U prvom dijelu teksta, Joseph izlaže ajete i hadise koji govore o važnosti znanja kratko se referirajući na najistaknutije muslimanske autore što su pisali o toj temi. Vidljivo je da je potraga za svim oblicima znanja bila u središtu islamske civilizacije i u postklasičnom razdoblju (oko 600/1200–1300/1900). 

Autor u ovom tekstu pravi razliku između epistemologije i noetike zbog izrazito sekularnog obilježja koje je riječ “epistemologija” poprimila u postkantovskoj eri. Odsustvo epistemologija koje su utemeljene u klasičnoj islamskoj tradiciji i koje su upućene u nju ima radikalne implikacije po islamsku civilizaciju u cijelosti, po odnos između Božanskog i ljudskog te po pojedinačni spas. Suočeni s izazovima koje donosi zapadnjačka prevlast, svakovrsni reformski pokreti često više služe da podrivaju islamsku civilizaciju i njene intelektualne tradicije nego da ih podrže, budući da ne analiziraju forme znanja koje usvajaju.

Zadivljeni tehnološkim dostignućima zapadne civilizacije, mnogi su slobodno prepustili osnovu intelektualnosti sekularnom humanističkom i scijentističkom (a ne naučnom) svjetonazoru koji ih je proizveo. Pri tome su se oslanjali na epistemologije koje ne samo da su stráne klasičnim muslimanskim epistemologijama, već su im čak i suprotne, jer su utemeljene na paradigmi koja poriče samu ideju transcendentnog, paradigmi koja se oslanja na iluziju metafizičke nepristrasnosti da bi ukinula metafiziku kao takvu – nauku o prvim načelima.

Epistemicid – ubijanje znanja

Dalje Lumbard rastumačuje da gubitak epistemičkog samopouzdanja navodi mnoge muslimane da traže epistemičke modele koji ne izgledaju previše “islamski”, to jest, modele koji otvaraju određeni prostor muslimanskim misliocima a da ne vrijeđaju sekularističke senzibilitete njihovih euroameričkih epistemoloških gospodara. Ako “domoroci” odluče osporiti epistemičku hijerarhiju koju je nametnula kolonijalna sila, često ih prozovu “dogmatičarima”, “esencijalistima”, “nekritičnim” itd. Ovi termini su nesumnjivo djelotvorni u uništavanju cjelokupnog aparata znanja i preoblikovanju spoznajne kartografije klasičnog islama – procesa koji Boaventura de Sousa Santos naziva “epistemicidom”, ili ubijanjem znanja.

Autor spominje Waela Hallaqa koji pokazuje kako su oblici i modaliteti znanja u islamskoj tradiciji gotovo zgasli zbog hegemonije euroameričkog mišljenja i kolonijalističkog “strukturalnog genocida”. Prema Hallaqu, nestanak obrazovanja zasnovanog na ‘ilmu (sveobuhvatnom i ujedinjujućem znanju), tradicionalne učenjačke halke i medrese u pravom smislu te riječi, ukazalo je na učinkovito potiranje sveukupne sociologije znanja, hermeneutike koja je usmjeravala proizvođenje posebne vrste spoznaje. Razaranje ovog sistema je bilo toliko golemo da se mora opisati kao strukturalni genocid – uništavanje cjelokupnog aparata znanja shvaćenog i kao sistem i kao poseban način življenja u svijetu. S tog gledišta, epistemicid je središnja sastavnica strukturalnog genocida. Hallaq u nastavku kaže da je to bila smrt habitusa, posebnog načina usavršavanja jastva vlastitim vjerovanjem i prilično jedinstvenim postavkama unutar kolektivnog i socioepistemički zajedničkog okruženja. Oko 1900. nije bilo nijednog sufijskog učitelja, književnika, kur’anskog tumača, hadiskog stručnjaka, mutekelima, ili metafizičara koji bi mogao djelovati i pisati djela u okviru punovažne tradicije koja je uspijevala samo stoljeće ranije, zato što su oblici znanja i modaliteti njihove proizvodnje pretrpjeli duboku promjenu prije svega zbog hegemonijskog priliva zapadnih načina mišljenja.

Prema mišljenju Lumbarda, ovdje je bitno istaknuti razliku između kolonijalnosti i kolonijalizma. Kolonijalnost je “način mišljenja koji legitimizira kolonijalizam (i neokolonijalizam) podržavajući univerzalizam” a da kao model moći i dalje optrajava. Kolonijalnost nadživljava kolonijalizam. Model moći koji ovjekovječuje kolonijalnost održava paradigmu strukturalne prevlasti u kojoj se nezapadne epistemologije smatraju nesposobnim za strogo intelektualno promišljanje. Biti epistemički uključen u paradigmu usredsređenu na suverenost euroameričkih epistemologija zauzvrat dovodi do epistemičkog podlokavanja, pri čemu muslimani, kao civilizacija, prečesto više nisu kadri razmišljati u skladu sa svojim tradicijama, već moraju koristiti paradigme nametnute izvana da čak pojme svoje mjesto u svijetu. Ovakvo stanje ishod je upornog i sistematskog nasrtaja na epistemičku opstojnost klasičnih islamskih intelektualnih tradicija.

Akademsko hermeneutičko marginaliziranje

Muslimani svih usmjerenja, posebno oni iz hvastave akademske zajednice, znaju da se moraju pridržavati sistema koji priznaje epistemičku suverenost sekularne euroameričke paradigme ukoliko žele zadobiti priznanje ili čak biti saslušani unutar nje, veli Lumbard. Navođenje klasičnih muslimanskih mislilaca je divno i krasno, ali se mora operirati unutar epistemičkog okvira koji priznaje nadmoć postprosvjetiteljskih paradigmi. Također, on pretvara te mislioce u drugorazredne učenjake čije su ideje prikladne za puko katalogiziranje, ali se ne smiju koristiti za “proizvodnju znanja”. Upravo je glavna postavka moderne euroameričke akademske zajednice (vjerovanje u “religiju progresa”) to da su nezapadne epistemologije podesne da budu predmet istraživanja ili analize, ali nisu zgodne da predstavljaju sredstva analize pomoću koje bismo mogli razumjeti tekstove i svijet, odnosno posredstvom koje bismo bili kadri proanalizirati preovladavajuće eurocentrične epistemologije. I Jay Garfield skreće pažnju na način na koji se klasične intelektualne tradicije nezapadnih civilizacija hermeneutički marginaliziraju u korist metodologija sekularnog ishodišta čija se superiornost pretpostavlja. Ta pretpostavka je uglavnom neosporna čak i među zagovornicima postmodernosti i postkolonijalnosti.

Mnogi proučavaoci u euroameričkom akademskom krugu i šire ostaju epistemološki posvećeni samim strukturama kolonijalizma i imperijalizma koje osuđuju moralno i politički. To stvara zjapeću hermeneutičku nejednakost time što se uskraćuje epistemička valjanost samim izvorima koji se analiziraju. Podređenost i isključenje određenih načina istraživanja i spoznavanja marginalizira mnoge noetičke i hermeneutičke modalitete koji su imali središnju vrijednost za muslimane u mnogim zemljama. Kad se svedu samo na predmet proučavanja, islamske intelektualne tradicije bivaju uskraćene za punō hermeneutičko sudjelovanje u vlastitom određenju.

Posmatrajući svoje tradicije kroz stráne paradigme, muslimanski intelektualci prečesto održavaju svoju epistemičku i hermeneutičku marginalizaciju te u njoj učestvuju. To samo produžava epistemičko uniženje koje ima strahobne posljedice po muslimanska društva. Takva intelektualna kultura stvara dinamiku u kojoj epistemički autoritet metodologija i epistemologija euroameričkog porijekla imaju “višak kredibilnosti”, dok metodologije i epistemologije iz islamskog svijeta imaju “manjak kredibilnosti”. Svaki stvarni epistemički preobražaj zahtijeva da se suočimo s ovim preostalim predrasudama unutar nas, unutar naših obrazovnih ustanova i unutar društva u cjelini. Sve dok to ne učinimo, ustvrđuje Joseph, ostat ćemo aktivni sudionici u našoj sopstvenoj “hermeneutičkoj marginalizaciji”. To dovodi do situacije u kojoj se mnogi muslimani osjećaju otuđenim od svega što je sukladno paradigmama izvedenim iz predmodernih muslimanskih diskursa i doživljavaju osjećaj “hermeneutičke sumornosti” kad nastoje da se suoče s vlastitim tradicijama u savremenom kontekstu, odnosno primijene zapažanja ili čak i metodologije muslimanskih teologa, filozofa i sufijskih učenjaka prema zahtjevima savremenih uvjeta. U tom smislu, središnju ulogu u kolonijalnosti igraju pogrešna predstavljanja koja održavaju mit da je moderna misao prefinjenija, iznijansiranija i dinamičnija od misli predmodernih civilizacija.

Takva marginalizacija optrajava i proishodi iz epistemičke kolonizacije, u kojoj su metodologije ili oblici znanja koji predstavljaju održivu alternativu eurocentričnim epistemologijama osiromašeni i getoizirani, dočim su drugi oblici znanja uklonjeni ili suženi sve dok bilo koji epistemički izazov koji mogu predstavljati preovladavajućim epistemologijama ne bude komotno ograničen na stanje artefakata koji će biti izloženi u muzejima kao primjerci takozvanog “tradicionalnog” znanja. Projekat kolonijalnosti i geopolitika znanja postavili su modernost kao “civilizacijski projekat” Zapada, koji sistemski vodi računa o tome da se poriču i podrede “druga” znanja, koncepti, mislioci i predmeti proučavanja. Stoga, za one koji nastoje ponovno potvrditi prvenstvo ili čak i valjanost načinā tumačenja kojim nezapadni narodi razumijevaju sebe, svoju povijest i svoje tekstove a pomoću kojih se predstavljaju drugima, kaže se da su “naivni”, odnosno “nostalgični” i označavaju se “romantičarima”, “apologetama”, “tradicionalistima”, “fundamentalistima”, ili čak i “teroristima”.

Da bi se muslimani suprotstavili višestrukim modalitetima epistemičke kolonizacije, tvrdi naš autor, ne smije se prenebregavati moderni sekularni intelektualni diskurs. To zapravo nije djelotvorno, jer se ne može izbjeći prisustvo modernog kolonijalnog svijeta i rasprostranjenost kolonijalnosti u većini polja. Umjesto toga, načini mišljenja koji se prenose sa Zapada moraju biti dubinski proanalizirani i kritikovani unutar okvira islama, a ne s polazišta epistemičke podređenosti i savremenih tradicija uloge žrtve. To zahtijeva da se shvati kognitivna kartografija iz koje proizlaze i u kojoj učestvuju islamske nauke.

Na kraju, Joseph Lumbard naglašava potrebu dijalogiziranja s nemuslimanskim civilizacijama ukazujući na jedan važan obzir a to je zajednički rad na osporavanju “monološke modernosti” od koje svi patimo na različitim nivoima. Muslimani su povijesno bili “narod sredine” (ummeh vāsitah) u kojoj su se raznolike intelektualne tradicije iz mnogih zemalja međusobno ukrštale. Obnavljanje dubine i širine tih tradicija može poslužiti ne samo za rješavanje epistemičkog otuđenja i psihološkog iščašenja koji pogađaju mnoge muslimane, već i za pružanje višestrukih obrazaca za zamjenske modalitete upravljanja, ekonomije i obrazovanja koji se, bivajući utemeljeni na priznavanju ontološke hijerarhije, približavaju služenju osnovnih potreba svih ljudi.

Autor: Haris Dubravac

Preporod