Nijet je obavezan

Nijet je u postu kao i u bilo kojem drugom ibadetu obavezan. Nas ne interesuje ukoliko ga neki pravnici smatraju sastavnim dijelom (rukn), a drugi uvjetom (šart) jer to je samo znanstveno, odnosno teoretsko razilaženje koje, budući da se svi slažu kako je obavezan, ne povlači za sobom nikakve praktične posljedice. Nijet u ovome kontekstu znači: pristupiti izvršavanju ibadeta s ciljem da se povinuje Allahovoj naredbi i da Mu se približi. Neki se od jutra do mraka pa i duže sustežu od jela i pića ali radi vježbe ili smanjenja tjelesne težine i sl. Drugi opet gladuju protestujući zbog određene stvari i prijeteći tihim samoubistvom za čim često posežu štrajkači glađu u zatvorima i sl. Dešava se opet da neki ljudi, usljed prevelike zauzetosti i udubljenosti u određeni posao, zaborave na jelo i piće.

Niko od spomenutih osoba ne posti šerijatom propisani post jer njihov naum nije da sustezanjem od hrane postignu Allahovo zadovoljstvo i Njegovu nagradu, a Allah prima samo onaj ibadet koji je učinjen sa nijetom. Uzvišeni Allah je rekao: "...a naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da iskreno, kao pravovjerni vjeruju u Njega." (El-Bejjine,5.) (...)

Božiji Poslanik, s.a.v.s., prenosi da je Allah, dž.š., rekao: "Sve što čovjek uradi njegovo je, izuzev posta. On je Moj i Ja ću za njega posebno nagraditi. On ostavlja hranu i prohtjeve zbog Mene." Dakle ako se neko kloni hrane i prohtjeva radi nekih drugih razloga a ne radi Allaha taj ne posti islamom propisani post.

Nijet se donosi srcem, jer se tako čovjek, inače, opre­djeljuje istinski za neki čin. Izricanje nijeta riječima nije obavezno. Ni u Kur'anu niti u sunnetu ništa ne ukazuje da se nijet treba iskazati riječima kako vezano za post tako i za namaz i zekat, izuzetak je hadž i umra. Čovjek ni u svakodnevnom životu kada nešto kani učiniti to ne iskazuje riječima i ne kaže: "Odlučih putovati u taj i taj grad" ili "Namjeravam jesti to i to" itd. Isti slučaj je i sa vjerskim stvarima.

Zbog kazanog nijet se ne smatra nikakvim problemom za muslimana koji redovno posti jer on cijelim bićem donosi nijet da posti i uvijek je u vrijeme posta pripravan. O njegovom nijetu kazuje to što ustaje na sehur, priprema se za iftar i prilagođava poslove i planove ramazanskim uvjetima. Naposljetku, nema potrebe govoriti mnogo o nijetu jer je isti kod muslimana koji redovno posti svakako prisutan. Izuzetno nijet trebaju učiniti osobe koje imaju opravdanu ispriku da ne poste kao što su bolesnik i putnik. Budući da ove osobe prekidaju pa ponovo nastavljaju postiti trebaju obnoviti nijet kako bi se razgraničili dani u kojima se posti od onih u kojima se mrsi.

Vezano za ovo pitanje potrebno je odrediti do kada se može donijeti nijet da će se postiti. (...) Stav je Ebu Hanife koji drži dopuštenim da se nijet za post može donijeti kako u toku noći tako i do polovine dana. Neki, opet, smatraju da se nijet mora učiniti u toku noći samo kad je u pitanju obavezni post, a nijet za dobrovoljni post - smatraju oni - može se učiniti i u toku dana do prije podne, pri čemu kao argument uzimaju hadis koji Muslim bilježi od Aiše, r.a., gdje stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., imao običaj ulazeći kod nekih od svojih supruga upitati ima li šta za ručak? Ukoliko bi mu rekle da nema on bi kazao: "Onda ću postiti."

U istom smislu bilježe Buharija i Muslim da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kada je propisan post ašura' (10. dan muharrema), u toku dana naredio jednom čovjeku da razglasi u narodu da svi koji su do tada jeli nadalje poste, a da svi koji nisu jeli nastave postiti. Ima, čak, i onih koji smatraju da se nijet može učiniti i poslije podne. (...)

Imami Malik kaže da je kada se zanijeti na početku ramazana to dovoljno za cijeli mjesec, te nema potrebe ponavljati nijet svake noći, jer se ramazanski post smatra jednim djelom i jednim ibadetom, bez obzira što je podijeljen na dane, te je slučaj isti kao i kod obavljanja hadža gdje je dovoljan nijet na početku, mada se ostalo obavlja tokom više dana. (...)

Bilo kako bilo u vezi sa razilaženjem u pogledu nijeta jedno je posve sigurno: nijet za ramazanski post nužno je prisutan u svijesti svakog muslimana koji vodi računa o postu i izvršavanju Božijih odredbi te, u tome pogledu, uopće ne postoji nikakav problem. Kada je riječ o dobrovoljnom postu postoje hadisi koji decidno kažu da je dopušteno zanijetiti takav post u toku dana kako su znali uraditi Vjerovjesnik, a.s., i njegovi asabi. Ali vidljivim se čini da se i sama nagrada za post počinje računati od vremena kada je učinjen nijet, bilo da je učinjen prije ili poslije, jer nagrade nema ukoliko nema nijeta.

Šta će postaču pokvariti post a šta ne?

Mnogi su pravnici nadugo i naširoko nabrajali šta sve kvari post. Tako pravnici hanefijskog mezheba navode oko pedeset i sedam stvari koje kvare post. Šafi'ijski pravnici također navode veliki broj, a pravnici iz generacija koje su uslijedile su počeli koristiti neke čudne načine kategoriziranja u kome cilju su utvrdili i pravila na osnovu kojih su, opet, nastale nebrojene podjele. Sama ta pravila nisu valjana jer nisu jasno utemeljena na argumentima iz Kur'ana i sunneta. Oni će tako reći da ukoliko neka materija - makar bila kao zrnce susama, čak ako je i nejestiva kao zrno pijeska - dospije kroz otvoreni prolaz u unutrinu postača to će mu pokvariti post. Potom dajući pojašnjenje šta je to unutrina kažu da je to sve za šta se može reći da je šuplje bez obzira što na tome mjestu ne može doći do varenja hrane ili lijeka. Takva su mjesta, naprimjer, grlo, mozak, usna školjka, mokraćni kanal i mokraćna bešika. Shodno tome ako neko ima razbijenu lobanju i stavi na ranu neki lijek koji dospije do mozga post će mu biti pokvaren... Potom ako bi čovjek stavio lijek na ranu na stomaku pa isti dospio u utrobu, post će mu biti pokvaren, makar lijek i ne dopro u sama crijeva. Oni se osvrću i na upotrebu injekcije i kažu da ona kvari post bez obzira da li lijek dopire u unutrašnjost organizma ili ne jer samo bodenje injekcijom kvari post. Ukoliko bi se u mokraćni kanal uvukla cjevčica ili nešto slično (kao u slučaju klistiranja to bi kvarilo post, a isti je slučaj ako bi se cjevčica uvukla u usnu školjku). (...)

Suština posta, kakvom je svi vide, jeste: prisiliti se na sustezanje od prohtjeva, trpjeti glad i žed i suzdržavati se od spolnog općenja s namjerom da se približi Uzvišenom Allahu.

Kur'an i Hadis nedvojbeno govore o tome i ne spominju da je postaču zabranjeno bilo šta osim jela, pića, spolnog općenja, te bestidnog govora, pravljenja nereda, neuljudnog postupanja, psovanja, laži, krivog govorenja i ostalih grješnih djela. Znači, postaču je zabranjeno činiti ono što je u opreci sa materijalnim aspektom posta, kao što je jelo, piće i spolno općenje, o čemu ćemo sada govoriti, te ono što je u opreci sa odgojnim aspektom posta, kao što je neuljudno ponašanje, krivo govorenje i drugi grješni postupci.

Sve kazano jasno je na osnovu Kur'ana i sunneta. Tako Uzvišeni Allah u Kur'anu govori: "Zato se sada sastajte s njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio. Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovali bijelu nit od crne niti zore; od tada post­ite do noći..." (El-Bekare, 187)

Ove tri precizno navedene stvari su zabranjene postačima u vremenu od pojave zore do večeri, tj. zalaska Sunca kako je hadisom pojašnjeno. Da su spomenute stvari zabranjene potvruđuje hadisi-kudsi koji kaže: "Sve što čovjek uradi njegovo je, izuzev posta. On je moj i Ja ću za njega posebno nagraditi, postač ostavlja hranu zbog Mene, ostavlja piće zbog Mene, ostavlja uživanje zbog Mene i ostavlja svoju suprugu zbog Mene."

Svrhovitost ovog dobrovoljnog sustezanja posve je očita, jer se time ličnost privikava na odbacivanje strasti i pohlepe, a naročito one za hranom i spolnim uživanjima; nadalje, čovjek se privikava i na oslobađanje od navika kojima, inače, ljudi znaju robovati, te doručkuju i ručaju samo u određeno vrijeme itd. Kada dođe post, čovjek mijenja te navike a sve iz pokornosti prema Allahu i radi postizanja Njegovog zadovoljostva. Suština je posta, dakle, glađu i sustezanjem slomiti strast, šejtanu pritijesniti puteve i boriti se sa samim sobom radi Uzvišenog Allaha, a On je rekao:"One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji nama vode uputiti; a Allah je zaista, na strani onih koji dobra djela čine. " (El-Ankebut, 69)

Tri naprijed spomenute stvari kojima se po općem mišljenju pribrajaju i uživanje duhana te, kao što je gore spomenuto, uživanje droga Tekstom Šerijata su zabranjene i to odgovara suštini posta.

U hadisu se spominju još i puštanje krvi te povraćanje. Učenjaci se ne slažu da li one kvare post ili ne. Razlog neslaganja leži u različitim ocjenama o vjerodostojnosti hadisa koji govore o toj temi s jedne, različitom razumijevanju značenja hadisa, s druge, i činjenici da se ti hadisi sučeljavaju s drugim hadisima, s treće strane.

Da li puštanje krvi kvari post?

Puštanje krvi (hidžame) je ustvari isisavanje krvi iz tijela što su Arapi koristili kao jedan od načina liječenja. Ahmed, Ishak i neki drugi hadiski učenjaci drže da to kvari post. To se mišljenje prenosi od nekih ashaba i tabi'ina koji su govorili da je post pokvaren i onome ko vadi krv i onome kome se vadi krv pri čemu su se oslanjali na sljedeći hadis koji Seuban prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s.: "Post nije valjan ni onome ko pušta niti onome kome se pušta krv".

Većina učenjaka je mišljenja da puštanje krvi ne kvari post ni onome ko pušta niti onome kome se pušta krv, pri čemu se pozivaju na hadis koji prenosi Ibn Abbas a u kome se kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., tražio da mu puštaju krv i u vrijeme kada je obavljao hadž kao i u vrijeme kada je postio. Jednom su prilikom pitali Enesa: "Jeste li smatrali da je postaču zabranjeno puštanje krvi" - u jednoj verziji stoji: "Jeste li u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., smatrali da je postaču zabranjeno puštanje krvi." "Ne, izuzev zbog slabosti." - odgovorio je on. (...)

Hadisi koji govore da je kao olakšica dopušteno postaču da pusti krv su i vjerodostojniji i utemeljeniji jer u prilog njima ide i analogija zbog čega im, kako smatra Šafija, treba dati prednost. Za sam hadis: "Post nije valjan ni onome ko pušta niti onome kome se pušta krv", dato je tumačenje da se, ustvari, mislilo ukazati da dvije spomenute osobe rizikuju da im post ne bude valjan: osoba koja pušta krv zbog toga što nije sigurna da, prilikom isisavanja, neće progutati nešto krvi, a osoba kojoj se pušta krv zbog toga što nije sigurna da neće malaksati i biti prisiljena da prekine sa postom. Imam Šafija kaže: "Po onome što ja znam o ashabima, tabi'inima i učenjacima, niko od njih nije smatrao da puštanje krvi kvari post."

Na temelju ovoga prosuđuje se o pitanju vađenja krvi u toku posta koje po mišljenju većine učenjaka ne kvari post ali nije ni poželjno ukoliko može uzrokovati malaksalost. Ahmed je mišljenja da ukoliko se pravi analogija sa puštanjem krvi (hidžama) onda će vađenje krvi kvariti post, a ukoliko se doslovno gleda neće.

Da li povraćanje kvari post?

U vezi sa povraćanjem u toku posta govori sljedeći hadis koji prenosi Ebu Hurejre: "Onaj ko povrati za vrijeme posta nije dužan napostiti, a onaj ko namjerno izazove povraćanje neka naposti." (...) Buharija bilježi da je Ebu Hurejre kazao: "Kada neko povrati post mu nije pokvaren, jer je došlo samo do izlaženja iz organizma a ne do unošenja. Pominje se - kaže dalje Buharija - da je Ebu Hurejre mrsio poslije povraćanja, ali je naprijed rečeno izvjesnije. Ukoliko je i tačno da je Ebu Hurejre prenio rečeni hadis onda je to ustvari bilo samo njegovo mišljenje od koga je on poslije odustao.

Ibn Bettal prenosi da su Ibn Abbas i Ibn Mes'ud smatrali da povraćanje nikako ne kvari post, bez obzira da li je do njega došlo spontano ili je namjerno izazvano, a Buharija tome, kao komentar, dodaje riječi Ibn Abbasa i Ikrime koji su kazali: "Postiti, znači ne dopustiti da nešto uđe u organizam a ne da ne izađe iz organizma." Sve ove predaje koje navodi Buharija ukazuju da je njegov stav da povraćanje, uopće, ne kvari post. U vezi sa hadisom koji kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., povratio i potom se omrsio treba reći kako ne znači da povraćanje samo po sebi kvari post. Radilo se, kako neki kažu, o tome da se razbolio i radi toga se omrsio ili nije mogao podnijeti da dalje posti te se omrsio iz toga razloga. Dakle omrsio se zbog toga što je jeo i pio. Ovo je tumačenje dao Tahavi, Allah neka mu se smiluje. Čak i da nije tako glagol qâ'e koji je upotrijebljen u ovome hadisu ne znači namjerno povratiti, jer glagol isteqâ'e je taj koji znači namjerno povratiti.

Činjenica je i da ukoliko bi se kazalo da povraćanje kvari post da to ne bi bilo u skladu sa samim smislom posta. Na kraju, postoji i jedan drugi hadis koji seže do samoga Vjerovjesnika, s.a.v.s., i u kome se, oprečno naprijed navedenom hadisu, kaže: "Tri stvari ne kvare post: puštanje krvi, povraćanje i polucija u snu."

O hadisu koji kaže: "...i dobro isperi nos ako ne postiš"

Radi ovoga hadisa je krugu stvari za koje se smatra da kvare post pridodata još jedna. Hadis prenosi Ibn Sabre i kaže da je pitao Vjerovjesnika, s.a.v.s., o abdestu, a on mu je odgovorio: "Propisno uzimaj abdest, operi dobro između prsta i dobro isperi nos ako ne postiš." U vezi sa ovim hadisom treba napomenuti sljedeće:

  • Prvo: Ni Buharija ni Muslim ne bilježe ovaj hadis što govori da isti nije na stepenu vjerodostojnosti koji njih dvojica postavljaju kao uvjet. Buharija u svome "Sahihu" bilježi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: "Kada se uzima abdest treba nos izaprati vodom", i pri tome nije napravio razliku između postača i nepostača.
  • Drugo: Dopustimo li i da je navedeni hadis vjerodostojan on, ipak, nema općeniti smisao već je upućen određenoj osobi koja je pitala o abdestu.
  • Treće: Sam tekst hadisa ne definira da će post biti pokvaren ukoliko voda dospije kroz nos u grlo. Hadis, ustvari, samo zabranjuje da se za vrijeme posta pretjeruje sa ispiranjem nosa jer se dešava da u tome slučaju voda uđe u usta a potom i samu utrobu. Usto, nešto može biti i zabranjeno, mada ne kvari post. Tako se prenosi da se za određene stvari govorilo kako ne kvare post ali su zabranjene. Neki su pravnici mišljenja da ukoliko voda usljed ispiranja nosa uđe u utrobu post neće biti pokvaren, makar je do toga došlo i usljed pretjerivanja pri uzimanju abdesta. (...)
  • Četvrto: Ukoliko bismo i prihvatili da ulazak vode kroz nos kvari post onda ne možemo prihvatiti da se ovome pridodaju i druge stvari jer se, kada su u pitanju ibadeti, mora držati Teksta a ne putem analogije proširivati propise. Budući da se spomenuti hadis po značenju sučeljava sa onim što je suština posta to se na osnovu njega ne može izvoditi analogija - stav je šejhu-l-islama Ibn Tejmjje.

Pri nabrajanju stvari koje kvare post se pretjeruje

Islamski pravnici - neka je Allah zadovoljan njima - nabrajaju toliko stvari koje kvare post da bi, po mome mišljenju, to teško palo na um nekom od ashaba koji su bili svjedoci Objave i koji su pravilno razumjeli ono što su Allah i Njegov Poslanik kazali i toga se dosljedno pridržavali.

Čitaš li djela hanefijskih pravnika naići ćeš na šezdeset stvari koje kvare post. Isto ili slično naći ćeš i u drugim mezhebima. Svi su u fikhskim knjigama nadugo i naširoko pisali o tome okupirajući time pažnju muslimana. Poznavanje svih tih mnogobrojnih stvari koje kvare post postalo je glavnom preokupacijom kako postača tako i onih koji daju fetve svakoga ramazana. Časopisi, novine, radio, televizija i džamije vrve od pitanja i odgovora vezanih za ovu tematiku. Time se vjera udaljava od svoje jednostavnosti i svoje prirode te postaje nešto što je komplikovano i što zahtijeva da svaki ibadet treba dugo proučavati kako bi se znalo kako se obavlja, od čega se sastoji i koji su uvjeti njegove valjanosti. (...)

Vezano za ovo pitanje ja sam naklonjen stavu da post kvari samo ono oko čega su se svi pravnici složili, a to je ono o čemu govori Kur'an i vjerodostojni Sunnet i što je u skladu sa smislom kojega je postu dao Zakonodavac a to je sustezanje od prohtjeva i odvikavanje od navika.

Buharijin stav

Pod ovim naslovom misli se na ono čemu je imam Buharija naginjao, a što se, opet, da vidjeti iz onoga što je zabilježio u svome "Sahihu". U "Poglavlju o kupanju za vrijeme posta" bilježi da je Ibn Omer, r.a., u vrijeme posta pokvasio košulju i stavio je na sebe; te da je Eš-Še'abi ulazio u hamam kada je postio. Dalje bilježi: Ibn Abbas je rekao: "Ne smeta da postač kuša sirće ili nešto drugo." Hasan kaže: "Ne smeta da postač ispere usta i rashladi se." Ibn Mes'ud je rekao: "Kada neko od vas posti neka pokvasi i začešlja kosu." Enes je ispričao: "Ja imam ebzen u koji se zagnjurim i onda kada postim" (ebzen je perzijska riječ koja označava prostoriju koja je izdubljena u vidu bazena). "Ako se proguta pljuvačka - veli Ata' - ne smatram da to kvari post." Ibn Sirin je rekao da ne smeta ako se koristi svjež misvak. Na to mu je neko rekao: "On ima ukus!", a on je kazao: "Pa i voda ima ukus, a ti njome ispiraš usta." Enes, Hasan i Ibrahim, opet, nisu ništa lošega vidjeli u upotrebi surme. Buharija prenosi i da je Aiša, r.a., kazala da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., znao u ramazanu osvanuti kao džunup a da mu se to nije desilo u snu. Nakon toga on bi se okupao i postio.

U poglavlju "Ukoliko postač jede ili pije iz zaborava" Buharija navodi kako je Ata' rekao: "Ako postač usekne i pri tome mu uđe vode u grlo to neće smetati ako nije mogao spriječiti vodu, međutim ako je može spriječiti, a to ne učini i voda mu uđe u grlo to će mu pokvariti post. "Ako bi muha upala postaču u grlo - kaže Hasan - to ne bi pokvarilo post". Buharija također bilježi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ka­zao da se kada se uzima abdest izapere nos, pri čemu nije pravio razliku između postača i onoga koji to nije. Buharija dalje bilježi da je Hasan rekao kako ne smeta ukoliko postač ubrizgava u nos lijek ako isti ne dopre do grla. Ata' je kazao: "Ako postač ispira usta i potom izbaci vodu iz usta to neće škoditi." (...)

"Sve ovo što Buharija bilježi daje do znanja da je on smatrao da ove stvari ne kvare post"- kazao je El-Hafiz. Imam Ibn Kaddame će reći kako su se učenjaci složili da post kvari ukoliko se pojede ili popije nešto što se inače koristi kao hrana. Što se tiče nečega što se ne koristi kao hrana većina učenjaka drži da i to kvari post. S druge strane El-Hasan bin Salih kaže da nešto što nije hrana ili piće ne kvari post, i pri tome prenosi da je Ebu Talha el-Ensari za vrijeme posta jeo papirus i govorio kako to nije ni hrana ni piće. "Možda oni koji misle ovako kao argument uzimaju to da su Kur'an i sunnet zabranili samo jelo i piće, a da je sve ostalo dopušteno" - pojašnjava Ibn Kuddame i nastavlja: "Kur'an i sunnet nam općenito kazuju da su hrana i piće zabranjeni te se usljed toga javlja sporenje. Po našem mišljenju, ono što se prenosi od Ebu Talhe nije utemeljeno i predmet je razilaženja." To što Kur'an zabranjuje jelo i piće posve je neosporno. Međutim kada neko kaže da ukoliko se proguta zrno pijeska ili gorušice, ili nešto što je zapalo između zuba ili ukoliko se proguta slina ili upotrebljava surma pa se osjeti njen ukus u grlu ili se upotrebljava cijev za klistiranje... itd. itd... Dakle ako kaže da ovakve stvari potpadaju pod postaču zabranjeno jelo i piće onda treba kazati da za takvu tvrdnju nema osnova. (...)

Da li injekcija kvari post?

U poglavlje koje je u toku ulazi i jedno pitanje koje postači često postavljaju, a to je upotreba injekcija; bilo da se radi o onoj koja se daje u mišić ili ispod kože ili u venu. Među injekcijama ima onih koje se koriste za liječenje, po tom naprimjer onih koje se koriste za vraćanje snage organizmu te onih sa hranljivim svojstvima.

One injekcije koje se koriste za liječenje, kao npr., za snižavanje temperature ili pritiska i slično, po općeprihvaćenom mišljenju današnjih učenjaka, ne kvare post. Slično je i sa injekcijama koje se uzimaju za vraćanje snage organizmu. Radi se o injekcijama koje sadrže različite vrste vitamina i kalcijuma i tome slično a koje, također, ne kvare post jer ne ulaze u tijelo kroz prirodni otvor. One ne unose u tijelo hranu u vidu u kome bi se to kosilo sa sustezanjem od jela koje je propisano postom.

Ono oko čega se današnji učenjaci razilaze jeste pitanje injekcije koja se daje u venu a ima hranljiva svojstva (glukoza i sl.). Neki učenjaci smatraju da ona kvari post jer nosi sa sobom hranu koja dopire u tijelo i kojom se tijelo koristi. Ako hrana koja se unosi na usta kvari post onda i ova vrsta hrane isto tako kvari post budući da se, ustvari, radi o ekstraktu hrane koji dospijeva direktno u krv.

Učenjaci koji drže da ova vrsta injekcije ne kvari post kažu da ovim načinom, shodno fikhskim propisima, hrana i nije ušla u utrobu kroz neki prirodni otvor; ustvari, nije uopće ušla, jer pod utrobom oni podrazumjevaju želudac. (...) Čovjek osjeća nakon njih određeno okrepljenje ali to samo nije dovoljno da se post smatra pokvarenim. Naime, i onaj koji se za vrijeme posta okupa hladnom vodom osjetiće okrepljenje ali to mu, po mišljenju svih, neće pokvariti post. Ja naginjem ovom posljednjem mišljenju i smatram ga prihvatljivim.

Ova situacija je i onako jednostavna jer ovakva vrsta injekcija potrebna je samo bolesnicima čija je bolest dostigla taj stupanj da ne mogu bez njih ili onim bolesnicima koji su imali hiruršku operaciju zbog čega moraju biti hranjeni vještačkim načinom, a ove osobe, svakako, trebaju mrsiti i u tome nema nikakvog grijeha.

Da li činjenje grijeha kvari post?

Post je ibadet koji čisti dušu, oživljava savjest, jača vjeru i pripravlja postača da uđe u red bogobojaznih, upravo onako kao što stoji u Kur'anu plemenitom: "Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili."

Radi svega ovoga postač treba očistiti svoj post od onoga što će mu nauditi ili ga možda učiniti nevaljanim. On treba čuvati svoj sluh, vid, ruke, noge i oči od svega što je Allah zabranio. Treba paziti šta govori. On ne smije ogovarati, pričati bestidne stvari i govoriti kojekakve besposlice. Postač neće na loše uzvraćati lošim već na najljepši način. Post mu je štit koji ga čuva od grijeha a time i od Allahove kazne na Ahiretu. Zbog toga su stari znali kazati da je post primljen ako se oči, uši, ruke, noge, stomak i spolni organ sustežu od požude i prohtjeva. O ovome se govori u mnogim hadisima a i oni koji su učili od Resulullaha, s.a.v.s., potvrđuju isto. Vjerovjesnik, s.a.v.s., tako kaže: "Post je štit. Tako kada neko od vas posti neka ne govori bestidno i neka ne grdi druge" (u drugoj verziji stoji: "neka nerazumno ne postupa"). A ako neko njega grdi ili ga napada neka kaže dva puta: "Ja postim.". "Onaj ko ne ostavi laž i ne prestane se povoditi za njome, takav nema potrebe radi Allaha ostavljati jelo i piće." (...)

Radi kazanog neki iz reda prethodnih generacija su smatrali kako grijesi kvare post. Tako je, po njima, post pokvaren onome ko jezikom čini zabranjene stvari kao što su: ogovaranje, kleveta ili laž, također i onome ko sluša bestidne riječi i besposlice ili požudno gleda zabranjene ukrase njemu nedopuštene žene, potom i onome ko nepravedno nanosi štetu čovjeku ili životinji, onome ko uzme ono što mu ne pripada te onome ko ide prema grijehu i svima drugima koji čine zabranjene stvari. (...)

Većina učenjaka smatra da grijesi ne kvare post, mada ga krnje i štete mu ovisno o tome jesu li veliki ili mali. Naime, niko nije imun na grijehe a naročito na one koji se čine jezikom i zato imam Ahmed kaže: "Kada bi ogovaranje kvarilo post onda ne bi niko od nas imao valjan post!" Kada tako kaže po pobožnosti, skrušenosti i bogobojaznosti poznati imam Ahmed šta mogu reći drugi?! Navedeni učenjaci tvrde da grijesi ne kvare post kao jelo ili piće ali umanjuju sevape, odnosno nagradu za post.

Istina, ovakav gubitak za onoga ko razmišlja i nije neznatan. Neznatnim ga mogu držati samo oni koji ne razmišljaju jer kakva je korist ne jesti, ne piti, sustezati se od uživanja a na kraju u pogledu dobrih djela imati rezultat ravan nuli! (...)

Da li poljubac kvari post?

Postaču nije grijeh poljubac ukoliko se ne boji da mu neće pokrenuti strast i dovesti ga u opasnost da mu post ne bude valjan jer je i Resulullah, s.a.v.s., kako kaže Aiša, r.a.: "Ljubio i mazio se sa ženama, mada je bolje od svih vladao svojim strastima." Umer bin Ebi Seleme pitao je Božijeg Poslanika, s.a.v.s.: "Je li postaču dopušteno poljubiti?" On mu je odgovorio: "Upitaj Ummu Seleme." A ona mu je ispričala da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., činio to. "Božiji Poslaniče - kazao je Umer - Allah je tebi oprostio sve grijehe koje si počinio i koje ćeš počiniti,"- a Božiji Poslanik mu na to reče: "Vallahi, ja sam najpobožniji među vama i najviše se među vama bojim Allaha." (...)

Neki od učenjaka prvih generacija smatrali su da se starijim osobama može tolerisati poljubac za vrijeme posta a mladima ne. Ibn Madždže prenosi da je Ibn Abbas kazao: "Starijoj osobi je dopušteno za vrijeme posta maziti se sa ženom a mladoj nije."

"Neki čovjek - veli Ebu Hurejre - pitao je Vjerovjesnika, s.a.v.s., da li je postaču dopušteno maziti se sa ženom, na šta mu je on kazao da je to dopušteno. Kada mu je jedan drugi čovjek došao sa istim pitanjem njemu je kazao da je to zabranjeno. Onaj kome je kazao da je dopušteno bio je starac dok je drugi, kome je kazao da je zabranjeno, bio mladić." Ovu predaju bilježi Ebu Davud sa valjanim lancem prenosilaca. (...)

Moje mišljenje je da je spomenuto dopušteno činiti onome ko može vladati strastima i ko se može obuzdati, makar bio i mlad. Uostalom, koliko ima i starijih osoba koje se nisu u stanju obuzdati!

Kako će postač postupiti ukoliko jede ili pije misleći da je sunce zašlo, odnosno da noć još uvijek traje

Ako postač jede, pije ili spolno opći misleći da je Sunce već zašlo ili da još nije nastupila zora pa se ispostavi suprotno onda, po mišljenju četverice imama, njegov post neće biti valjan. Razlog je to što je učinio nešto što je nespojivo sa postom, tj. jeo je u toku dana u vrijeme ramazana. Takva osoba dužna je nadoknaditi post, mada nije grješna zbog učinjene greške.

Ishak bin Rahivejh i Davud kažu da je takvoj osobi post valjan i da ga nije dužna nadoknađivati. Isto su, kako se prenosi, smatrali i At'a, Urve bin Zubejr, Hasan Basri i Mudžahid, koji su se oslanjali na predaju koju Bejheki prenosi od Zejda bin Vehba a koji je ispričao sljedeće: "Jednom smo za vrijeme ramazana sjedili u medinskoj džamiji. Nebo je bilo oblačno tako da smo mislili da je Sunce zašlo i da je nastupila večer, te sam nam iz Hafsine kuće donio vrč mlijeka. Omer, r.a., se napio i onda smo se napili mi. Nedugo zatim oblaci su se razišli i pojavilo se Sunce. Počeli smo govoriti između sebe kako trebamo napostiti taj dan. Kada je Omer čuo to kazao je: "Tako mi Allaha, ne trebamo ga nadoknađivati, to nam nije grijeh." (...)

Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje kaže da ovo ukazuje na dvije stvari. Prva je da za oblačna vremena nije preporučljivo otezati sa iftarom kako bi se utvrdilo da li je Sunce zašlo, jer se u spomenutom slučaju nije tako postupilo niti je Poslanik, s.a.v.s., to naredio. A ashabi su upućeniji u vjerske stvari i pokorniji Allahu i Njegovom Poslaniku od generacija koje su došle poslije njih.

Druga stvar je da se u ovakvim slučajevima ne mora nadoknađivati post. Naime, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., takvo nešto naredio to bi bilo općepoznato isto onako kao što je poznato da su se omrsili. Budući da ne postoji nikakva predaja koja govori o nadoknađivanju znači da to Vjerovjesnik nije, u ovome slučaju, ni naredio. (...)

 

Da li je post pokvaren onome ko ne zna šta kvari post?

Da li bi post bio pokvaren onome ko bi jeo ili pio ili spolno općio neznajući da to kvari post? Ukoliko bi takva osoba bila neko ko je tek primio islam ili neko ko živi u nekom udaljenom kraju te zbog toga ne zna da nešto takvo kvari post onda mu post ne bi bio pokvaren. Naime, ne bi mu se to smatralo grijehom budući da je to slično grijehu koji se počini iz zaborava. Međutim ako takva osoba živi među muslimanima tako da je imala priliku znati da je to zabranjeno, post će joj biti pokvaren jer je nemarna.

Post nije pokvaren onome ko bude prisiljen da se omrsi

Post neće biti pokvaren ni onome ko bude prisiljen da se omrsi, bez obzira da li mu drugi daju hranu silom ili prisiljavaju njega samoga da jede jer hadis kaže: "Allah neće kazniti moje sljedbenike zbog onoga što učine greškom ili iz zaborava niti zbog onoga na šta budu prisiljeni." Ovo je stav šafijske pravne škole, a i imam Nevevi daje prioritet ovom stavu dok tri ostale pravne škole kažu da je u ovome slučaju post pokvaren bez obzira što se radi o prisili.

Jusuf El-Karadavi, Propisi o postu, preveo Munir Mujić, IZ u BiH i Medžlis IZ u Tuzli, Tuzla, 2001, str. 101-121-125-136.