Saopćio mi je Ebu Sufjan ibn Harb, koji je tada bio u Siriji s nekim Kurejšijama koji su došli kao trgovci u vrijeme (trajanja primirja) između Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kurejšijskih nevjernika. Izaslanik bizantijskog cara našao nas je – kaže Ebu Sufjan – u jednom kraju Sirije (u Gazi) i krenuo sa mnom i mojim drugovima te smo došli u Jerusalem. Potom smo privedeni caru, koji je sjedio u vijeću svog kraljevstva. Na njemu bijaše carska kruna, a oko njega glavari Bizantije. Tada on reče svome tumaču: Pitaj ih ko je od njih po redu najbliži onom čovjeku koji tvrdi da je vjerovjesnik!" – Ja sam mu od njih po rodu najbliži, rekoh ja – kaže Ebu Sufjan. – Kakvo je to srodstvo između tebe i njega? – upita on. – On je moj amidžić, rekoh. A tada nije bilo u karavanu nikoga od potomaka Abdu-Menafa osim mene. – Približite mi ga! – reče bizantijski car i naredi mojim drugovima da stanu iza mene pored pleća, a zatim reče svome tumaču: Kaži njegovim drugovima da ću ovog čovjeka pitati o čovjeku koji tvrdi da je vjerovjesnik, pa ako bi šta slagao, neka ga demantuju." – Tako mi Allaha, da se u tom momentu nisam – veli Sufjan – zastidio mojih drugova da pred njima lažem, ja bih na njega nešto i slagao kad me je ovaj o njemu ispitivao, ali sam se stidio da moji drugovi ne primijete kod mene laž te sam mu zbog toga govorio istinu. Potom vladar reče svome tumaču: – Pitaj ga kakvog je porijekla taj čovjek među vama? – On je uglednog roda. – rekao sam. – Je li iko ikada od vas prije njega ovako što govorio? – upita. – Nije. – odgovorio sam. – Da li ste ga sumnjičili za laž prije nego je počeo propovijedati ono što sada propovijeda! – upitao je. – Ne. – rekao sam. – Je li neko od njegovih predaka bio vladar? – upita. – Ne. – odgovorio sam. – Pa da li ga slijedi ugledan svijet ili siromašniji? – upita. – Uglavnom siromašniji. – odgovorio sam. – Uvećava li se ili smanjuje njihov broj? – upita. – Uvećava se. – rekoh. – Da li iko od njih konvertira (napušta) – upita Herakle – mrzeći njegovu vjeru nakon što ju je prihvatio? – Ne. – rekoh. – Da li krši zadanu riječ. – upita. – Ne, rekoh, ali smo sada u periodu (desetogodišnjeg) primirja i strahujemo da ga ne prekrši. – Nijedan odgovor nije mi dao mogućnosti – izjavio je kasnije Ebu Sufjan – da u njega ubacim nešto osim ove riječi, čime bih mu umanjio ugled, a da se nisam bojao da ne budem otkriven. – Da li ste se vi protiv njega borili, a on protiv vas? – upitao je. – Da. – odgovorio sam. – Pa kakav je bio ishod borbe između njega i vas? – pitao je. – Bio je promjenljiv, rekao sam. Jednom on pobijedi nas, a drugi put mi njega. – Šta vam naređuje? – pitao je. – Naređuje nam, kazao sam, da ibadet činimo jedino Allahu ne pridružujući Mu nikoga, a zabranjuje nam ono što obožavaju naši očevi; naređuje nam namaz, iskrenost (milostinju), moralnost, ispunjavanje ugovora i izvršavanje prihvaćenog povjerenja (ostave). Kada sam mu to kazao, on reče svom tumaču: – Reci mu: Pitao sam te za njegovo porijeklo i ti si tvrdio da je on uglednog porijekla. Takvi su svi poslanici; oni se pojavljuju u uglednoj porodici svoga naroda. – Pitao sam te da li je iko od vas prije njega ovako nešto propovijedao, a ti si izjavio da nije. Kažem, da je neko od vas ovako prije njega govorio, rekao bih da je on čovjek koji se povodi za riječima rečenim prije njega. – Pitao sam te da li ste ga optuživali za laž prije nego je počeo da propovijeda ono što sada govori. Tvrdio si da niste, pa sam se uvjerio da, ako nije lagao svijetu, kako bi sada lagao Bogu. – Pitao sam te je li neko od njegovih predaka bio vladar, pa si rekao da nije. Kažem, da je neko od njegovih predaka bio vladar, rekao bih da traži vlast svojih pređa. – Pitao sam te slijedi li ga ugledni svijet ili siromašni između njih, a ti si izjavio: "Slijede ga slabi (siromašni) između njih;" pa oni su bili (većinom) sljedbenici Poslanika. – Pitao sam te da li se oni brojno povećavaju ili umanjuju, pa si rekao da se povećavaju, a tako je vjerovanje i vjera dok se ne upotpune. – Pitao sam te da li iko konvertira, mrzeći njegovu vjeru nakon što je u nju stupio, pa si rekao: "Ne." – Takvo je vjerovanje: Kada njegova draž ovlada srcima, njega tada niko ne napušta. – Još sam te pitao da li krši zadanu riječ, a ti reče: "Ne." – Takvi su poslanici, oni ne krše obećanje. – Pitao sam te da li ste vi protiv njega vodili borbu i on protiv vas, pa si izjavio da je toga bilo i da je borba između vas i njega bila promjenljivog ishoda: jedanput pobijedi on vas, a drugi put pobijedite vi njega. – To je slučaj svih poslanika, stavljaju se na iskušenje, a konačni ishod bude u njihovu korist. – Pitao sam te šta vam naređuje. – Naređuje vam, rekao si, da ibadet činite Allahu i da Mu ne pridružujete nikoga, a zabranjuje ono što obožavaju vaši očevi; naređuje vam namaz, iskrenost, milostinju i moralnu krjepost, ispunjavanje ugovora i izvršavanje emaneta, a to su – reče Herakle – svojstva vjerovjesnika. Znao sam da će se on pojaviti, ali nisam mislio da će biti baš od vas. Ako je ono što si rekao istina, uskoro će zavladati i tlom pod ovim mojim nogama. Kada bih znao da ću biti kod njega iskreno primljen i zadržati prijesto, potrudio bih se za susret s njim, a da sam kod njega, prao bih mu noge. – Tako je – kaže Ebu Sufjan – Heraklo zatražio pismo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ono mu je pročitano. U njemu je stajalo: "U ime Allaha, svemu Dobročinitelja, Milostivog! Od Muhammeda, Allahovog roba i Njegovog poslanika, Heraklu, vladaru Bizantije. – Neka je spas na onoga ko slijedi Pravi put, a potom, pozivam te pozivom islama: Primi islam – bit ćeš spašen, sretan i miran! Primi islam, Allah će ti dati dvostruku nagradu, a ako se okreneš (od ovog poziva), snosit ćeš grijeh (svoj i) svojih sugrađana." O, sljedbenici Knjige, priđite i slijedite riječ koja je jednaka i za nas i za vas: da ibadet ne činimo nikom osim Allahu, da Mu ne pridružujemo nikakva druga, da ne smatramo jedni druge bogovima osim Allaha, pa ako to oni odbace, recite (im): budite svjedoci da smo mi, uistinu, muslimani" (tj. poslušni Jednom Jedinom Bogu – op. prir.). Ebu Sufjan pripovijeda: – Pošto je pročitano pismo, podigli su se glasovi glavara Bizantije, onih oko njega, i nastade među njima velika galama. Ne znam šta su sve govorili. Tada bi naređeno pa smo odstranjeni. Kada sam sa svojim drugovima izišao i s njima se osamio, rekao sam im: Ugled Ibn Ebu Kebšea (Muhammeda), stvarno je veliki, a plaši ga se, eto, i vladar Bizantije (sinova žute rase)." – Tako mi Allaha – kaže Ebu Sufjan – bio sam (od tada) stalno u uvjerenju da će njegova stvar pobijediti, dok Allah nije u moje srce unio islam, koga sam nekada prezirao. (Buharija, 2940.)
