Zufer ibn Huzejl

3.1. Kratka biografija

  Zufer ibn Huzejl el-Anberi (728–775)[1], tabi-tabiin i treći po važnosti učenik Ebu Hanife. Arapskog je porijekla, iz plemena Temim. Rođen je u Kufi, gdje se školovao kod Ebu Hanife preko 20 godina. Pored Ebu Hanife, učio je i pred drugim renomiranim kufanskim šejhovima. Među njima su: Sufjan es-Sevri, utemeljitelj sevrijskog mezheba, Jahja ibn Abdullah ibn el-Haris et-Tejmi, Ismail ibn Ebu Halid el-Bedželi, Sulejman ibn Mihran el-A'meš, Hadždžadž ibn Ertah en-Nehai, Zekerijja ibn Ebu Zaide el-Hemdani, Hasan ibn Umare el-Bedželi itd. Na svom putu traženja znanja boravio je, pored Kufe, i u drugim naučnim centrima Iraka, Arabije i Perzije: Basri, Mekki, Medini, Isfahanu itd.

  Nakon Ebu Hanifine smrti Zufer preuzima njegovu halku i postaje vodeći hanefijski pravnik u Kufi. Oko 770. godine prelazi u Basru da živi i djeluje, gdje dobija posao basranskog kadije. Tu ostaje do svoje prerane smrti. Među njegovim učenicima su: Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani, Hasan ibn Zijad el-Lu'lui, Abdullah ibn el-Mubarek, Nuh ibn Derradž en-Nehai, En-Nu'man ibn Abdusselam et-Tejmi el-Asbehani, Šekik ibn Ibrahim el-Belhi, Veki' ibn el-Džerrah, Hassan ibn Ibrahim el-Kirmani, Abdulvahid ibn Zijad, El-Hakem ibn Ejjub, Malik ibn Fudejk - sve isto Ebu Hanifini učenici; Eksem ibn Muhammed i dr. Pouzdan prenosilac. Ima svoj Al-Āṯār, jednu od najstarijih hadiskih zbirki. Pored dotične hadiske zbirke, autor je još svega dva djela, i to iz fikha: Maqālāt, Muǧarrad fī al-furū'.

 

3.2. Glavne karakteristike njegovog lika i djela

 

  Zufer je spadao u vodeće islamske učenjake svoga doba - formativnog doba pravnih škola (mezheba). Bio je upućen u fikh (islamsko pravo), hadis (nauku o predajama Muhammeda, a.s.), teologiju (kelam), tefsir (tumačenje Kur'ana), ahlak (islamsku etiku), arapski jezik i druge islamske nauke.[2] Ubrajao se u treću generaciju muslimana - tabi-tabiine (sljedebenike tabiina), tj. one koji su se susreli sa tabiinima (drugom generacijom muslimana), sljedbenicima ashaba. Posjedovao je izuzetne moralne osobine. Njegov ahlak se nije pogoršao ni kada je postao kadija. O njegovoj čestitosti, poštenju, pravednosti, skromnosti i pobožnosti svjedoče ne samo njegove osobne izjave, već i izvješća njegovih savremenika.

  Treba spomenuti da je i Zufer, poput svoga učitelja Ebu Hanife, prvobitno izbjegavao obnašanje ikakvih javnih funkcija. Naime, smatrao je, kao i Ebu Hanife, da ne treba obnašati javne službe, posebno kadijske, dok su na vlasti nepravedni vladari, kakve su i Abbasije bile općenito, poglavito Ebu el-Abbas es-Seffah (750-754) i Ebu Džafer el-Mensur (754-775).

  Stoga ne treba da čudi kako je Zufer odbijao obnašati funkciju kadije, iako ga je vlast tjerala par puta. O tome nam priča Muhammed ibn Abdullah el-Ensari, Zuferov učenik iz Basre: „Zufer je natjeran da preuzme službu kadije, pa je odbio. Njegova kuća je srušena, a on se jedno vrijeme skrio. Onda je izašao i popravio svoju kuću. Zatim je ona srušena drugi put. On se ponovo skrio sve dok nije pomilovan.“[3] U drugoj predaji Muhammed ibn Abdullah el-Ensari prenosi: „Zufer je natjeran da preuzme službu kadije. No, on je odbio i skrio se jedan period. Stoga mu je kuća srušena. Onda je izašao i popravio svoju kuću. Zatim je ponovo natjeran i njegova kuća je srušena, ali nije prihvatio (kadijsku službu).“[4]

  Kada je Zufer shvatio da će njegova izolacija prouzoročiti više štete nego koristi (npr. postavljanje na kadijske pozicije naučno i moralno nedostojnih ljudi), odlučio je prihvatiti kadijsku službu.

  Pored naprijed spomenutih općih karakteristika, život i djelo imama Zufera su specifični po mnogo čemu. U nastavku ćemo spomenuti nekoliko posebnih značajki ovog velikog hanefijskog imama.

- Bio je mudžtehid. Iako je imao intelektualno-pravne sposobnosti da bude apsolutni mudžtehid i u velikom broju pravnih pitanja zauzeo drugačiji stav, ipak je izabrao da bude mudžtehid unutar mezheba (mudžtehid u furuima-sekundarnim propisima) i slijedi pravnu školu svoga učitelja Ebu Hanife. Naime, smatrao je da primat pripada Ebu Hanifi, kao najvećem imamu.[5] Tako je kazao: „Nisam se razišao sa Ebu Hanifom u nekom stavu, a da to Ebu Hanife nije već ranije zastupao.“[6]

  Druge prilike, Zufer je rekao slično: „Sve ove moje stavove je izrekao Ebu Hanife prije mene. Onda je preko njih došao do činjenica, do kojih ja nisam došao. Tako je promijenio mišljenje, jer je došao preko njih do drugih činjenica, a ja sam zadržao to mišljenje.“[7]

  O Zuferovom intelektualno-pravnom pregalaštvu dovoljno govori podatak da se u izvjesnim meselama (pravnim pitanjima) njegovo mišljenje preferira nad drugima unutar hanefijskog mezheba. Tako je Ahmed el-Hamevi (?-1687) napisao menzumu (poučnu poemu) koju je nazvao 'Uqūd al-durar fīmā yuftā bihī fī al-Maḏhab min aqwāl Zufar (Niska bisera u stavovima Zufera po kojima se izdaje fetva unutar Mezheba), gdje je versificirao 17 mesela u kojima se radi po Zuferovom mišljenju unutar hanefijskog mezheba. Tu kasidu je prokomentarisao Abdulganijj en-Nablusi (1641-1731), u djelu pod naslovom Nuqūd al-ṣurar šarḥ 'Uqūd al-durar fīmā yuftā bihī fī al-Maḏhab min aqwāl Zufar (Novac iz kese - komentar Ukud ed-durer fima jufta bihi fī el-Mezheb min akval Zufer).[8] Ibn Abidin (1784-1836) se kritički osvrnuo na dotičnu poemu, pa je oduzeo 3 mesele, a dodao drugih 8, pa je došao do zaključka da je broj odabranih Zuferovih stavova 22. O tome je napisao menzumu, koja se nalazi unutar njegove glasovite Hašije.[9]

  Abdussettar Hamid, profesor na fakultetu Imami-Eazama (Kulijje El-Imam el-A'zam) u Bagdadu, smatra da odabranih stavova ima Zufera 25: svih 17 koje je opjevao Hamevi, plus 8 koje je dodao Ibn Abidin.[10] Inače, treba naglasiti da broj Zuferovih odabranih stavova unutar hanefijskog mezheba varira, shodno potrebama vremena i prostora, odnosno sukladno idžtihadu hanefijskih pravnika u određenom vremenu i na izvjesnom prostoru da se u nekoj meseli radi ili ne radi po Zuferovom mišljenju.

- Uticao je neizravno na razvoj malikijskog mezheba. Naime, imam Malik se preko Muhammeda eš-Šejbanije, Zuferovog učenika, upoznao sa Ebu Hanifinim učenjem i metodologijom, koji su ostavili vidljiv trag u strukturi Malikove Muvette. Usto, Esed ibn el-Furat (759-828), istaknuti Malikov učenik, ujedno je bio i Šejbanijev učenik. Dalje, imam Esed je bio učitelj malikijskog učenjaka Sahnuna (776-854), koji je napisao glavni izvor malikijskog mezheba - fikhsku enciklopediju Mudevvenu. Stoga ne treba da čudi da je Mudevvena po strukturi, poglavito po redoslijedu fikhskih poglavlja, slična djelima Ebu Hanifinih učenika. O Zuferovom uticaju malikijski učenjak Ibn Rušd Stariji (1058-1126) piše: „Al-Mudawwanah je kod fakiha kao što je Sibejhov Al-Kitāb kod gramatičara i Euklidova knjiga kod matematičara... Ona je napisana prema mezhebu stanovnika (učenjaka) Iraka).“[11]

- Uticao je indirektno na nastanak šafijskog mezheba. Naime, imam Šafija je bio istaknuti učenik Muhammeda Šejbanije, Zuferovog učenika. Već smo spominjali, u uvodu u prijevod Šejbanijevog Asara, brojne Šafijine pozitivne kritike i impresije o njegovom učeniku Šejbaniju.[12] Također, uticaj hanefijskog mezheba se osjeti u glavnoj Šafijinoj knjizi Umm.

- Uticao je indirektno na formiranje hanbelijske pravne škole. U uvodu u prijevod Šejbanijevog Asara, naveli smo Ahmedovu izjavu u u kojoj priznaje da je preuzimao od imama Muhammeda, Zuferovog učenika.[13]

 - Zufer je zaslužan za širenje hanefijskog mezheba, kako preko položaja glavnog predavača u Ebu Hanifinoj halki u Kufi nakon Ebu Hanifine smrti, te kadijske službe u Basri, tako i preko svojih hanefijskih učenika koji su djelovali u najmanje 9 mjesta širom Islamske države, od Sirije do Afganistana.[14] Zufer je posebno zaslužan što se hanefijski mezheb raširio u Basri. Ahmed ibn Abde ed-Dabijj (?-859), muhaddis iz Basre, prenosi: „Zufer ibn el-Huzejl je došao u Basru. Tako je bio dolazio u halku Osmana el-Bettija. On je sa njima raspravljao, istraživao njihov usuli-fikh (osnovu, metodologiju fikha) i ispitivao ih o njihovim propisima (fikhu). Dalje, kada bi vidio da su u nečemu napustili usul (metodologiju, osnovu), pričao bi o tome sa Osmanom, kako bi mu objasnio da je napustio metodologiju. Potom bi o tome iznio odgovor koji je bolji od njihovog. Stoga, ukoliko bi oni taj odgovor priznali za bolji, Zufer bi kazao: „To je stav Ebu Hanife.“ Tako je radio sve dok se halka nije okrenula njemu, a Osman el-Betti ostao sam.“[15]

  Ahmed ibn Abde ed-Dabijj prenosi još dužu i detaljniju verziju dotične priče, u kojoj veli: „Jusuf ibn Halid es-Semti je došao u Basru od Ebu Hanife. Tako je dolazio Osmanu el-Bettiju, a on je bio glavešina Basre i njen fakih (pravnik). Tu je raspravljao sa njegovim učenicima o meselama (pravnim pitanjima). Navodio im je njihova razilaženja sa Ebu Hanifom. Stoga su ga oni udarali i vrijeđali Ebu Hanifu.

  Takvo stanje je bilo sve dok Zufer ibn el-Huzejl nije došao u Basru. Naime, on je bio upućeniji u diplomatiju od Jusufa. Tako je on dolazio u Bettijevu halku, pa je slušao njihove mesele. Kada bi naišao na osnovu (asl), na temelju koje su gradili, istraživao bi propise (furu') koje su izveli na temelju te osnove. Dalje, ukoliko bi naišao da su napustili osnovu, zahtijevao bi od Bettija (da se vrati na osnovu). Tako bi natjerao Bettija da se drži svoga stava (tj. stava baziranog na njihovoj osnovi) i pojasnio bi mu kako je napustio osnovu. Stoga bi njegovi učenici postajali svjedoci protiv njega samog. Potom, ukoliko bi se Bettijevi učenici upoznali sa dotičnim stavom, i on im se svidi, Zufer bi im kazao: „Naime, u ovom poglavlju ima bolja osnova od te.“ Zufer bi onda spomenuo tu bolju osnovu, iznio argument za nju, a protiv njih, te donio dokaze na njihovu štetu. Zahtijevao bi od Bettija da prihvati dotičnu bolju osnovu, a njegovi učenici bi svjedočili protiv njega. Zatim bi im kazao: „To je stav Ebu Hanife.“

  Bilo je potrebno da prođe svega nekoliko dana da se halka okrene Zuferu, a El-Betti ostane sam.“[16]

  Ibn Abdulberr navodi sljedeću priču, kako je Zufer došao u Basru kao kadija i širio hanefijski mezheb: „Zufer ibn Huzejl... Dobio je poziciju basranskog kadije. Stoga mu je Ebu Hanife kazao: „Ti već znaš za postojeće neprijateljstvo, zavist i rivalstvo između nas i stanovnika Basre. Mislim da se nećeš spasiti od njih.“ Kada je Zufer došao u Basru kao kadija (šerijatski sudija), kod njega su se skupili učenjaci. Počeli su da se sa njim raspravljaju o fikhu (islamskom pravu), dan za danom. Tako, kada bi Zufer vidio da oni prihvataju i smatraju dobrim stav koji on iznosi, rekao bi im: „To je stav Ebu Hanife.“ Onda bi oni pitali: „Zar je taj Ebu Hanife dobar?“ Na to bi im Zufer odgovorio: „Da, i više od toga.“ Tako je on nastavio da im govori, kada bi vidio kako prihvataju stav kojeg on argumentira protiv njih, kako im godi i kako ga smatraju ispravnim: „To je stav Ebu Hanife.“ Njima bi se to svidjelo.

  Takav Zuferov odnos sa učenjacima Basre je potrajao sve dok veliki broj njih nije mržnju prema Ebu Hanifi promijenio u ljubav, te nekadašnje loše mišljenje o njemu u lijepi stav.“[17]

  O Zuferovoj ulozi u širenju hanefijskog mezheba u Basri nas izvještava i Sulejman ibn Ebu Imran Abdullah: „Obavijestio me je Esed: „Zufer je došao u Basru, pa je ušao u njenu džamiju. Tako su se oko njega okupile halke učenika tabiina (tabi-tabiina).“[18]

  Štaviše, Zufer je prvi Ebu Hanifin učenik koji je uspješno prenio hanefijski mezheb u Basru. Tako Ibn Hadžer prenosi: „Bilježi Ibn Adijj, putem Harisa ibn Malika. On je kazao: „Prvi koji je došao u Basru sa Ebu Hanifinim mišljenjem je Zufer.“[19]

- Zufer je bio izrazito stručan u korištenju kijasa (analogije). Smatrao je kako kijas predstavlja srž fikha. Dvije glavne karakteristike njegovog kijasa su: 1) izvođenje illeta (pravnog razloga) iz kur'ansko-hadiskih tekstova i uopćavanje propisa koji se zasnivaju na tim illetima; 2) nastojanje da illet (pravni razlog) bude jednako postojan u i u aslu (osnovnom, izvornom propisu) i u fer'u (izvedenom, novonastalom propisu).[20]

- Bio je profesionalan, sposoban, mudar i, što je najvažnije, pravedan i hrabar kadija (šerijatski sudija).[21] O tome nam svjedoče njegove patnje koje je podnio, a o kojima smo već govorili.

Autor: Jusuf Džafić

[1] Vidi detaljnije o Zuferu: Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 6, str. 387; Jahja ibn Mein, Et-Tarih - rivaje Ed-Duri, sv. 3, str. 503-504; Ibn Kutejbe ed-Dineveri, El-Mearif, str. 496; Ibn Džerir et-Taberi, Tarih er-rusul ve el-muluk, sv. 11, str. 654; Ibn Ebu Hatim, El-Džerh ve et-ta'dil, sv. 3, str. 608-609; Ibn Hibban, Es-Sikat, sv. 6, str. 339; Id., Mešahir ulema' el-emsar, str. 269; Ebu eš-Šejh el-Asbehani, Tabekat el-muhaddisin bi Asbehan ve el-varidin alejha, Muessese Er-Risale, Bejrut, 1992, sv. 1, str. 450-451; Ebu Nuajm, Tarih Asbehan, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1990, sv. 1, str. 373-374; Es-Sajmeri, Ahbar Ebi Hanife ve ashabihi, str. 109-113; Ibn Šahin, Tarih esma' es-sikat, Ed-Dar Es-Selefijje, Kuvajt, 1984, str. 94; Ibn Abdulberr, El-Intika' fi fedail es-selase el-eimme el-fukaha', str. 142, 173-174; Eš-Širazi, Tabekat el-fukaha', str. 135; Es-Selmasi, Jahja ibn Ibrahim, Menazil el-eimme el-erbea: Ebi Hanife ve Malik ve Eš-Šafi' ve Ahmed, str. 178 Es-Sem'ani, El-Ensab, sv. 6, str. 66-67; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 13, str. 39, sv. 14, str. 134; En-Nevevi, Tehzib el-esma' ve el-lugat, sv. 1, str. 197; Ibn Hallikan, Vefejat el-e'jan, sv. 2, str. 317-319; Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 4, str. 51-52; Id., Sijer e'lam en-nubela', sv. 8, str. 38-41; Id., Mizan El-I'tidal, sv. 2, str. 71; Id., El-Mugni fi ed-duafa', sv. 1, str. 238; Id., El-Iber fi haber men gaber, sv. 1, str. 176; Es-Safedi, El-Vafi bi el-vefejat, sv. 14, str. 134-135, sv. 27, str. 199; El-Jafi', Mir'at el-džinan ve ibre el-jakzan, sv. 1, str. 264; Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, sv. 10, str. 129; El-Kureši, El-Dževahir el-mudijje fi tabekat el-hanefijje, sv. 1, str. 140, 243-244, 524, 534-536, sv. 2, str. 211-212, 330; Ibn Hadžer, El-Isar bi ma'rife ruvat el-asar, str. 75-76; Id., Lisan el-mizan, sv. 2, str. 476-478; El-Ajni, Megani el-ahjar fi šerh esami ridžal Meani el-asar, sv. 1, str. 330-332; Ibn Tagribirdi, En-Nudžum ez-zahire fi muluk Misr ve el-Kahire, sv. 2, str. 32; Ibn Kutlubuga, Es-Sikat mimmen lem jeka' fi el-kutub es-sitte, Merkez En-Nu'man li el-buhus ve ed-dirasat el-islamijje ve tahkik et-turas ve et-terdžeme, San'a, 2011, sv. 4, str. 313-316; Id., Tadž et-teradžim, str. 169-170; El-Ulejmi, El-Tarih el-mu'teber fi enba' men gaber, sv. 2, str. 421; Et-Tajjib Bamahreme, Kilade en-nahr fi vefejat e'jan ed-dehr, sv. 2, str. 211; Ibn en-Nedim, El-Fihrist, str. 252; Katib Čelebi, Sullem el-vusul ila tabekat el-fuhul, sv. 2, str. 111; Id., Kešf ez-zunun an esamijj el-kutub ve el-funun, sv. 2, str. 1593; Ismail-paša el-Bagdadi, Hedijje el-arifin, sv. 1, str. 373; Ibn el-Imad el-Hanbeli, Šezerat ez-zeheb fi ahbar men zeheb, sv. 2, str. 261; Ibn el-Gazzi, Divan el-islam, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1990, sv. 2, str. 369; El-Leknevi, El-Fevaid el-behijje fi teradžim el-hanefijje, str. 45, 75-77, 224; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 457-463; Ez-Zirikli, El-E'alam, sv. 3, str. 45; Omer Rida Kehhale, Mu'džem el-muellifin, sv. 4, str. 181; Grupa autora, El-Mevsua et-tarihijje, dorar.net, sv. 1, str. 471; Muhammed Zahid el-Kevseri, Lemehat en-nezar fi sire el-imam Zufer, El-Mektebe El-Ezherijje li et-turas, Kairo; Atijje el-Džuburi, El-Imam Zufer ve arauhu el-fikhijje, Dar En-Nedve el-džedide, Bejrut, 1986, sv. 1-2; Abdussettar Hamid, El-Imam Zufer ibn el-Huzejl: Usuluhu ve fikhuhu, Matbea Vizare el-evkaf ve eš-šuun ed-dinijje, Bagdad, 1982; Murteza Bedir, ZÜFER b. HÜZEYL, Türkiye Diyanet Vakfı İslâm Ansiklopedisi, Türkiye Diyanet Vakfı, Istanbul, 2013, sv. 44, str. 527-530.

[2] Vidi općenito o Zuferovim naučnim sposobnostima: Muhammed Zahid el-Kevseri, Lemehat en-nezar fi sire el-imam Zufer, str. 6-9 (passim), 14-17, 18-25; Murteza Bedir, ZÜFER b. HÜZEYL, Türkiye Diyanet Vakfı İslâm Ansiklopedisi, str. 529-530; Atijje el-Džuburi, El-Imam Zufer ve arauhu el-fikhijje, sv. 1-2; Abdussettar Hamid, El-Imam Zufer ibn el-Huzejl: Usuluhu ve fikhuhu.

[3] El-Kureši, El-Dževahir el-mudijje fi tabekat el-hanefijje, sv. 2, str. 535; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 457; Muhammed Zahid el-Kevseri, Lemehat en-nezar fi sire el-imam Zufer, str. 12.

[4] El-Leknevi, El-Fevaid el-behijje fi teradžim el-hanefijje, str. 76.

[5] Vidi detaljnije o Zuferovom idžtihadu: Muhammed Zahid el-Kevseri, Lemehat en-nezar fi sire el-imam Zufer, str. 19-21; Murteza Bedir, ZÜFER b. HÜZEYL, Türkiye Diyanet Vakfı İslâm Ansiklopedisi, str. 529-530; Atijje el-Džuburi, El-Imam Zufer ve arauhu el-fikhijje, sv. 1-2 (passim); Abdussettar Hamid, El-Imam Zufer ibn el-Huzejl: Usuluhu ve fikhuhu, (passim), posebno str. 200-215, 220-247, 268-576.

[6] El-Kureši, El-Dževahir el-mudijje fi tabekat el-hanefijje, sv. 1, str. 244; Ibn Kutlubuga, Tadž et-teradžim, str. 170; Katib Čelebi, Sullem el-vusul ila tabekat el-fuhul, sv. 2, str. 111; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 457; Ez-Zirikli, El-E'alam, sv. 3, str. 45; Muhammed Zahid el-Kevseri, Lemehat en-nezar fi sire el-imam Zufer, str. 20.

[7] Muhammed Zahid el-Kevseri, Lemehat en-nezar fi sire el-imam Zufer, str. 20; Abdussettar Hamid, El-Imam Zufer ibn el-Huzejl: Usuluhu ve fikhuhu, str. 209.

[8] Vidi o odabranim Zuferovim stavovima unutar hanefijskog mezheba: Abdussettar Hamid, El-Imam Zufer ibn el-Huzejl: Usuluhu ve fikhuhu, str. 220-247.

[9] Ibn Abidin, El-Hašije, sv. 3, str. 608-609.

[10] Abdussettar Hamid, El-Imam Zufer ibn el-Huzejl: Usuluhu ve fikhuhu, str. 242.

[11] Ibn Rušd el-Džedd, El-Mukaddimat el-mumehhidat, sv. 1, str. 44-45.

[12] Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani, Āsār (hanefijska hadiska zbirka), str. 58-60.

[13] Ibid., str. 62.

[14] Vidi o Zuferovoj zasluzi za širenje hanefijskog mezheba: Ibn Abdulberr, El-Intika' fi fedail es-selase el-eimme el-fukaha', str. 173-174; Muhammed Zahid el-Kevseri, Lemehat en-nezar fi sire el-imam Zufer, str. 18-19, 23-24; Atijje el-Džuburi, El-Imam Zufer ve arauhu el-fikhijje, sv. 1-2 (passim); Abdussettar Hamid, El-Imam Zufer ibn el-Huzejl: Usuluhu ve fikhuhu, str. 74-83.

[15] Ibn Hadžer, Lisan el-mizan, sv. 2, str. 477.

[16] Muhammed Zahid el-Kevseri, Lemehat en-nezar fi sire el-imam Zufer, str. 18; Abdussettar Hamid, El-Imam Zufer ibn el-Huzejl: Usuluhu ve fikhuhu, str. 78.

[17] Ibn Abdulberr, El-Intika' fi fedail es-selase el-eimme el-fukaha', str. 173-174; Muhammed Zahid el-Kevseri, Lemehat en-nezar fi sire el-imam Zufer, str. 26.

[18] Es-Sajmeri, Ahbar Ebi Hanife ve ashabihi, str. 113; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 462; Muhammed Zahid el-Kevseri, Lemehat en-nezar fi sire el-imam Zufer, str. 19.

[19] Ibn Hadžer, Lisan el-mizan, sv. 2, str. 477-478.

[20] Vidi o Zuferovom kijasu: Abdussettar Hamid, El-Imam Zufer ibn el-Huzejl: Usuluhu ve fikhuhu, str. 268-292.

[21] Vidi detaljnije o Zuferovom kadiluku: Muhammed Zahid el-Kevseri, Lemehat en-nezar fi sire el-imam Zufer, str. 26-27; Atijje el-Džuburi, El-Imam Zufer ve arauhu el-fikhijje, sv. 1-2 (passim); Abdussettar Hamid, El-Imam Zufer ibn el-Huzejl: Usuluhu ve fikhuhu, str. 84-91.