je mogao odbiti.

Ova polemika nije protiv tradicije, nego protiv njenog zamrzavanja. Nije protiv poštovanja Poslanika, nego protiv njegove mitologizacije. I nije protiv sigurnosti vjere, nego protiv njene infantilizacije.

Kur’an ne traži vjernike koji se kriju iza svetih narativa, nego ljude koji će, poput Vjerovjesnika, imati hrabrosti da slušaju, pitaju, razmišljaju i, tek onda, svjesno preuzmu odgovornost povjerenika (khalife) na Zemlji.

Autor: Mustafa Cerić

Duhovna besjeda s razumom obdarenim