Imam Ebu Jusuf
Dio teksta "Ebu Hanifini učenici"
Muslimani Balkana slijede hanefijski mezheb (pravnu školu) otkako je islam stigao na naše prostore. Hanefijsku pravnu školu, najstariju, najmnogoljudniju i najrašireniju među četiri pravne škole, utemeljio je Ebu Hanife Numan ibn Sabit (699-767), kufanski imam perzijskog porijekla i tabiin - pripadnik druge generacije muslimana.[1] Znanje je sticao u Kufi, Basri, Mekki i Medini pred oko 4000 učitelja iz generacije tabiina. Približan broj onih koji su pred njim studirali nije poznat. Vjerovatno je riječ o više od 1000 učenika. Nakon detaljnog istraživanja, utvrdili smo da je Ebu Hanife imao oko 800 poznatih učenika, tj. 800 studenata čije su biografije zabilježene.
Zbog prostornog ograničenja u ovom radu ćemo se podrobnije osvrnuti na život i djelo tri njegova najznačajnija učenika (Ebu Jusufa, Muhammeda i Zufera), te sažeto iznijeti životopise još 14 njegovih značajnih učenika, redajući ih hronološki, prema godini smrti. To su: Hasan ibn Zijad el-Lu'lui, Abdullah ibn el-Mubarek el-Mervezi, Davud ibn Nusajr et-Tai, Veki' ibn el-Džerrah er-Ruasi, Hafs ibn Gijas en-Nehai, Jahja ibn Zekerijja ibn Ebu Zaide el-Hemdani, Hammad ibn Ebu Hanife, Sufjan ibn Seid ibn Mesruk es-Sevri, Lejs ibn Sa'd el-Kalkašendi, El-Kasim ibn Ma'n ibn Abdurrahman ibn Abdullah ibn Mesud el-Mesudi el-Huzeli, Malik ibn Enes el-Asbehi, El-Fudajl ibn Ijad, Sufjan ibn Ujejne el-Hilali, Abdurrezzak ibn Hemmam es-San'ani.
1. Ebu Jusuf
1.1. Kratka biografija
Ebu Jusuf Jakub ibn Ibrahim el-Ensari (731-798)[2], tabi-tabiin, najvažniji učenik Ebu Hanife i autor najstarijih knjiga iz fikha u islamu. Ensarijskog je porijekla, tj. njegovi preci su iz Medine. Rođen je u Kufi. Tu se školovao kod Ebu Hanife i Muhammeda ibn Abdurrahmana ibn Ebu Lejle, te pred drugim renomiranim kufanskim šejhovima. Njihov broj je veći od 70. Među njima su: Sulejman ibn Mihran el-A'meš, Asim ibn Ebu en-Nedžud, Ebu Ishak Sulejman eš-Šejbani, Israil ibn Junus ibn Ebu Ishak es-Subej'i, Mis'ar ibn Kidam el-Hilali itd. Na svom putu traženja znanja boravio je i u drugim naučnim centrima Iraka, Arabije i Šama: Basri, Mekki, Medini, Damasku, Homsu itd. Među njegovim učiteljima su, pored Ebu Hanife, još 3 osnivača mezheba: Malik ibn Enes, Lejs ibn Sa'd i Sufjan ibn Ujejne. Kada je Ebu Hanife preselio na ahiret, počeo je podučavati u Kufi u samostalnoj halci. Držao je svoju halku u Kufi preko 10 godina. Oko 780. godine prelazi da živi i djeluje u Bagdadu, gdje ostaje do svoje smrti, obnašajući visoke kadijske funkcije. Prvo je bio bagdadski kadija šest godina (780-786), a onda je u doba abasijskog halife Haruna er-Rešida (786-809) postavljen za prvog vrhovnog kadiju Islamskog hilafeta. Tu službu je obavljao 12 godina (786-798). Kao vrhovni kadija najviše je zaslužan za širenje hanefijskog mezheba. Napisao je 99 knjiga u 400 svezaka: fikh (Kitāb al-ẖarāǧ - prva knjiga iz islamskog finansijskog prava; Al-Ḥiyal, Iẖtilāf Abū Ḥanīfah wa Ibn Abū Layla, Kitāb al-radd ‘alā Siyar al-Awzai', Al-Nawādir, Adab al-qāḍī, Kitāb al-radd 'ala Mālik ibn Anas, Kitāb iḥtilāf al-amṣār, Al-Amālī fī al-fiqh - djelo je imalo više od 300 svezaka; Kitāb al-ǧawāmi' - zbirka od 40 knjiga; Al-Imlā' - zbirka od 36 knjiga; Kitāb al-ṣalah, Kitāb al-ṣiyām, Kitāb al-zakāh, Kitāb al-ṣayd wa al-ḏabāiḥ, Kitāb al-buyū', Kitāb al-wakālah, Kitāb al-ġaṣb, Kitāb al-istibra', Kitāb al-ḥudūd, Kitāb al-waṣāyah, Kitāb al-farāiḍ), hadiske zbirke (Al-Āṯār - jedna od najstarijih hadiskih zbirki; Al-Nusẖa - rivajet Musneda Ebu Hanife), usuli fikh (Kitāb uṣūl al-fiqh). Inače, većina njegovih djela je zagubljena.
1.2. Glavne karakteristike njegovog lika i djela
Ebu Jusuf je spadao u vodeće islamske učenjake svoga doba - formativnog doba pravnih škola (mezheba). Bio je upućen u fikh (islamsko pravo), hadis (nauku o predajama Muhammeda, a.s.), teologiju (kelam), tefsir (tumačenje Kur'ana), ahlak (islamsku etiku), arapski jezik i druge islamske nauke.[3] Ubrajao se u treću generaciju muslimana - tabi-tabiine (sljedebenike tabiina), tj. one koji su se susreli sa tabiinima (drugom generacijom muslimana), sljedbenicima ashaba. Posjedovao je izuzetne moralne osobine. Njegov ahlak se nije pogoršao ni kada je postao kadija. O njegovoj čestitosti, poštenju, pravednosti, skromnosti i pobožnosti svjedoče ne samo njegove osobne izjave, već i izvješća njegovih savremenika.
Muhaddis Alija ibn Husejn ibn Ibrahim, poznat kao Ibn Iškab Stariji (El-Kebir, ?-875), učitelj imama Ebu Davuda, prenosi: „Čuo sam oca kako priča: Čuo sam Ebu Jusufa kako govori: „O ljudi, želite vašim postupcima samo Allaha!“ Naime, kada god sam sjeo u neko sijelo (medžlis), nanijetivši da budem skroman, nisam ustajao sve dok se ne uzvisim nad sabesjednicima. Kada god sam sjeo u neko sijelo, nanijetivši da se uzvisim nad sabesjednicima, nisam ustajao sve dok se ne osramotim.“[4]
Treba spomenuti da je i Ebu Jusuf, poput svoga učitelja Ebu Hanife, prvobitno izbjegavao obnašanje ikakvih javnih funkcija. Naime, smatrao je, kao i Ebu Hanife, da ne treba obnašati javne službe, posebno kadijske, dok su na vlasti nepravedni vladari, kakve su i Abbasije bile općenito, poglavito Ebu el-Abbas es-Seffah (750-754) i Ebu Džafer el-Mensur (754-775). No, kada su na vlasti došle energičnije abbasijske halife, poput Muhammeda el-Mehdija (775-785), Musaa el-Hadija (785-786) i Haruna er-Rešida (786-809), koje su bile naklonjenije pravdi, te kada je Ebu Jusuf shvatio da će njegova izolacija prouzoročiti više štete nego koristi (npr. postavljanje na kadijske pozicije ni naučno ni moralno dostojnih ljudi), odlučio je prihvatiti se kadijske službe.
Pored naprijed spomenutih općih karakteristika, život i djelo imama Ebu Jusufa su specifični po mnogo čemu. U nastavku ćemo spomenuti nekoliko posebnih značajki ovog velikog hanefijskog imama.
- Bio je mudžtehid. Iako je imao intelektualno-pravne sposobnosti da bude apsolutni mudžtehid i u velikom broju pravnih pitanja zauzeo drugačiji stav, ipak je izabrao da bude mudžtehid unutar mezheba (mudžtehid u furuima-sekundarnim propisima)[5] i slijedi pravnu školu svoga učitelja Ebu Hanife. Naime, smatrao je da primat pripada Ebu Hanifi, kao najvećem imamu.[6] Tako je Ebu Jusuf kazao: „Nisam iznio nijedan stav kojim sam se razišao sa Ebu Hanifom, a da to nije bio njegov stav kojeg je iznio, a onda ga napustio.“[7]
El-Kurdi prenosi od En-Nejsaburija, kako je kod Ebu Jusufa, kada je postao kadija, došao Ismail ibn Hammad ibn Ebu Hanife, Ebu Hanifin unuk i Ebu Jusufov učenik. Onda su došle dvije parnične stranke. Kada je došlo vrijeme za suđenje, Ebu Jusuf je presudio na osnovu stava Imama, tj. Ebu Hanife. Stoga ga je Ismail pitao: „Ti si se bio razilazio sa Ebu Hanifom u ovoj meseli (pravnom pitanju)?“ Ebu Jusuf je na to odgovorio: „Mi smo se doista razilazili sa Ebu Hanifom, kako bismo izvukli iz njega znanje koje je imao. No, kada dođe vrijeme suđenja, naše mišljenje se neće uzvisiti nad mišljenjem Šejha (tj. Ebu Hanife).“[8]
- Uticao je na razvoj malikijskog mezheba. Naime, imam Malik se preko Muhammeda eš-Šejbanije, Ebu Jusufovog učenika, upoznao sa Ebu Hanifinim učenjem i metodologijom, koji su ostavili vidljiv trag u strukturi Malikove Muvette. Usto, Esed ibn el-Furat, istaknuti Malikov učenik, ujedno je bio i Ebu Jusufov učenik. Dalje, imam Esed je bio učitelj malikijskog učenjaka Sahnuna (776-854), koji je napisao glavni izvor malikijskog mezheba - fikhsku enciklopediju Mudevvenu. Stoga ne treba da čudi da je Mudevvena po strukturi, poglavito po redoslijedu fikhskih poglavlja, slična Šejbanijevim i Ebu Jusufovim djelima. O Ebu Jusufovom uticaju malikijski učenjak Ibn Rušd Stariji (1058-1126) piše: „Al-Mudawwanah je kod fakiha kao što je Sibejhov Al-Kitāb kod gramatičara i Euklidova knjiga kod matematičara... Ona je napisana prema mezhebu stanovnika (učenjaka) Iraka).“[9]
Pred Ebu Jusufovom su, uz Eseda ibn el-Furata, učila još najmanje 4 Malikova značajna učenika: Abdullah ibn Omer ibn Ganim er-Ruajni, kasniji kadija Ifrikije; Abdurrahman ibn Mehdi, kasniji malikijski šejh (starješina) u Iraku; Ishak ibn el-Furat el-Kindi et-Tudžibi, kasniji kadija Egipta; Jahja ibn Abdussamed.
- Uticao je indirektno na nastanak šafijskog mezheba. Naime, imam Šafija je bio istaknuti učenik Muhammeda Šejbanije, Ebu Jusufovog učenika. Već smo spominjali, u uvodu u prijevod Šejbanijevog Asara, brojne Šafijine pozitivne kritike i impresije o njegovom učeniku Šejbaniju.[10] Također, uticaj hanefijskog mezheba se osjeti u glavnoj Šafijinoj knjizi Umm.
- Uticao je direktno na formiranje hanbelijske pravne škole. Naime, Ahmed ibn Hanbel je učio kod njega tri godine.[11] Usto, u uvodu u prijevod Šejbanijevog Asara, naveli smo Ahmedovu izjavu u u kojoj priznaje da je preuzimao od imama Muhammeda, Ebu Jusufovog učenika.[12]
- Ebu Jusuf, zajedno sa svojim učenikom Muhammedom eš-Šejbanijem, je udario temelje komparativnom islamskom pravu. Ebu Jusuf je uticao na nastanak komparativnog fikha, ponajviše kroz svoja djela komparativnog fikha (Iẖtilāf Abū Ḥanīfah wa Ibn Abū Layla, Kitāb al-radd ‘alā Siyar al-Awzai', Kitāb al-radd 'ala Mālik ibn Anas, Kitāb iḥtilāf al-amṣār), u kojima je zapisivao fikh više različitih pravnih škola: hanefijske (mezheba imama Ebu Hanife), malikijske (mezheba imama Malika), evzaijske (mezheba imama Evzaija), Ibn Ebu Lejline (mezheba imama Abdurrahmana ibn Ebu Lejle) itd. Spomenuta djela su najstarija djela iz oblasti komparativnog fikha i bila su obrazac kasnijim učenjacima, koji su se bavili komparativnim pravom, kao npr. Tahaviji, Ibn Džeriru et-Taberiju, Ibn Rušdu, Ibn Kudami i dr.
Također, Ebu Jusuf je ostvario značajan uticaj na nastanak komparativnog fikha kroz poznato djelo svoga učenika i kolege Muhammeda eš-Šejbanija: njegovu fikhsku enciklopediju zahiru-r-rivajet, prvu fikhsku enciklopediju na svijetu, koja sadrži prvenstveno mišljenja Ebu Hanife, Ebu Jusufa i Muhammeda eš-Šejbanije. Ta enciklopedija je poslužila kao obrazac za pisanje temeljnih djela iz ostala tri mezheba (npr. Al-Mudawwanah u malikijskom, Al-Umm i Muẖtaṣar al-Muzani u šafijskom i Muẖtaṣar al-Ḥuraqi u hanbelijskom mezhebu). Tako Ibn Tejmijje priznaje Šejbanijev uticaj na nastanak izvornih djela šafijskog i hanbelijskog mezheba, pa veli: „Doista je El-Hureki slijedio obrazac Muzenija, a Muzeni je slijedio obrazac Muhtesara[13] Muhammeda ibn Hasana...“[14]
- Dao je veliki doprinos na polju međumezhebskog zbližavanja i dijaloga, o čemu smo već pričali, kada smo se osvrtali na njegov doprinos razvoju komparativnog fikha.
- Ebu Jusuf je najzaslužniji za širenje hanefijskog mezheba, kako preko položaja bagdadskog kadije, a kasnije i vrhovnog kadije, tako i preko svojih hanefijskih učenika koji su djelovali u najmanje 20 mjesta širom Islamske države, od Egipta do Afganistana.[15] Mekkanski kadija Ammar ibn Ebu Malik el-Hušeni svjedoči o tome: „Nije među njima (tj. iračkim učenjacima) bilo nekog poput Ebu Jusufa. Da nije bilo Ebu Jusufa, ne bi Ebu Hanife bio zapamćen, niti Ibn Ebu Lejla. Dakle, Ebu Jusuf je širio nauku i stavove njih dvojice.“[16]
O Ebu Jusufovoj zasluzi za širenje hanefijskog mezheba El-Hatib el-Bagdadi (1002-1071) i drugi navode, između ostalog, i sljedeće rečenice: „On je prvi koji je napisao knjigu u fikhu prema Ebu Hanifinom mezhebu.“[17]
„On je (prvi) izdiktirao mesele (pravna pitanja) i objavio ih, te je raširio Ebu Hanifin nauk po krajevima Zemlje.“[18]
Dalje, Ebu Jusuf, kao vrhovni kadija, postavio je svog kolegu Muhammeda eš-Šejbanija za kadiju u Rekki, ljetnjoj prijestolnici Abbasijske države, s ciljem širenja hanefijskog mezheba u tom kraju. Tako Muhammed ibn Semaa navodi: „Razlog miješanja Muhammeda ibn Hasana sa sultanom jeste činjenica da je od Ebu Jusufa zatražen savjet o čovjeku koji će obnašati funkciju kadije u Rekki. Stoga im je odgovorio: „Ne znam vam čovjeka koji je podesan, osim Muhammeda ibn Hasana. Ako hoćete, zatražite da dođe iz Kufe[19].“ Tako su ga oni doveli. Kada je došao, prišao je Ebu Jusufu, pa ga je pitao: „Zašto si me doveo?“ Ebu Jusuf je odgovorio: „Tražili su od mene savjet u vezi kadije Rekke. Tako sam im ja ukazao na tebe, a time sam imao na umu da je doista Uzvišeni raširio ovo naše znanje po Kufi, Basri i cijelom Mašriku (istočni dio Islamske države). Stoga sam htio da ti budeš u dotičnoj pokrajini, kako bi Allah preko tebe raširio ovo naše znanje u njoj i drugim šamskim krajevima iza nje.“...“[20]
- Uticao je na nastanak privrednog (ekonomskog) prava u islamu. Tako njegova knjiga Kitāb al-ẖarāǧ (Knjiga o porezu) predstavlja jednu od prvih knjiga koje obrađuju oblasti islamskog privrednog prava. Također, Ebu Jusufova ekonomska misao je zastupljena i u drugim njegovim djelima, naročito knjigama koje govore o muamelatu (imovinskom pravu), kao npr. Kitāb al-buyū' (Knjiga o kupoprodajama), Kitāb al-wakālah (Knjiga o zastupništvu).[21]
- Udario je temelje finansijskog prava u islamu. Njegovo remek-djelo Kitāb al-ẖarāǧ (Knjiga o porezu) je prva ozbiljna i sistematična knjiga iz finansijskog prava među muslimanima.[22] U dotičnom djelu Ebu Jusuf je iznio neke ekonomske ideje koje su bile daleko ispred njegovog vremena. Primjera radi, njegovi stavovi o javnoj potrošnji, gdje u prvi plan stavlja direktne koristi za građanstvo od iste, napredniji su čak od stavova Žana Bodena (Jean Bodin, 1530-1596), francuskog filozofa i teoretičara države koji je među prvima na Zapadu pisao stručnije na tu temu.[23]
- Ebu Jusuf je razvio koncept „države blagostanja“ (skrbnička država, država socijalne pomoći, eng. welfare state) mnogo prije nego što se o tom pojmu počelo raspravljati u savremeno doba. O tome veli Sabahuddin Azmi: „Ebu Jusufov koncept države je podesan da se poredi sa onim kojeg moderna ekonomska teorija naziva „država blagostanja“. Savremeni autori koji su pisali na ovu temu su najčešće tvrdili da je koncept „države blagostanja“ novi fenomen i tema modernog političko-ekonomskog scenarija. Međutim, proučavanje Ebu Jusufove misli glede uloge države u ekonomskom životu, otkriva da je on razvio veoma sveobuhvatan koncept blagostanja.“[24]
Inače, država blagostanja je forma vladavine u kojem država štiti i promoviše ekonomsko i socijalno blagostanje građana, zasnovano na principima jednakih mogućnosti, pravične raspodele bogatstva i javne odgovornosti za građane koji ne mogu da obezbede minimalne uslove za dobar život.[25]
- Ebu Jusuf je reformisao i unaprijedio finansije Abbasijske države. Naime, njegovo djelo Kitāb al-ẖarāǧ, koje je napisao na zahtjev tadašnjeg abbasijskog halife Haruna er-Rešida, nije bilo samo fikhsko djelo, već i djelo finansijske, ekonomske, administrativne i socijalne prirode. Dotična knjiga nije predstavljala samo puko teorijsko izlaganje, već praktični priručnik halifi i državnim službenicima, kako da urede državne finansije u skladu sa Šerijatom.[26]
- Ebu Jusuf je pisao o maksimama oporezivanja (taksacije) u svome Kitāb al-ẖarāǧ mnogo prije nego što je o tome govorio Adam Smit (Smith[27], 1723-1790), otac modernog oporezivanja.[28]
- Budući da je skoro dvije decenije obnašao vrhovne državničke službe u Abbasijskoj državi, među kojima je svakako najznačajnija funkcija vrhovnog kadije, Ebu Jusuf je imao dosta političkog iskustva, što mu je u mnogome olakšalo da se bavi međunarodnim pravom (sijer). Stoga ne treba da čudi da dobar dio njegove poznate knjige Kitāb al-ẖarāǧ govori o sijeru. Štaviše, njegov kolega i učenik Muhammed eš-Šejbani je napisao dvije temeljne knjige o sijeru u islamu Al-Siyar al-kabīr (Veliko međunarodno pravo) i Al-Siyar al-ṣaġīr (Malo međunarodno pravo), koje predstavljaju i prve knjige iz te oblasti, u kojima su iznesena hanefijska pravna mišljenja u dotičnoj naučnoj grani. Tačnije, u knjizi se nalaze prvenstveno pravna mišljenja Ebu Hanife, te Ebu Jusufa i Muhammeda eš-Šejbanije, dva glavna Ebu Hanifina učenika, iz polja međunarodnog prava. Također, imam Ebu Jusuf je obrađivao pravna pitanja iz sijera i u drugim svojim fikhskim djelima, poglavito u Kitāb al-radd ‘alā Siyar al-Awzai' (Knjiga o odgovoru na Evzaijin Sijer).[29]
- Bio je prvi vrhovni kadija (kadija kadija, kadi el-kudat) Islamske države, i to u zlatno doba abbasijske vladavine i vrhunac abbasijske moći.
- Bio je jedan od rijetkih vrhovnih kadija koji je stvarno opravdao titulu „vrhovni kadija“, odnosno nadimak „kadija dunjaluka“, kojim je isto nazivan.
O tome Ebu Omer Ibn Abdulberr (978-1071) kaže: Ne znam ijednog kadiju da je obnašao funkciju kadije u krajevima od istoka do zapada, izuzev Ebu Jusufa u svome vremenu i Ahmeda ibn Ebu Davuda u svome vremenu.[30]
Slično je kazao i historičar Tagribirdi (1410-1470): „On je prvi koji je u islamu nazvan vrhovnim kadijom (kadijom kadija). Ja kažem: „Ovo ime nije nosio neko drugi pored njega, kao što ga je on nosio. Naime, on je doista bio kadija Mašrika (Istoka) i Magriba (Zapada). Dakle, on je bio vrhovni kadija u stvarnosti.“[31]
Imam Ibn Kesir (1301-1373) veli o tome: „On je prvi koji je imenovan vrhovnim kadijom (kadija kadija). Nazivan je i „kadijom dunjaluka“ (kadijom kadija dunjaluka), jer je postavljao svoje zamjenike (naibe) u drugim provinicijama u kojima je vladao halifa.“[32]
- Bio je profesionalan, sposoban, mudar i, što je najvažnije, pravedan i hrabar kadija (šerijatski sudija).[33] Ebu Jusuf je kazao o pravednosti kadije: „Ukoliko je kadija nepravedan, sve njegove presude su odbačene.“[34]
Ebu Jusuf je kadijsku dužnost obavljao 15 godina tokom vladavine trojice halifa: Muhammeda el-Mehdija (775-785), Musaa el-Hadija (785-786) i Haruna er-Rešida (786-809). Tako je Jusuf, Ebu Jusufov sin, koji je bio kadija još 10 godina iza svoga oca, kazao: „Postavljen sam na funkciju kadije i moj otac je postavljen na funkciju kadije prije mene. Tako smo obnašali funkciju kadije trideset godina. Nismo bili iskušani da sudimo između djeda i brata.“[35]
U nastavku ćemo spomenuti nekoliko slučajeva koji svjedoče o Ebu Jusugovoj kadijskoj profesionalnosti, sposobnosti i mudrosti, ali i pravednosti i hrabrosti.
Prvi slučaj se desio u doba vladavine abbasijskog halife Musaa el-Hadija (785-786). Naime, neki čovjek se parničio sa halifom Hadijom pred Ebu Jusufom oko izvjesne bašče koja je bila u posjedu halife. Na prvi pogled, izgledalo je da je halifa u pravu, no, u stvarnosti, bašča je pripadala čovjeku. Tako je halifa pitao Ebu Jusufa: „Kako ćeš postupiti u predmetu u kojem se parničimo kod tebe?“ Ebu Jusuf je odgovorio kao što bi odgovorio bilo kojoj parničnoj stranci koja je optuženik: „Stranka koja se parniči sa vladarom vjernika (emiru-l-mu'mininom) je zatražila od mene da uzmem zakletvu od vlada vjernika da su njegovi svjedoci posvjedočili pravedno.“ Onda je halifa pitao Ebu Jusufa izravno: „Je li ti to misliš?“ Ebu Jusuf je lukavo odgovorio, pozvavši se na poznatog tabiina: „Doista je to mislio Ibn Ebu Lejla.“ Pošto je halifa znao da je čovjek upravu, nije htio da se lažno zaklinje. Stoga je kazao: „Onda mu vrati bašču! Zaista se Ebu Jusuf poslužio lukavstvom.“[36]
U drugoj, dužoj verziji dotičnog slučaja sa halifom Musaom el-Hadijom Ebu Jusufova hrabrost i kadijska sposobnost su još više istaknute: „Ebu Jusuf kazuje: „Preuzeo sam službu sudije i posvetio sam joj se. U mom srcu nije bilo zbog kadiluka nikakvog problema. Molim Allaha da me ne pita za nepravdu, niti naklonost ka nekome, osim jednog dana. Tada se zaista dogodio problem u mom srcu zbog kadiluka.“ Prisutni su pitali: „A šta se desilo?“ Ebu Jusuf je odgovorio: „Došao mi je jedan čovjek, pa mi je kazao: „Posjedujem jednu bašču koju mi je vladar vjernika (emiru-l-mu'minin) oteo.“ Stoga sam ga pitao: „U čijim je rukama ona sada?“ Na to je on odgovorio: „U rukama vladara vjernika.“ Pitao sam: „A ko je održava i koristi se njome?“ Odgovorio je: „Vladar vjernika.“ Tako sam saslušao njegovu priču i ušao. Onda sam kazao: „Vladaru vjernika, ti doista imaš parničnu stranku na vratima. Ona potražuje to i to.“ Stoga je halifa kazao: „To je moja bašča. Kupio ju je za mene (Muhammed) El-Mehdi[37].“ Na to sam ja pitao: „Vladaru vjernika, ako smatraš da je to uredu, da pozovem tvoju parničnu stranku, pa da vas obojicu saslušam?“ Halifa je odgovorio: „Onda ga pozovi.“ Tako je čovjek ušao i iznio svoju optužbu. Stoga sam ja pitao (halifu): „Vladaru vjernika, šta kažeš o njegovoj optužbi?“ Halifa je odgovorio: „Bašča je moja i u mojim rukama. Kupio ju je za mene El-Mehdi.“ Ja sam pitao (čovjeka): „Čovječe, doista si čuo. Dakle, šta hoćeš?“ Čovjek je odgovorio: „Uzmi za mene njegovu zakletvu (jemin).“ Ja sam pitao (halifu): „Vladaru vjernika, hoćeš li se zakleti?“ Halifa je odgovorio: „Ne.“ Kazao sam (halifi): „Vladaru vjernika, ponudit ću ti zakletvu (jemin) tri puta. Dakle, ili ćeš se zakleti ili ću presuditi protiv tebe.“ Tako sam mu ja tri puta nudio da se zakune. No, on je odbio da se zakune. Stoga sam kazao (halifi): „Vladaru vjernika, presudio sam protiv tebe u slučaju ove bašče, pa ako se slažeš, da naredim da je predaju čovjeku?“ Halifa je kazao: „Neću je predati.“ Kazao sam (čovjeku): „Čovječe, vrati se neki drugi put.“ Na to je čovjek kazao: „Radi sa mnom ono što moraš da radiš.“ Kazao sam (halifi): „Vladaru vjernika, čovjek se izlaže hapšenju.“ Stoga je halifa naredio pa je čovjek izveden. Na to El-Fadl ibn er-Rebi' kazao: „Tako mi Allaha, nisam vidio skup (medžlis) da je ljepši od ovoga.“ Tako sam ja pitao (halifu): „Vladaru vjernika, šta misliš, da upotpunimo ljepotu ovog skupa vraćanjem dotične bašče?“
Ebu Jusuf je upitan: „Kakav problem je u tvom srcu?“ Odgovorio je: „Poslužio sam se lukavstvom kako bih odagnao parničenje i slučaj od vladara vjernika, a nisam ga ni pitao da sjedne zajedno sa svojom parničnom strankom, niti da dozvoli svojoj parničnoj stranki da sjedne zajedno sa njim na prijestolje.“[38]
Drugi slučaj se desio u doba abbasijskog halife Haruna er-Rešida (786-809). Hasan ibn Ebu Malik, Ebu Jusufov učenik, prenosi: „Čuo sam Ebu Jusufa kako govori, dok je bio bolestan: „Tako mi Allaha nikada nisam počinio blud. Niti sam bio nepravedan u presuđivanju, niti se bojim ičega, sem zbog jedne stvari kojoj sam ja uzrok. Inače, slušao sam priče, onda ih prenosio Er-Rešidu, pa sam izricao presude za stranke u njegovom prisustvu. Tako sam čuo priču jednog hrišćanina o nekretnini koja je u rukama Er-Rešida. Hrišćanin je smatrao da je Er-Rešid oteo nekretninu od njega. Stoga sam pozvao hrišćanina i pročitao njegovu priču Er-Rešidu. Na to je Er-Rešid kazao: „Ta nekretnina pripada nama. Naslijedili smo je od El-Mensura[39].“ Stoga sam pitao hrišćanina: „Doista si čuo, da li imaš neki dokaz?“ Hrišćanin je odgovorio: „Ne, ali hoću da se on zakune.“ Tako sam pitao halifu: „Hoćeš li se zakleti, vladaru vjernika (emiru-l-mu'minine)?“ Halifa je odgovorio: „Hoću.“ Tako se on zakleo, a hrišćanin je otišao. No, ja se bojim, budući da nisam postavio hrišćanina da sjedi zajedno sa vladarom vjernika, onako kako sjedi parnična stranka.“[40]
Sličnu, drugu verziju ovog slučaja prenosi Amr ibn Muhejr el-Hassaf eš-Šejbani, Ebu Jusufov hanefijski učenik.[41]
Treći slučaj se isto desio u vrijeme halife Haruna er-Rešida. Bilježe ga historičari Jafi'i (1298-1367), Ibn Hallikan i drugi: „Neki prenose da je do kadije El-Mubareka, mjesta između Bagdada i Vasita, na obali Tigrisa, doprlo da je Er-Rešid krenuo prema Basri, i da je zajedno sa njim u brodu bio kadija Ebu Jusuf. Stoga je kadija Abdurrahman kazao stanovnicima El-Mubareka: „Hajdete sa mnom da dočekamo vlada vjernika (emiru-l-mu'minina) i kadiju Ebu Jusufa!“ No, oni su to odbili. Stoga je kadija obukao svoju odjeću, dugu kapu i crni perzijski ogrtač (tajlesan), te otišao na ulicu. Kada je došao brod, kadija je podigao glas i kazao: „O vladaru vjernika (emiru-l-mu'minine), kako je dobar naš kadija! Kadija je rekao istinu!“ Onda je otišao u drugu ulicu, pa je ponovio iste riječi koje je kazao prvi put. Stoga se Er-Rešid okrenuo Ebu Jusufu i kazao: „Ovo je najgori kadija u zemlji. U ovom mjestu ga samo jedan čovjek hvali.“ Na to je Ebu Jusuf kazao Er-Rešidu: „Ono što je čudnije od ovoga, vladaru vjernika, jeste to što kadija samog sebe hvali.“ Stoga se Harun nasmijao i kazao: „Ovo je najoštroumniji čovjek. Ovaj nikada neće biti smijenjen.“ Kada bi spomenuo dotičnog kadiju, Er-Rešid bi imao običaj kazati: „Ovaj nikada neće biti smijenjen.“[42] Međutim, izvjesni historičari navode da je dotični kadija ustvari Abdurrahman ibn Mushir (?-805), muhaddis, pravnik i tabi-tabiin iz Kufe, brat Alije ibn Mushira (c. 738-805) i Ebu Hanifin učenik, te da ga je halifa Harun er-Rešid ipak smijenio na kraju.[43]
Četvrti slučaj bilježe Abdulkadir el-Kureši i drugi historičari, a desio se u doba halifata Haruna er-Rešida: „Između Haruna er-Rešida i njegove žene se zbila svađa. Tako je Er-Rešid kazao da je habisa (slatko jelo od hurmi s maslom i škrobom) slađa od paluze, a Zubejda je kazala suprotno. Tada je Ebu Jusuf ušao, a oni su bili u toj situaciji. Tako je pitao o izjavama. Onda je kazao: „Presuda protiv odsutnog nije dozvoljena.“ Stoga su mu donijeli dva tanjira habise i paluze. Tako je on uzimao zalogaj jednog i zalogaj drugog sve dok ih nije skoro slistio. Potom ga je Er-Rešid pitao: „Koje od njih dvoje je slađe?“ Na to je Ebu Jusuf odgovorio: „Neka te Allah popravi, vladaru vjernika (emiru-l-mu'minine)! Kada god bih namjeravao da presudim u korist jednog, drugi bi došao sa svjedokom.“ Kada se Ebu Jusuf najeo, kazao je: „Habisa je slatka.“ Er-Rešid je kazao: „Ojačani su argumenti habise.“ Na to je Ebu Jusuf kazao: „Habisa je slatka, kao što sam kazao, ali nije na nivou paluze.“[44]
Peti slučaj se zbio sa vezirom Alijom ibn Isaom. Naime, Ebu Jusuf nije htio da prihvati njegovo svjedočenje na sudu, jer je obaviješten da dotični ne klanja namaze u džematu. Stoga je Alija ibn Isa sagradio džamiju u dvorištvu svoje kuće, kako bi mogao obavljati namaz u džematu.[45]
Šesti slučaj se dogodio u periodu vladavine Haruna er-Rešida između Ebu Jusufa i Fudajla ibn Rebia (755-823), Rešidovog vezira, komornika (hadžiba) i pisara (katiba). Tako bilježi hanefijski učenjak Fahruddin Osman ibn Alija ibn Mihdžen el-Bari'i ez-Zejlei (?-1343) i drugi: „Prenosi se da je Fudajl ibn Rebi', halifin vezir, svjedočio pred Ebu Jusufovom, neka mu se Allah smiluje, o nekom događaju, pa je Ebu Jusuf odbio njegovo svjedočenje. Stoga se Fudajl požalio halifi. Na to je halifa kazao: „Kadijo, doista je moj vezir čovjek vjernik. Ne svjedoči lažno. Ta, zbog čega si odbio njegovo svjedočenje?“ Tako je Ebu Jusuf kazao: „Zaista sam ga čuo jednog dana kako govori halifi: „Ja sam tvoj rob.“ Dakle, ako je bio iskren, rob nema pravo na svjedočenje. Ako je slagao, također nema pravo na svjedočenje. Naime, ukoliko se ne brine oko laganja, dok sjedi s tobom, onda se neće brinuti oko laganja, dok sjedi sa mnom.“ Tako je halifa prihvatio ovaj Ebu Jusufov izgovor.[46]
Inače, Ebu Jusuf nije jedini koji je vezira Fudajla ocijenio kao nepoštenog i nepravednog. Pošto je Fudajl bio glavni savjetnik sljedećeg abbasijskog halife Muhammeda el-Emina (809-813), mladog Rešidovog sina, historičari ga smatraju glavnim krivcem za Veliki abbasijski građanski rat (811-813/819, po provincijama i do 830-ih, tzv. Četvrta fitna-smutnja). Glavnina sukoba Četvrte fitne (811-813) se odigrala između Emina i njegovog starijeg brata Me'muna, i završila je pogubljenjem Emina i dolaskom Me'muna na vlast 813. godine. Tako je Dominik Sorde (Dominique Sourdel, 1921-2014), francuski historičar i medijevalist, čija je specijalnost bila povijest islama, okarakterisao Fudajla kao „spletkaroša mediokritetske ličnosti i ograničene sposobnosti“, koji je pokušao da iskoristi El-Eminov slab karakter za svoju ličnu korist.[47]
- Ebu Jusuf je prvi odredio posebnu odjeću - uniformu za pripadnike ulemanskog (učenjačkog) staleža. Tako Ibn Hallikan i drugi historičari kažu: „Priča se da je on (tj. Ebu Jusuf) prvi koji je uveo ulemansku odjeću u ovom obliku u kojem je u našem vremenu. Prije toga je odjeća ljudi bila jedinstvena. Nisu se jedni od drugih razlikovali u odijevanju.“[48] Uniforma se sastojala od crnog turbana (čalme) i tajlesana (perzijskog ogrtača).[49]
- Ebu Jusuf je prvi koji je sistematično i temeljito obradio hile (pravne doskočice, varke) unutar šerijatskog prava. Tako je napisao djelo Kitāb al-ḥiyal (Knjiga o doskočicama), prvu knjigu o hilama.[50]
Ishak ibn Ibrahim el-Mevsili (767-850), prisni prijatelj abbasijskog halife Haruna er-Rešida, prenosi: „Er-Rešid je kazao jednog dana kadiji Ebu Jusufu: „Kod Isaa ibn Džafera ima jedna robinja, koja mi je najdraža među ljudima. On je to doista znao. Stoga se zakleo da je neće prodati, niti pokloniti, niti osloboditi od ropstva. On sada traži rješenje za svoju zakletvu (jemin). Dakle, da li imaš neku hilu (pravnu doskočicu)?“ Ebu Jusuf je odgovorio: „Da, imam. Neka on pokloni vladaru vjernika (emiru-l-mu'mininu, tj. halifi) pola robinje, a drugu polovinu neka proda. U tom slučaju, neće prekršiti zakletvu.“[51]
Historičar Abdulkadir el-Kureši bilježi: „Prenosi se da se Er-Rešid zakleo da će pustiti Zubejdu[52] tri puta, ako zanoći u njegovom carstvu. Međutim, pokajao se i zbunio. Tako su mu kazali: „Ima jedan Ebu Hanifin učenik, nadati se da će on pronaći izlaz. Stoga ga je Er-Rešid pozvao, pa mu je iznio problem i kazao: „Upotrijebi istinsko znanje!“ Učenik je kazao: „Kako ti sjediš na prijestolju, a ja sam na zemlji?“ Tako mu je Er-Rešid postavio stolicu, pa je on sjeo na nju. Onda je učenik kazao Zubejdi: „Konačit ćeš noćas u džamiji, jer niko nema u posjedu džamiju. Uzvišeni je kazao: Džamije pripadaju Allahu. (El-Džinn, 18)“ Stoga ga je Er-Rešid postavio na poziciju vrhovnog kadije. Kureši dodaje: Ja kažem: Ovo je također problematično, jer je njegova zakletva bila za njegov mulk (carstvo), a ne za njegov milk (vlasništvo). Nema sumnje da vakufi i vlasništva potpadaju pod carstvo sultana, i jezički i običajno (urfom). Naime, doskočica (hila) je bila, kada je sebe skinuo i drugog postavio na vlast.“[53]
Hanefijski učenjak El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki navodi da je Ebu Jusuf upitan o čovjeku koji se zakune da je njegov imetak sadaka, ako ne uradi tako i tako. Odgovorio je: „Dat će svoj imetak čovjeku u kojeg ima povjerenja. Onda će uraditi tu stvar, pa će mu njegov prijatelj vratiti imetak.“ Onda je neko kazao: „Jevreji su prokleti! Zabranjen im je loj, pa su ga oni prodavali i jeli zaradu od njega.“ Na to je Ebu Jusuf rekao: „O nevaljalče! Gdje je ovo u usporedbi sa tim?! Doista su Jevreji htjeli da naprave doskočicu vezano za ono što im je Allah zabranio, kako bi to sebi dozvolili. Ovo je njegov imetak. On je njemu halal (dozvoljen). Želi da napravi doskočicu, kako mu imetak ne bi postao haram (zabranjen).“[54]
Više klasičnih autora, među kojima je kadija Tenuhi (939-994), bilježe slučaj Ebu Jusufa sa halifom Harunom er-Rešidom i njegovom robinjom: „Kod Er-Rešida je bila jedna od njegovih robinja, a u njegovom prisustvu je bila i ogrlica od dragulja. Tako je on počeo da okreće ogrlicu, pa ju je izgubio. Onda je optužio robinju. Stoga ju je pitao o tome, ali je ona negirala. Tako se on zakleo na razvod, oslobađanje od ropstva i hadždž, ako mu ona kaže istinu. Međutim, ona je bila ustrajna u negiranju, dok ju je on optuživao.
Er-Rešid se pobojao da nije prekršio zakletvu (ako ona govori istinu, a on je ne razvede i ne oslobodi od ropstva). Stoga je pozvao Ebu Jusufa i ispričao mu priču. Na to je Ebu Jusuf kazao: „Ostavi me nasamo sa robinjom, i ostavi sa nama jednog slugu, kako bih te oslobodio zakletve.“ Tako je Er-Rešid postupio. Onda je Ebu Jusuf kazao robinji: „Kada te vladar vjernika (emiru-l-mu'minin) upita o ogrlici, tada mu odgovori odrično. Dalje, kada ti ponovi pitanje, onda mu odgovori: „Doista sam je uzela. Potom, kada ti treći put ponovi pitanje, tada mu odgovori odrično.“
Ebu Jusuf je izašao, pa je kazao slugi: „Nemoj reći vladaru vjerniku šta se desilo.“ Ebu Jusuf je onda kazao Er-Rešidu: „Upitaj je, vladaru vjernika, tri puta zaredom o ogrlici. Naime, doista će ti ona reći istinu.“ Tako je Er-Rešid ušao, pa ju je upitao. Stoga je ona odgovorila odrično prvi put. Kada ju je drugi put pitao, ona je odgovorila: „Da, doista sam je uzela.“ Na to je Er-Rešid pitao: „Šta kažeš?“ Tako je ona odgovorila: „Tako mi Allaha, nisam je uzela, već mi je ovako kazao Ebu Jusuf.“ Zatim je Er-Rešid izašao Ebu Jusufu, pa ga je upitao: „Šta je ovo?“ Ebu Jusuf je odgovorio: „Vladaru vjernika, oslobodio si se svoje zakletve. Naime, doista te je ona obavijestila da ju je uzela i obavijestila te kako je nije uzela. Stoga, neminovno je da ona govori istinu u jednoj od te dvije izjave, a ti si se oslobodio svoje zakletve.“ Tako se Er-Rešid obradovao i nagradio Ebu Jusufa.[55]
- Ebu Jusufa su krasile izuzetne učiteljske i pedagoške sposobnosti. O tome je dovoljno navesti slučaj Hasana ibn Zijada, Ebu Hanifinog mlađeg učenika, koji je ujedno bio i Ebu Jusufov učenik. Hasan kazuje: „Išao sam kod Zufera i kod Ebu Jusufa zbog fikha. Ebu Jusuf je bio širokogrudniji u podučavanju od Zufera. Naime, bio sam počeo sa Zuferom, pa sam ga pitao o jednoj meseli (pravnom pitanju). Tako mi je on nju protumačio, ali je ja nisam razumio. Kada sam ga izmorio, on je kazao: „Teško tebi, gdje ti je vještina? Gdje ti je profesija? Mislim da nikada nećeš uspjeti.“ Hasan dalje kazuje: „Tako sam izašao od njega, a bio sam klonuo i zabrinut. Stoga sam otišao Ebu Jusufu, pa mi je on protumačio meselu. No, pošto je nisam razumio, kazao mi je: „Budi blag!“ Onda me je pitao: „Jesi li sada na istom stepenu na kojem si bio, kada si počeo?“ Na to sam mu ja odgovorio: „Ne, kroz tu mesele sam saznao druge stvari, iako nisam upotpunio ono što sam htio.“ Stoga mi je on kazao: „Dakle, nema nijedne nepotpune stvari, a da nije blizu da dostigne svoju puninu. Strpi se! Ja se nadam da ćeš postići što želiš.“ Hasan dalje kazuje: „Tako sam se ja divio njegovom saburu (strpljivosti).“[56]
Autor: Jusuf Džafić
[1] Zbog ograničenosti prostora nećemo ovdje navoditi relevantnu literaturu o Ebu Hanifinom životu i djelu. No, vidi bilješku br. 1 u sljedećem radu Jusufa Džafića, objavljenom u Glasniku Rijaseta IZ u BiH, gdje je naveden gro literature o Ebu Hanifi: Jusuf Džafić: Jusuf Džafić, Ebu Hanifina oporuka - vasijjet Ebu Jusufu, Glasnik Rijaseta IZ u BiH, 2021, sv. 83, br. 9-10, str. 611-612.
[2] Vidi detaljnije o Ebu Jusufu: Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, Dar Sadir, Bejrut, 1968, sv. 6, str. 52, sv. 7, str. 52, 330-331, 337; Jahja ibn Mein, Et-Tarih - rivaje Ed-Duri, Mekrez El-Buhus el-islamijje ve ihja et-turas el-islamijj, Mekka, 1979, sv. 4, str. 474; El-Buhari, Et-Tarih es-sagir, Mektebe Dar et-turas, 1977, Halep - Kairo, sv. 2, str. 228; Muslim, El-Kuna ve el-esma', Imade el-bahs el-ilmijj bi El-Džamia el-islamijje, Medina, 1984, sv. 2, str. 922; Ibn Kutejbe ed-Dineveri, El-Mearif, El-Hej'e el-misrijje el-amme li el-kutub, Kairo, 1992, str. 499; El-Fesevi, El-Ma'rife ve et-tarih, Muessese Er-Risale, Bejrut, 1981, sv. 1, str. 173; Veki', Ahbar el-kudat, Mektebe Et-Tidžarijje el-kubra, Kairo, 1947, sv. 3, str. 254-264, 282, 326; Ibn Džerir et-Taberi, Tarih er-rusul ve el-muluk, Dar Et-Turas, Bejrut, 1967, sv. 8, str. 162, 239; El-Begavi, Mu'džem es-sahabe, Mektebe Dar el-bejan, Kuvajt, 2000, sv. 3, str. 48; Ibn Hibban, Es-Sikat, Mektebe Ed-Dar, Medina, 1985, sv. 7, str. 645-647; Id., Mešahir ulema' el-emsar, Dar El-Vefa', Mensura, 1991, str. 270; Ebu Sulejman er-Rebei, Tarih mevlid el-ulema' ve vefejatihim, Dar El-Asime, Rijad, 1990, sv. 1, str. 412; Hamza es-Sehmi, Tarih Džurdžan, Alem el-kutub, Bejrut, 1987, str. 487-488; Es-Sajmeri, Ahbar Ebi Hanife ve ashabihi, Alem el-kutub, Bejrut, 1985, str. 29, 97-108, 158-159; Ibn Hazm, Džemhere ensab el-Areb, Dar El-Kutub el-imijje, Bejrut, 1983, str. 390; Ibn Abdulberr, El-Intika' fi fedail es-selase el-eimme el-fukaha', Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, str. 172-173; Id., El-Istigna' fi ma'rife el-mešhurin men hamele el-ilm bi el-kuna, Dar Ibn Tejmijje, Rijad, 1985, sv. 2, str. 1015-1016; Id., El-Istiab fi ma'rife el-ashab, Dar El-Džil, Bejrut, 1992, sv. 2, str. 584-585; Ebu Nuajm, Ma'rife es-sahabe, Dar El-Vetan, Rijad, 1998, sv. 3, str. 1180; El-Hatib, Tarih Bagdad, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1996/97, sv. 10, str. 238, sv. 13, str. 348-349, sv. 14, str. 245-263, 298-299; Eš-Širazi, Tabekat el-fukaha', Dar Er-Raid el-arebijj, Bejrut, 1970, str. 134-135; El-Kadi Ijad, Tertib el-medarik ve takrib el-mesalik, Matbea Fedale el-Muhammedijje, Rabat, 1965-1983, sv. 2, str. 174; Jahja ibn Ibrahim es-Selmasi, Menazil el-eimme el-erbea: Ebi Hanife ve Malik ve Eš-Šafi' ve Ahmed, Mektebe El-Melik Fehd el-vetanijje, Rijad, 2002, str. 177-178; Es-Sem'ani, El-Ensab, Daire El-Mearif el-usmanijje, Hajderabad, 1962, sv. 2, str. 91-92, sv. 3, str. 195-196, sv. 7, str. 90-91, sv. 10, str. 306-308; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, Dar El-Fikr, Bejrut, 1995, sv. 8, str. 200, sv. 60, str. 123, sv. 73, str. 298-300; Ebu el-Feredž Ibn el-Dževzi, El-Muntezam fi tarih el-muluk ve el-umem, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1992, sv. 9, str. 3, 71-80, 213, sv. 10, str. 41-42; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, Dar Er-Risale el-alemijje, Damask, 2013, sv. 12, str. 446, sv. 13, str. 33-41, 280-281; Ibn el-Esir, El-Kamil fi et-tarih, Dar El-Kitab el-arebijj, Bejrut, 1997, sv. 5, str. 287, 325; Id., Usd el-gabe fi ma'rife es-sahabe, Dar El-Fikr, Bejrut, 1989, sv. 2, str. 187; Ibn Hallikan, Vefejat el-e'jan, Dar Sadir, Bejrut, 1994, sv. 5, str. 408, sv. 6, str. 37, 378-390; Ibn el-Futi, Medžme' el-adab fi mu'džem el-elkab, Vizare es-sekafe ve el-iršad el-islamijj, Teheran, 1995, sv. 3, str. 314-316; Ibn Menzur, Muhtesar Tarih Dimešk, Dar El-Fikr, Damask, 1984, sv. 4, str. 291; Ibn Abdulhadi, Tabekat ulema' el-hadis, Muessese Er-Risale, Bejrut, 1996, sv. 1, str. 421-422; El-Mizzi, Tehzib el-kemal fi esma' er-ridžal, Muessese Er-Risale, Bejrut, 1980, sv. 25, str. 318-319; Ez-Zehebi, Menakib El-Imam Ebi Hanife ve sahibejh, Ledžne ihja' el-mearif en-nu'manijje, Hajderabad, 1987/88, str. 57-76; Id., Tarih el-islam, Dar El-Garb el-islamijj, Bejrut, 2003, sv. 4, str. 907, 908, 918, 1021-1025, 1258, sv. 5, str. 918; Id., Sijer e'lam en-nubela', Muessese er-Risale, Bejrut, 1985, sv. 8, str. 535-539, sv. 10, str. 647; Id., Tezkire el-huffaz, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1998, sv. 1, str. 214-215; Id., Mizan El-I'tidal, Dar El-Ma'rife, Bejrut, 1963, sv. 2, str. 590-591, sv. 4, str. 447; Id., El-Muin fi tabekat el-muhaddisin, Dar El-Furkan, Amman, 1984, str. 71; Id., El-Iber fi haber men gaber, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, sv. 1, str. 219-220; Es-Safedi, El-Vafi bi el-vefejat, Dar Ihja' et-turas el-arebijj, Bejrut, 2000, sv. 3, str. 116, sv. 15, str. 96-97, sv. 27, str. 89, sv. 29, str. 167, 173; El-Jafi', Mir'at el-džinan ve ibre el-jakzan, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1997, sv. 1, str. 297-300; Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, Dar El-Fikr, Bejrut, 1986, sv. 9, str. 300, sv. 10, str. 180-182, 203; El-Kureši, El-Dževahir el-mudijje fi tabekat el-hanefijje, Mir Muhammed Kutubhane, Karači, sv. 1, str. 309-310, 476, sv. 2, str. 220-222, 234-235, 459-460, 519-526; Ibn Haldun, Et-Tarih, Dar El-Fikr, Bejrut, 1988, sv. 3, str. 274; Ibn Hadžer, Lisan el-mizan, Dar El-Bešair el-islamijje, Bejrut, 2002, sv. 3, str. 437-438, sv. 6, str. 300-301; Id., Ref' el-isr an kudat Misr, Mektebe El-Handži, Kairo, 1998, str. 468-472; Id., El-Isabe fi temjiz es-sahabe, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1994/95, sv. 3, str. 40; El-Ajni, Megani el-ahjar fi šerh esami ridžal Meani el-asar, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 2006, sv. 3, str. 250-253, 541; Ibn Tagribirdi, En-Nudžum ez-zahire fi muluk Misr ve el-Kahire, Dar El-Kutub el-misrijje, Kairo, sv. 2, str. 107-108; Es-Sujuti, Tabekat el-huffaz, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1983, str. 127-128; Ibn Kutlubuga, Tadž et-teradžim, Dar El-Kalem, Damask, 1992, str. 241, 315-317; El-Ulejmi, El-Tarih el-mu'teber fi enba' men gaber, Dar En-Nevadir, Damask, 2011, sv. 3, str. 354-356; Et-Tajjib Bamahreme, Kilade en-nahr fi vefejat e'jan ed-dehr, Dar El-Minhadž, Džidda, 2008, sv. 2, str. 265, 275-278; Ibn en-Nedim, El-Fihrist, Dar El-Ma'rife, Bejrut, 1997, str. 252-253; Katib Čelebi, Sullem el-vusul ila tabekat el-fuhul, IRCICA, Istanbul, 2010, sv. 3, str. 417-418, 440, sv. 5, str. 465; Id., Kešf ez-zunun an esamijj el-kutub ve el-funun, Mektebe El-Musenna, Bagdad, 1941, reprint Dar Ihja' et-turas el-arebijj, sv. 1, str. 46, 161, sv. 2, str. 1415, 1581, 1680; Ismail-paša el-Bagdadi, Hedijje el-arifin, Tubia bi inaje Vekale el-mearif el-dželile fi metbeatiha El-Behijje, 1951, reprint Dar El-Ihja' et-turas el-arebijj, Bejrut, sv. 2, str. 536; Ibn el-Imad el-Hanbeli, Šezerat ez-zeheb fi ahbar men zeheb, Dar Ibn Kesir, Damask-Bejrut, 1986, sv. 2, str. 231-232, 367-371; El-Leknevi, El-Fevaid el-behijje fi teradžim el-hanefijje, Dar Es-Seade, Kairo, 1906, str. 225; Siddik Hasan Han, Et-Tadž el-mukellel min dževahir measir et-tiraz el-ahir ve el-evvel, Vizare el-evkaf ve eš-šuun el-islamijje, Doha, 2007, str. 137-139; El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki, Menakib Ebu Hanife, Dar El-Kitab el-arebijj, Bejrut, 1981, str. 370-377, 463-508; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, Dar El-Kitab el-arebijj, Bejrut, 1981, str. 101, 105, 110-112 (passim), 120, 126, 365-370, 389-418; Ez-Zirikli, El-E'alam, Dar El-Ilm li el-melajin, Bejrut, 2002, sv. 3, str. 79, sv. 8, str. 193-194; Omer Rida Kehhale, Mu'džem el-muellifin, Mektebe El-Musenna, Bagdad, reprint Dar Ihja’ et-turas el-arebijj, Bejrut, sv. 13, str. 240-241; Adil Nuvejhid, Mu'džem el-mufessirin min sadr el-islam ve hatta el-hadir, Muessese Nuvejhid es-sekafijje, Bejrut, 1988, sv. 2, str. 739; Ibn Ebu Hatim, El-Džerh ve et-ta'dil, Dar El-Ihja' et-turas el-arebijj, Bejrut, 1952, sv. 9, str. 201-202; Ibn Adijj, El-Kamil fi duafa' er-ridžal, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1997, sv. 8, str. 465-468; Es-Simnani, Revda el-kudat ve tarik en-nedžat, Muessese Er-Risale, Bejrut, Dar El-Furkan, Amman, 1984, sv. 4, str. 1504; Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, El-Mektebe El-Ezherijje li et-turas, Kairo, 2002; Salim Öğüt, EBÛ YÛSUF, Türkiye Diyanet Vakfı İslâm Ansiklopedisi, Türkiye Diyanet Vakfı, Istanbul, 1994, sv. 10, str. 260-265; Zafar Ishaq Ansari, The Early Development of Islamic Fiqh in Kufah with Special Reference to the Works of Abu Yusuf and Shaybani, doktorska teza, odbranjena na: McGill University, Montreal, 1966; Joseph Schacht, The Origins of Muhammadan Jurisprudence, Oxford University Press, London, 1975, str. 294-301 (passim), 301-306; Muhammed Isam Šebaru, Kadi el-kudat fi el-islam, Dar En-Nehda el-arebijje, Bejrut, 1992, str. 151-161; Subhi el-Himsani, Kadi kudat Bagdad ve eseruhu fi el-fikh el-islamijj, Medželle El-Medžme' el-ilmijj el-arebijj, 1965, sv. 40, br. 1, str. 117-136.
[3] Vidi općenito o Ebu Jusufovim naučnim sposobnostima: Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 22-27, 27-34 (passim), 40-43, 53-57, 58-62, 63-73 (passim), 83-95 (passim); Joseph Schacht, The Origins of Muhammadan Jurisprudence, str. 294-301 (passim), 301-306; Muhammed Isam Šebaru, Kadi el-kudat fi el-islam, str. 151-161 (passim); Subhi el-Himsani, Kadi kudat Bagdad ve eseruhu fi el-fikh el-islamijj, Medželle El-Medžme' el-ilmijj el-arebijj, 1965, sv. 40, br. 1, str. 117-136 (passim).
[4] Veki', Ahbar el-kudat, sv. 3, str. 258; El-Kureši, El-Dževahir el-mudijje fi tabekat el-hanefijje, sv. 2, str. 523; El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki, Menakib Ebu Hanife, str. 489-490; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 410; Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 52.
[5] Mudžtehid unutar mezheba je poznavalac šerijatskog prava koji je svojim znanjem bio sposoban da dalje razvija mezheb svoga učitelja, tj. da se u razdoblju nastanka mezheba (II-IV stoljeće) bavi furuima (sekundarnim propisima) unutar učiteljevog mezheba.
[6] Vidi detaljnije o Ebu Jusufovom idžtihadu: Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 22-27, 58-62, 63-73 (passim), 83-95 (passim); Joseph Schacht, The Origins of Muhammadan Jurisprudence, str. 294-301 (passim), 301-306; Muhammed Isam Šebaru, Kadi el-kudat fi el-islam, str. 151-161 (passim); Subhi el-Himsani, Kadi kudat Bagdad ve eseruhu fi el-fikh el-islamijj, Medželle El-Medžme' el-ilmijj el-arebijj, 1965, sv. 40, br. 1, str. 117-136 (passim).
[7] El-Kureši, El-Dževahir el-mudijje fi tabekat el-hanefijje, sv. 2, str. 221; Ibn Kutlubuga, Tadž et-teradžim, str. 316; Ibn Abidin, El-Hašije, Dar El-Fikr, Bejrut, 1992, sv. 1, str. 67; Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 61.
[8] El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki, Menakib Ebu Hanife, str. 483; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 405; Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 61.
[9] Ibn Rušd el-Džedd, El-Mukaddimat el-mumehhidat, Dar El-Garb el-islamijj, Bejrut, 1988, sv. 1, str. 44-45.
[10] Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani, Āsār (hanefijska hadiska zbirka), uvod, prijevod i komentar: Jusuf Džafić, IPF u Zenici, Zenica, 2020, str. 58-60.
[11] Muhammed Zahid el-Kevseri, Bulug el-emani fi sire Muhammed ibn el-Hasan eš-Šejbani, str. 52.
[12] Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani, Āsār (hanefijska hadiska zbirka), str. 62.
[13] Ovdje se pod Muhtesarom misli na Šejbanijev Es-Sijeru-l-kebir ili njegov Es-Sijeru-s-sagir.
[14] Ibn Tejmijje, Medžmu' el-fetava, Medžme' el-melik Fehd li tibaa el-Mushaf eš-šerif, Medina, 1995, sv. 4, str. 450-451.
[15] Vidi o Ebu Jusufovoj zasluzi za širenje hanefijskog mezheba: Muhammed Isam Šebaru, Kadi el-kudat fi el-islam, str. 157-159; Subhi el-Himsani, Kadi kudat Bagdad ve eseruhu fi el-fikh el-islamijj, Medželle El-Medžme' el-ilmijj el-arebijj, 1965, sv. 40, br. 1, str. 119-121.
[16] Es-Sajmeri, Ahbar Ebi Hanife ve ashabihi, str. 99; El-Hatib, Tarih Bagdad, sv. 14, str. 248; Ibn Hallikan, Vefejat el-e'jan, sv. 6, str. 382; Ibn Kutlubuga, Tadž et-teradžim, str. 317; Siddik Hasan Han, Et-Tadž el-mukellel min dževahir measir et-tiraz el-ahir ve el-evvel, str. 138; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 395; El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki, Menakib Ebu Hanife, str. 507; Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 15.
[17] El-Leknevi, El-Fevaid el-behijje fi teradžim el-hanefijje, str. 225; Siddik Hasan Han, Et-Tadž el-mukellel min dževahir measir et-tiraz el-ahir ve el-evvel, str. 138.
[18] El-Hatib, Tarih Bagdad, sv. 14, str. 248; Es-Sem'ani, El-Ensab, sv. 10, str. 307; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 13, str. 41; Ibn Hallikan, Vefejat el-e'jan, sv. 6, str. 37, 378-390; El-Ajni, Megani el-ahjar fi šerh esami ridžal Meani el-asar, sv. 3, str. 252; Ibn Kutlubuga, Tadž et-teradžim, str. 316; El-Ulejmi, El-Tarih el-mu'teber fi enba' men gaber, sv. 3, str. 356; Katib Čelebi, Sullem el-vusul ila tabekat el-fuhul, sv. 3, str. 418; Ibn el-Imad el-Hanbeli, Šezerat ez-zeheb fi ahbar men zeheb, sv. 2, str. 371; El-Leknevi, El-Fevaid el-behijje fi teradžim el-hanefijje, str. 225; Siddik Hasan Han, Et-Tadž el-mukellel min dževahir measir et-tiraz el-ahir ve el-evvel, str. 138; Ez-Zirikli, El-E'alam, sv. 8, str. 193.
[19] Ovdje je očito riječ o grešci, pa je umjesto Bagdada navedena Kufa, budući da je imam Muhammed prije postavljenja na kadijsku službu u Rekki živio već u Bagdadu.
[20] Ez-Zehebi, Menakib El-Imam Ebi Hanife ve sahibejh, str. 87-88; Id., Tarih el-islam, sv. 4, str. 956; Muhammed Zahid el-Kevseri, Bulug el-emani fi sire Muhammed ibn el-Hasan eš-Šejbani, str. 37-38.
[21] Vidi detaljnije o Ebu Jusufovom uticaju na nastanak islamskog privrednog prava: Ismet Ahmed Fehmi Ebu Sunne, Re'j El-Kadi Ebu Jusuf fi el-hajat el-iktisadijje li ed-devle el-islamijje fi ahd Harun er-Rešid min hilal Kitab el-haradž, El-Mektebe El-Mekkijje, Mekka, 2002.
[22] Vidi detaljnije o Ebu Jusufovom uticaju na utemeljenje islamskog finansijskog prava: Sabahuddin Azmi, Abu Yusuf's Contribution to the Theory of Public Finance, magistarski rad, odbranjen na: Department of Economics, Aligarh Muslim University, Aligarh, 1995.
[23] Ibid., str. 118.
[24] Ibid., str. 42.
[25] Vidi detaljnije o pojmu „države blagostanja“: Peter Bondarenko, Welfare state, www.britannica.com/topic/welfare-state, 7.5.2021., 19:10.
[26] Vidi detaljnije o Ebu Jusufovom reformisanju abbasijskog finansijskog sistema: Ismet Ahmed Fehmi Ebu Sunne, Re'j El-Kadi Ebu Jusuf fi el-hajat el-iktisadijje li ed-devle el-islamijje fi ahd Harun er-Rešid min hilal Kitab el-haradž, passim, posebno str. 62-64.
[27] Adam Smit (eng. Adam Smith) je novovjekovni škotski filozof koji se na Zapadu smatra, između ostalog: pionirom ekonomske misli, te ocem ekonomije, kapitalizma i oporezivanja.
[28] Sabahuddin Azmi, Abu Yusuf's Contribution to the Theory of Public Finance, str. 97.
[29] Vidi detaljnije o Ebu Jusufovom uticaju na nastanak sijera: Muhammed es-Sajjah, Ebu Jusuf el-Kadi ve ru'jetuhu es-sijasijje, Dar Kunuz el-ma'rife el-ilmijje, Amman, 2014.
[30] El-Kureši, El-Dževahir el-mudijje fi tabekat el-hanefijje, sv. 2, str. 221, 390; Ibn Hadžer, Ref' el-isr an kudat Misr, str. 265; El-Ajni, Megani el-ahjar fi šerh esami ridžal Meani el-asar, sv. 3, str. 252; Ibn el-Imad el-Hanbeli, Šezerat ez-zeheb fi ahbar men zeheb, sv. 2, str. 370.
[31] Ibn Tagribirdi, En-Nudžum ez-zahire fi muluk Misr ve el-Kahire, sv. 2, str. 108.
[32] Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, sv. 10, str. 180; Ez-Zirikli, El-E'alam, sv. 8, str. 193; Muhammed Isam Šebaru, Kadi el-kudat fi el-islam, str. 156.
[33] Vidi detaljnije o Ebu Jusufovom kadiluku: Veki', Ahbar el-kudat, sv. 3, str. 254-264, 282, 326; Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 53-57 (passim), 63-67 (passim); Semir Rahim, Ihtijarat el-Kadi Ebu Jusuf fi bab el-kada' - džem'an ve diraseten, magistarski rad, odbranjen na: Fakultet islamskih nauka, Al-Madinah International University, Kuala Lumpur, 2016; Muhammed Isam Šebaru, Kadi el-kudat fi el-islam, str. 151-161; Subhi el-Himsani, Kadi kudat Bagdad ve eseruhu fi el-fikh el-islamijj, Medželle El-Medžme' el-ilmijj el-arebijj, 1965, sv. 40, br. 1, str. 117-136.
[34] El-Hajrubejti, Ed-Durre el-garra' fi nesiha es-selatin ve el-kudat ve el-umera', Mektebe Nizar Mustafa el-Baz, Rijad, 1999, str. 249.
[35] Ez-Zehebi, Menakib El-Imam Ebi Hanife ve sahibejh, str. 71; El-Kureši, El-Dževahir el-mudijje fi tabekat el-hanefijje, sv. 2, str. 234; Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 75.
[36] Vidi o ovom slučaju: Veki', Ahbar el-kudat, sv. 3, str. 254-255; El-Hatib, Tarih Bagdad, sv. 14, str. 252; Ebu el-Feredž Ibn el-Dževzi, El-Muntezam fi tarih el-muluk ve el-umem, sv. 9, str. 76; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 13, str. 35; Ibn Hallikan, Vefejat el-e'jan, sv. 6, str. 384; El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki, Menakib Ebu Hanife, str. 475; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 400; Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 56.
[37] Riječ je o abbasijskom halifi Muhammedu el-Mehdiju (775-785), ocu halifa Musaa el-Hadija (785-786) i Haruna er-Rešida (786-809).
[38] Ebu el-Feredž Ibn el-Dževzi, El-Muntezam fi tarih el-muluk ve el-umem, sv. 9, str. 76-77; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 13, str. 35-36; Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, sv. 10, str. 181; Es-Sajmeri, Ahbar Ebi Hanife ve ashabihi, str. 105-107; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 418; Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 56.
[39] Riječ je o abbasijskom halifi Ebu Džaferu el-Mensuru (754-775), djedu halife Haruna er-Rešida (786-809).
[40] Ez-Zehebi, Menakib El-Imam Ebi Hanife ve sahibejh, str. 70; El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki, Menakib Ebu Hanife, str. 505; Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 55-56.
[41] Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 55.
[42] El-Jafi', Mir'at el-džinan ve ibre el-jakzan, sv. 1, str. 300; Ibn Hallikan, Vefejat el-e'jan, sv. 6, str. 387.
[43] El-Hatib, Tarih Bagdad, sv. 10, str. 238; Es-Sem'ani, El-Ensab, sv. 3, str. 195-196; Ebu el-Feredž Ibn el-Dževzi, El-Muntezam fi tarih el-muluk ve el-umem, sv. 10, str. 41-42; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 13, str. 280-281; Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 4, str. 907-908; Id., Mizan El-I'tidal, sv. 2, str. 590-591; Id., El-Mugni fi ed-duafa', sv. 2, str. 387; El-Kureši, El-Dževahir el-mudijje fi tabekat el-hanefijje, sv. 1, str. 309-310; Ibn Hadžer, Lisan el-mizan, sv. 3, str. 437-438; Ibn Hibban, El-Medžruhin, sv. 2, str. 57.
[44] El-Kureši, El-Dževahir el-mudijje fi tabekat el-hanefijje, sv. 2, str. 525.
[45] El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki, Menakib Ebu Hanife, str. 484; Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 54.
[46] Ez-Zejlei, Tebjin el-hakaik šerh Kenz ed-dekaik, El-Matbea el-kubra el-emirijje, Kairo, 1895, reprint Dar El-Kitab el-islamijj, Kairo, sv. 4, str. 226; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 415-416; El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki, Menakib Ebu Hanife, str. 484; Semir Rahim, Ihtijarat el-Kadi Ebu Jusuf fi bab el-kada' - džem'an ve diraseten, str. 85.
[47] Dominique Sourdel, al-Faḍl b. al-Rabīʿ, referenceworks.brillonline.com/entries/ encyclopaedia-of-islam-2/al-fadl-b-al-rabi-SIM_2227, 9.5.2021., 17:02.
[48] Ibn Hallikan, Vefejat el-e'jan, sv. 6, str. 379; El-Ajni, Megani el-ahjar fi šerh esami ridžal Meani el-asar, sv. 3, str. 252; Ibn Kutlubuga, Tadž et-teradžim, str. 316; El-Ulejmi, El-Tarih el-mu'teber fi enba' men gaber, sv. 3, str. 354-355; Ibn el-Imad el-Hanbeli, Šezerat ez-zeheb fi ahbar men zeheb, sv. 2, str. 369; Siddik Hasan Han, Et-Tadž el-mukellel min dževahir measir et-tiraz el-ahir ve el-evvel, str. 138.
[49] Muhammed Isam Šebaru, Kadi el-kudat fi el-islam, str. 156.
[50] Vidi detaljnije o Ebu Jusufu i hilama: Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 67-73; Subhi el-Himsani, Kadi kudat Bagdad ve eseruhu fi el-fikh el-islamijj, Medželle El-Medžme' el-ilmijj el-arebijj, 1965, sv. 40, br. 1, str. 124-125.
[51] Es-Sajmeri, Ahbar Ebi Hanife ve ashabihi, str. 105; El-Hatib, Tarih Bagdad, sv. 14, str. 252-254; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 73, str. 298-300; Ebu el-Feredž Ibn el-Dževzi, El-Muntezam fi tarih el-muluk ve el-umem, sv. 9, str. 77-79; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 13, str. 36; Ibn Hallikan, Vefejat el-e'jan, sv. 6, str. 384-386; Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, sv. 10, str. 181; El-Jafi', Mir'at el-džinan ve ibre el-jakzan, sv. 1, str. 298-300; El-Kureši, El-Dževahir el-mudijje fi tabekat el-hanefijje, sv. 2, str. 520-521; Et-Tajjib Bamahreme, Kilade en-nahr fi vefejat e'jan ed-dehr, sv. 2, str. 265, 277; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 402-403; El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki, Menakib Ebu Hanife, str. 475-477.
[52] Zubejda bint Džafer ibn el-Mensur (766-831), unuka abbasijskog halife Ebu Džafera el-Mensura i žena abbasijskog halife Haruna er-Rešida.
[53] El-Kureši, El-Dževahir el-mudijje fi tabekat el-hanefijje, sv. 2, str. 521; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 403-404; El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki, Menakib Ebu Hanife, str. 486-487.
[54] El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki, Menakib Ebu Hanife, str. 479; Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 69.
[55] Et-Tenuhi, Nešvar el-muhadare ve ahbar el-muzakere, Dar Sadir, Bejrut, 1971, sv. 7, str. 76-77; Ibn Tarar, El-Dželis es-salih el-kafi ve el-enis en-nasih eš-šafi, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 2005, str. 337-338; Muhammed Isam Šebaru, Kadi el-kudat fi el-islam, str. 154; El-Muveffek el-Havarizmi el-Mekki, Menakib Ebu Hanife, str. 485-486; Ibn el-Bezzaz, Menakib Ebu Hanife, str. 404.
[56] Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, str. 19.
