1. Osobnim radom koji je dozvoljen po islamu. Imovina stečena prevarom, mitom, nedozvoljenom trgovinom, odnosno stvarima koje su islamom zabranjene (opojna pića, narkotici, ...), pljačkom, uzurpacijom tuđe imovine, kockom..., - ne smatra se dozvoljenom pa samim tim što je haram na to se i ne može dati zekat, jer se zekat daje na imovinu koja je u punom vlasništvu i stečena na halal način. Imovina stečena na nedozvoljen način ne smatra se vlasništvom vjernika.
  2. Nasljedstvom od zakonitih ostavitelja zakonitim putem. Kur'an govori o nasljedstvu i nasljednim dijelovima, pa je prirodno da djeca npr. naslijede svoje roditelje bez obzira na dob i uzrast. Ako bi, pak, neko od djece ili drugih nasljednika želio da dođe prije do nasljedstva nego što ostavitelj umre prirodnom smrću, pa ubije svoga ostavitelja ili druge bude podstrekao na njegovo ubistvo i saučestvovao u tome ne smatra se da je zakonitim putem došao do nasljedstva i uz drugu kaznu predviđenu za ovakva krivična djela proglasit će se nedostojnim za nasljeđivanje i neće ostvariti nasljedstvo bez obzira što je prethodno bio jedan ili čak, jedini nasljednik. Ovo je u skladu sa hadisom Muhammeda, a. s.: La jerisu el-katilu - Ubica ne nasljeđuje.
  3. Pravno valjanim testamentom. Pod pravno valjanim testamentom (vasijjet) podrazumijeva se testament koji neko sačini u doba pune mentalne sposobnosti, bez pritisaka i nagovaranja, kao i da nije u smrtnoj bolesti. (Smrtna bolest je takva vrsta bolesti koja se završi smrću do godinu dana). Testament je punovažan ako je sačinjen pred vjerodostojnim svjedocima i ako nije u korist nekog od nasljednika, jer bi se to kosi1o sa hadisom Muhammeda, a. s.: La vasijjete li-varisin - Nema testamenta nasljedniku. Dakle, testament se ostavlja nekome od ne-nasljednika i pod uvjetom da ne prelazi 1/3 imovine, a realizira se nakon što se podmire troškovi ukopa ostavitelja i eventualni dugovi. Ako je testamentom predviđeno, na primjer, dvoje djece, - muško i žensko, a nije precizno određeno šta će i koliko će svako od njih dvoje dobiti, njihovi staratelji će imovinu koja im bude pripala i jednom i drugom podijeliti na jednake dijelove.
  4. Pokloni - hedije. Razni pokloni koji nisu stečeni ni nasljedstvom ni testamentom mogu u nekim situacijama biti veoma vrijedni i kao takvi da doprinesu materijalnom bogatstvu. Pokloni mogu bili iz kategorije nekretnina (zemlja, kuća, ...), i iz kategorije pokretne imovine (zlatni nakit, novac, itd.).

Odrasle punoljetne i mentalno zdrave osobe koje na bilo koji od ovih načina dođu do imovine, a imaju nisab podliježu obavezi davanja zekata. Međutim, kada su u pitanju maloljetne osobe, djeca bez roditelja - jetimi, ili mentalno zaostale i umobolne osobe, po pitanju zekata na imovinu do koje su došli na jedan od tri posljednja načina, uglavnom su u šerijatsko-pravnoj teoriji isprofilirana dva stava: jedan, koji zastupa hanefijska pravna škola da se zekat iz njihove imovine ne daje i, drugi, šafijske i hanbelijske da se zekat daje.

Mišljenje hanefijske pravne škole

Prema hanefijskoj pravnoj školi zekat se neće davati iz imovine djece i umobolnih osoba osim kada se radi o poljoprivrednim i voćarskim proizvodima. Mišljenje Ebu Hanife zastupao je i Zejd b. Ali, Džafer es-Sadik, kao i neki drugi učenjaci šiitske provenijencije. Džafer es-Sadik i Ebu Hanife bili su suvremenici, sastajali se i razmjenjivali mišljenja, pa se u pravnoj nauci nalaze i druga pitanja po kojima su oni imali vrlo bliske ili identične stavove. Da se zekat ne daje na imovinu maloljetnih i umobolnih osoba rukovodili su se s1ijedećim razlozima:

  1. Zekat spada u čiste ibadete kao i namaz. Svaki ibadet prethodno traži nijjet - odluku, dakle razborito shvaćanje svoga postupka koji je namjeren uraditi i da to bude produkt njegove vjere i ubjeđenja. Razboritosti, ubjeđenja i potpune svjesnosti i smislenosti kod ovakvih osoba nema, pa zbog toga ni namaz ovih osoba nije u kategoriji farzova, tj. nisu obavezni da klanjaju. Kao što im namaz nije obavezan, po istom principu nije obavezan ni zekat.
  2. Utvrđeno je da je Muhammed a. s. rekao: "Za tri osobe se ne piše (ni dobro ni zlo): djetetu dok ne postane punoljetno, licu koje spava dok se ne probudi i umobolniku dok ne ozdravi". Dakle, sve tri osobe ne spadaju u mukellefe - vjerske obveznike. Zekat je vjerska obaveza pa su je oslobođeni kao što su oslobođeni i drugih vjerskih obaveza.
  3. Allah dž. š. u Kur'anu je rekao: - Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš, i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih zaista smiriti. A Allah sve čuje i sve zna (Et-Tewbe, 103). Ovim ajetom se traži čišćenje od grijeha, a grijeha nemaju ni maloljetna djeca (imala roditelje ili bili jetimi - bez roditelja) niti umobolne osobe. Čišćenje od grijeha treba da je trajno i permanentno kod osoba koje grijeh čine, a to su mukellefi tj. vjerski obveznici, a jasno je da to nisu ni djeca ni umobolnici.
  4. Islamom je posebno zaštićen imetak siročadi. Staratelj mora voditi računa da se imovina štićenika stalno unapređuje i zbog toga se s njom mora veoma oprezno postupati. Kur'an je sasvim jasan i kategoričan da se imetku siročadi ne smije olako prilaziti i s njim neodgovorno raspolagati: - I ne približavajte se imetku siročeta, osim na naljepši način, sve dok punoljetno ne postane (EI-En'am, 152). Interes siročadi i umobolnika ne smije biti povrijeđen, a to se može desiti ako bi se izdvajao zekat iz njihove imovine bez obzira kolika bila. Oni nisu kadri da njom raspolažu na razborit način, a moguće je da ni staratelj nije u situaciji da tu imovinu unapređuje, pa će se davanjem zekata ona smanjivati a ne povećavati.

Moguće je da se ovim i rukovodio Ebu Hanife kada je rekao da se zekat iz imovine ovih osoba može dati samo kada se daje zekat na poljoprivredne proizvode i voće, a Hasan Basrija ovome dodao i zekat na stoku, dok se na zlato, srebro i novac ne daje zekat jer ova vrsta imovine zahtijeva da se njome trguje i ulaže u druge poslove koji donose profit, a to djeca nisu u stanju. Zbog toga, tu vrstu imovine treba posebno zaštititi tako što se neće na nju ni zekat davati.

Stavovi drugih pravnih škola

Druge pravne škole imaju sasvim suprotan stav i gotovo u cijelosti usvajaju mišljenje po kojem je zekat i na imovinu maloljetnih osoba, jetima i umobolnika obaveza koju staratelj u njihovo ime treba da izdvoji iz njihove imovine. Ova obaveza proizilazi iz nekoliko razloga, od kojih se najčešće navode ovi:

  1. Kur'anska ajeta i hadisi koji govore o zekatu uglavnom su opšteg karaktera - amm, tj. odnose se na sve muslimane bez izuzetka jer se nigdje ne navodi da se iz te opštosti izuzimaju djeca i umobolnici. Tako kur'anski ajet: "Uzmi od dobara, njihovih zekat, da ih njime očistiš, i blagoslovljenim ih učiniš...," spada u kategoriju 'amm ajeta, dakle ajeta koja imaju općevažeći karakter. Nisu samo odrasle, punoljetne i pametne osobe potrebne Božijoj milosti već svako stvorenje uključujući:i biljke i životinje. Nije li Poslanik rekao da onima koji ne daju zekat ni kiša ne bi pala. "I da nije životinja, - kiša im ne bi pala". Dakle u Al1ahovoj milosti su i životinje i bez Njegove milosti ni one ne bi mogle, pa kako da mogu ljudska bića bez obzira na njihovu starosnu dob i mentalno zdravlje. I uputstvo Muhammeda a. s. Muaz b. Džebelu koga šalje u Jemen u svojstvu izaslanika i vjeroučitelja ima opšti karakter. Naime, iz Poslanikovih riječi " ... Poduči ih da je Allah propisao zekat koji će se uzimati od bogataša njihovih i davati siromasima njihovim...", nije izuzeo imovinu ni maloljetnih ni umobolnih. Ibni Hazm smatra da je ovo opšta naredba koja obuhvata sve imućne, iz koje se ne mogu izuzeti ni maloljetnici.

Izuzimanje iz opštosti - hass, može biti samo onda kada su valjani dokazi tj. dokazi iz Kur'ana i Sunneta, pa pošto tih dokaza nema onda opštost djeluje na sve muslimane, a tahsis - svođenje opštosti na konkretnost, odnosno izuzimanje iz opštosti pojedinih slučajeva bez valjanih i priznatih dokaza je u suprotnosti sa pravilima usuli fikha - metodologije islamskog prava.

  1. Od Enes b. Malika se prenosi da je Božiji poslanik rekao: "Poslujte (trgujte) imetkom siročadi da ga ne pojede zekat." Nije samo ovaj hadis koga je prenio Taberani u el-Ewsatu, već postoje i druge predaje koje upućuju na to da je Muhammed a. s. govorio o zekatu jetima, kao što na primjer, Tirmizi bilježi hadis od Amr b. Šuajba da je Vjerovjesnik rekao: " Ko preuzme starateljstvo nad jetimom neka posluje za njega i neka ne ostavi (imetak) da ga pojede zekat". Dakle, iz ovih ali i drugih predaja od Muhammeda a. s. koje se međusobno nadopunjuju da se zaključiti da se zekat na imovinu maloljetnih osoba treba davati.
  2. Pouzdano je utvrđeno da su ashabi: Omer b. Hattab, Alija b. Ebi Talib, Abdullah b. Omer, Aiša i drugi bili staratelji nad djecom bez roditelja i da su zekatske obaveze podmirivali iz njihove imovine.
  3. Svaki vjerski propis ima svoju svrhu i cilj. Svrha zekata jeste da se pomogne onima kojima je materijalna pomoć potrebna. Ova vrsta ibadeta promovira pravo siromašnih i onih koje Kur'an imenuje korisnicima ovoga davanja. Imetak je dar Allahov i na tome daru zahvaljuje Mu se tako što se dar dijeli sa onima koji toga dara nemaju. Materijalna dobra se privremeno uživaju i ona nisu niti trebaju biti privilegija samo određenog kruga ljudi i ne treba, kako upozorava Kur'an da prelaze "samo iz ruku u ruke bogataša vaših" (El-Hašr, 7). U svačijoj imovini, pa tako i u imovini jetima, maloljetnika i umobolnika može da bude haka drugih ljudi, a čišćenje imetka od tuđeg hakka pustiže se zekatom.

Može se reći da su stavovi islamskih učenjaka koji stoje na stanovištu da se zekat na imovinu maloljetne djece mora davati, - danas uglavnom preovlađujući. Osim ovih razloga koji su naprijed navedeni, ističe se i nepodijeljeno mišljenje svih pravnih škola da materijalnu štetu koju pričini dijete ili umobolnik ima nadoknaditi staratelj iz imovine svoga štićenika. Dakle, maloljetnost nije razlog za nepreuzimanje materijalnih obaveza prema drugim ljudima. Analogno ovome i zekat je materijalna obaveza, jer se pomuću njega regulišu materijalni odnosi među muslimanima. Punoljetna osoba koja je odsutna iz svoga mjesta, iz opravdanih ili neopravdanih razloga, godinu ili više, ne odlaže davanje zekata iz njegovog imetka, pa tako ni odsutnost djece i umobolnih iz aktivnog rada i privređivanja ne utiče na ovu obavezu koja je materijalne prirode.

Ibrahim Džananović, "Uvjeti za davanje zekata", Glasnik, VISA u SFRJ, LII, 1989, br. 3, str. 242-247.