Glede toga je u posljednje vrijeme objavljeno obilje članaka u Azharovim i drugim novinama. Tako je u broju Azharovih novina iz rebiu-l-ahira za 1366. godinu po Hidžri (1947.), nakon navođenja hadisa Džabira koji se nalazi u Muslimu: Allahov poslanik, s.a.v.s., je zabranio da se zidaju kaburovi (grobovi), da se sjedi na njima i da se iznad njih gradi, te hadisa Ebu el-Hejjadža koji se također nalazi u Muslimu: Da ne ostaviš ni jedan kip, a da ga ne uništiš, niti jedan kabur, a da ga ne poravnaš, napisan sljedeći tekst:

  Ova dva hadisa upućuju da nikako nije dozvoljeno graditi nad kaburom, bez obzira da li se kabur nalazi na zemlji koja pripada graditelju ili na zemlji koja mu ne pripada, poput zemlje koja je uvakufljena za ukop ili zemlje koju je nadređeni odredio za ukop. Razlog tome je činjenica da su ova dva hadisa općenita i nisu ograničena na određenu zemlju pored druge zemlje. Dakle, mišljenje koje smatra da je gradnja dozvoljena na zemlji koja je u posjedu, a da je gradnja zabranjena na zemlji koja je zavještana ili uvakufljena, je mišljenje koje nema uporište u Kur'anu, Sunnetu, konsenzusu (idžma'u), niti analogiji (kijasu). Zatim se pisac teksta poslužio u dotičnoj fetvi govorom Ibn el-Kajjima u Igasa el-lehfan fi mekajid eš-šejtan (Spas nesretnika iz šejtanskih spletki): I isto tako kupole (kubeta) na kaburovima se sve moraju (vadžib) srušiti, jer se temelje na nepokornosti Poslaniku, budući da je on zabranio gradnju na kaburovima. Stoga, gradnja koja se temelji na nepokornosti i razilaženju sa Poslanikom je nečasna gradnja. Takva gradnja je nepobitno preča da se sruši od uzurpatorske gradnje.

  Allahov poslanik, s.a.v.s., je doista naredio da se sruše uzdignuti kaburovi. Stoga, rušenje kupola, građevina i džamija koji su podignuti na kaburovima je preče i bolje, jer je Poslanik prokleo one koji grade džamije na kaburovima i zabranio gradnju na njima. Radi toga je obavezno (važdib) što ranije i što brže srušiti ono što je Allahov poslanik, s.a.v.s., zabranio da se čini i čije je činitelje prokleo. Allah, Silni i Uzvišeni, postavlja za svoju vjeru i sunnet svoga Poslanika one koji će im pomoći i odbraniti ih. Također, potrebno je ukloniti i ugasiti svaki kandilj i svaku svjetiljku na kaburu.

  Na osnovu ovog mišljenja pisca teksta, nadređeni u islamskim zemljama su dužni da uzmu rušilačke krampe i unište kupole ashaba, imama islama i dobrih ljudi ummeta, kao i džamije koje su im pripojene, te kupole islamskih kraljeva, emira i drugih u svakom kraju na istoku (mašriku) i zapadu (magribu) Zemlje - uprkos baštini ummeta koja se suprostavlja tome, koju je halef (potonje generacije) naslijedio od selefa (prvih generacija). Shodno ovakvom općem problemu, obaveza je učenjaka (alima) da promisli i studiozno prouči mišljenja učenjaka (uleme) kroz sve generacije, kako bi pronašao među njima ono što će ukloniti smetnju.

  Kazao je Abdullah Muhammed el-Ubbi el-Maliki u komentaru Sahiha Muslima (Šerh Sahih Muslim, 2/234): Rekle su neke šafije: Jevreji i hrišćani bijahu se klanjali grobovima vjerovjesnika i činili od njih kiblu prema kojoj su se usmjeravali prilikom klanjanja. Onda su od kaburova načinili kipove, pa je muslimanima to zabranjeno. A što se tiče pravljenja džamije u blizini nekog dobrog čovjeka ili klanjanja u njegovom turbetu (grobnici), s namjerom traženja blagoslova (teberruka) njegovim ostacima ili uslišavanjem dove tu, u tome nema smetnje. To se dokazuje činjenicom da je kabur Ismaila, a.s., u Mesdžidu-l-Haramu kod Hatima, te da je to mjesto najbolje mjesto za klanjati u Haremu.

  Kazao je Abdulganijj en-Nablusi el-Hanefi u El-Hadika en-nedijje (Rosna bašča, 2/631): Glede onoga ko podigne džamiju u susjedstvu dobrog čovjeka ili klanja u njegovom turbetu, namjeravajući time potpomaganje ugledom tog čovjeka ili dolazak tragova obreda (ibadeta) tog čovjeka njemu, ne radi veličanja tog čovjeka, niti radi usmjeravanja prema tom čovjeku, u tome nema smetnje, jer je počivalište Ismaila, a.s., kod Hatima u Mesdžidu-l-Haramu, a to mjesto je i najbolje mjesto za klanjanje u njemu. Isto stoji u komentaru (šerhu) El-Mesabiha (Svjetiljke).

  U komentaru (šerhu) Ed-Durera (Biseri) Ismaila En-Nablusija stoji: Ako u mezarju ima mjesto uređeno za namaz u kome nema kabur, niti prljavština (nedžaset), onda nema smetnje za obavljanje namaza, kako stoji u Haniji (El-Hanije). A u El-Havi (Kompendijum) stoji: A ako kaburovi budu iza musalle, onda nije pokuđeno (mekruh).

  Kazao je Abdulganijj en-Nablusi u spomenutoj knjizi (2/630) u studiji o paljenju svijeća na kaburima: To je sve kada u tome nema koristi. Međutim, ako je kaburistan džamija, ili se nalazi na putu, ili ako tu ima neko ko sjedi, ili ako je to kabur nekog Allahovog štićenika (evlije) ili učenjaka iz plejade valorizatora (muhakkika), iz počasti prema njegovoj osvjetljenoj duši na prašini njegovog tijela poput svjetlosti sunca na Zemlji, obavještavajući ljude da je on štićenik (evlija), kako bi pomoću njega tražili blagoslova (teberuk) i molili Allaha kod njega, te im On odgovorio, onda je to dopuštena stvar koja nije zabranjena. Djela se vrednuju prema namjerama.

  U El-Mudevvene (Zakonik, 1/90) stoji: Pitao sam Ibn Kasima: „Da li je Malik dopuštao da čovjek klanja, a ispred njega bude kabur koji mu služi kao pregrada (sutra)?“ Odgovorio je: „Malik nije smatrao smetnjom da se klanja u mezarjima. Kada bi klanjao u mezarju kaburovi bi bili ispred, iza, desno i lijevo od njega.“ Malik je kazao i: Nema smetnje da se klanja u mezarjima. Do mene je stiglo da su neki ashabi Vjerovjesnika, s.a.v.s., klanjali u mezarju. Malik je također kazao u Mudevveni (1/189): Mrzim zidanje kaburova, gradnju nad njima i ovaj kamen na kome se gradi.

  Kazao je Šafija u El-Umm (Srž, 1/246): Volio bih da se ne gradi kabur, niti zida, jer to sliči ukrašavanju i umišljenosti, a smrt nije situacija za to. Nisam vidio da su kaburi muhadžira i ensarija ozidani. Prenosi se od Tavusa da je Allahov poslanik, s.a.v.s., zabranio da se grade kaburi ili da se zidaju. Rekao je Šafija: Vidio sam neke namjesnike (valije) kako ruše izgrađene kaburove u Mekki. Nisam vidio da su pravnici (fakihi) to smatrali mahanom. Ako kaburi budu u zemlji koju su preminuli (mejti) posjedovali za vrijeme svojih života ili njihovi nasljednici naslijedili nakon njih, neće se ništa srušiti što je izgrađeno. Srušit će se samo u slučaju da se ruši imovina koju posjeduje pojedinac, kako se ne bi uskratilo ljudima mjesto za kabur i time niko ne ukopao na tom mjestu, otežavši na taj način ljudima.

  Kazao je Ibn Hazm u El-Muhalla (Nakićena (knjiga), 5/133): Stoga, nije pokuđeno (mekruh), ako bude sagradio na kaburu kuću ili neku građevinu. Također, ne mrzimo ako bude urezao svoje ime u kamen... Allahov poslanik, s.a.v.s., je upozorio na mjesto svoga kabura riječima: „Prostor između moga kabura i minbera je jedna od džennetskih bašči.“ Na taj način je obavijestio da će on biti ukopan u svojoj kući. Allahov poslanik, s.a.v.s., nije osporavao da kabur bude u kući, niti je zabranjivao da se gradi građevina - samo je zabranio da se gradi kupola nad kaburom.

  Tako dotični zahirija pravi razliku između ukopa mrtvaca u zgradu, izgradnje samog kabura i gradnje kubeta iznad kabura nakon njegovog ukopa. Polje mudžtehidovog razmatranja je široko u hadisima koji spominju gradnju na kaburima. Mufessiri su kazali, tumačeći govor Uzvišenog o stanovnicima pećine (Ashabu-l-kehf): Kazaše oni koji su se najviše pitali: Načinimo nad njihovim kaburima džamiju.[1] Tj. muslimani i njihov vladar musliman, jer oni bijahu sagradili nad njihovim kaburima džamiju u kojoj su muslimani klanjali i tražili blagoslov (činili teberruk) njihovim mjestom. Oni bijahu njima najbliži, te su gradnjom nad kaburovima htjeli da sačuvaju njihovo turbe, kako spominje Nejsaburi i drugi.

  Nevevi u El-Medžmu' (Zbirka, 5/298) prenosi od većine učenjaka (džumhura) da je pokuđeno zidanje, pisanje imena i gradnja. Onda je naveo da Ebu Hanife nije to smatrao pokuđenim. A gdje je izjava Šafije i Malika pored govora Ibn el-Kajjjima?!

  Oko lanca hadisa Ebu el-Hejjadža postoji razilaženje, uz činjenicu da Habib ibn Ebu Sabit prenosi hadis sa prijedlogom „od“ (arap. an) i činjenicu da se ravnanje ne praktikuje vijekovima. Džabirov hadis Ebu ez-Zubejr prenosi prijedlogom „od“, a zabrana pisanja je dodata u nekim rivajetima (verzijama hadisa). Hakim je u El-Mustedrek (Prigovor, 1/370) kazao: Dotični lanci su vjerodostojni, ali se oni ne primjenjuju, jer na kaburima imama muslimana od istoka do zapada je pisano. To je praksa koju je halef preuzeo od selefa.

  Nepraktikovanje hadisa tokom vijekova se smatra razarajućim nedostatkom (el-ille el-kadiha) kod velikog broja kritičara. Stoga, ako se zabrana gradnje svede na tenzihen (mekruh tenzihen, blagu pokuđenost), a poravnjanje u hadisu Ebu el-Hejjadža na zavještana groblja, problem postaje beznačajan, predaje se pomiruju, propis o rušenju postaje podudaran hadisu Znoj nasilnika (zalima) nema prava, ekstremizam i pretjerivanje u proglašavanju ummeta zabludjelim nestaje, a smetnja biva uklonjena.

  Stav imamija o dozvoli klanjanja u pravcu kabura imama, s namjerom povećanja nagrade, neizbježno vodi onome što jevreji i hrišćani rade. Možda kolega pisca teksta u komisiji za objedinjavanje mezheba ima objašnjenje na ovo pitanje? Na nama je da se vratimo na dotičnu temu, ako Uzvišeni Allah da, kada govor oko usporedbe između dokaza bude nužan. Hvaljen neka je Allah, koji izvodi na Pravi put.

 Autor: Jusuf Džafić, iz knjige Savremene fikhske teme

[1] Sura El-Kehf, 21 ajet.