Kakav je stav  islamskih učenjaka  oko pisanja pripovijetki, romana i književnih dijela zasnovanih na stvarnim događajima i doživljajima? Neki dijelovi knjige mogli bi biti  izmišljeni radi dopadljivosti čitatelju? Da li je to dozvoljeno? Da li je grijeh ako nekome moja knjiga oduzme vrijeme koje je mogao iskoristiti na puno bolji način? Da li sam ja odgovorna za to?  I ono što me posebno brine jeste da li mogu zbog pisanja imati grijeha čak i nakon moje smrti (ako je nedozvoljeno baviti se ovakvim vidom pisanja). Napominjem da  knjiga neće sadržavati neke loše stvari poput neprimjerenih dijaloga i opisa nemoralnih scena.

Dobio sam sina i želimo mu dati ime Isak. Znam da je Ishak muslimansko ime, ali radi izgovora imena da li ćemo pogriješiti ako mu damo ime Isak?

Kada klanjam namaz u džematu na prvom rekatu proučim Subhaneke, Euzu i Bismillu, a onda slušam imamovo učenje. Na ostalim rekatima samo proučim Bismilu. Da li je ovo ispravno?

Nastojala sam da zatražim što manji mehr ili da ga pokušam zaobići, jer su moji roditelji dobrog imovinskog stanja, a i ja imam imovine već na sebi i osjećala bih se kao da uzimam nešto što meni ne pripada, nije moj hakk. Tražeći odgovor, jedna muallima mi je rekla da pri sklapanju braka mogu reći da svoj mehr halalim, da uzimam svog muža i samo od Allaha tražim bereket i hajr sa njim. Htjela sam da provjerim, da li je takvo nešto moguće?