Nije važno da li će se ovaj kraći osvrt doživljavati kao učitavanje, već je bitno da se ukaže na drugačije tačke gledišta koje, može biti, šire vidike. Ovdje nije u pitanju potraga za Muhammedom, a.s., u Platonovoj alegoriji, već nadnošenje nad Pejgamberovim djelovanjem u drukčijim obzirima. Iako je formalno gledavši naglasak na Alegoriji, zapravo je suštinski akcenat na Božijem Miljeniku.

“Alegorija o pećini”

U kazivanju o pećini dijalog vode Sokrat i Glaukon. Prvi kaže drugom da zamisli ljude koji žive u nekoj podzemnoj pećini, a da se duž cijele pećine provlači jedan širok otvor koji vodi gore, prema svjetlosti. Zatim Sokrat opisuje da u toj pećini oni žive od djetinjstva i imaju okove oko bedara i vratova tako da se ne mogu maknuti s mjesta, a gledaju samo naprijed, jer zbog veriga ne mogu okretati glave. Međutim, svjetlost im dolazi od vatre koja gori iznad njih i daleko iza njihovih leđa. Između vatre i okovanih vodi gore put, a pored njega je podignut zid kao ograda kakvu podižu mađioničari da iznad nje pokazuju svoju vještinu. Pored tog zida ljudi pronose sve moguće tvorevine ljudske umjetnosti, ali tako da one iznad zida strše.

Kad reče Glaukon da je navedeno poređenje neobično, Sokrat mu reče da su ovi zatvorenici slični nama, jer vide samo svoje sjenke, sjenke drugih ljudi i predmeta koje pored njih pronose, što svjetlost vatre baca na suprotan zid pećine. Ono što vide morali bi smatrati zbiljskim stvarima. A kad bi odjek dolazio sa suprotne strane zatvora, oni bi čim neko od prolaznika progovori vjerovali da to ne govori niko drugi, nego sjenka koja prolazi. Ništa drugo neće smatrati stvarnim, osim ove sjenke predmeta koje su napravili ljudi. 

U nastavku pita Sokrat: kad bi nekom uspjelo da se oslobodi bukagija, izliječi od neznanja i kad bi bio prinuđen da odjednom ustane, okrene vrat, pođe i pogleda prema svjetlosti, dok pri svemu tome osjeća bolove, a od svjetlosti ne može vidjeti one stvari čije je sjenke nekad gledao, šta bi odgovorio kad bi mu neko rekao da je sve dotle gledao samo koještarije, da je sada mnogo bliže stvarnosti i da vidi pravilnije, pošto je okrenut većoj istini? A kad bi mu tada neko pokazao pojedine predmete koji prolaze i pitanjem ga primorao da odgovori šta oni znače, on neće biti u zabuni i misliti kako je ono, što je ranije gledao, stvarnije od onoga što mu se sad pokazuje.

A kad bi sad bio primoran gledati u samu svjetlost, onda bi ga zaboljele oči, pa bi pobjegao i okrenuo se prema onome što može gledati i vjerovao da je to zaista jasnije od onoga što mu se sad pokazuje. Kad bi ga tad odande neko silom odvukao uz težak i nepristupačan izlaz ne puštajući ga dok ga ne izvuče na sunčevu svjetlost, on bi tada trpio muke i ljutio se što ga ovaj vuče i kad bi zatim do­šao na svjetlost, oči bi mu se zasjenile tako da ne bi mogao, bar odmah, vidjeti ništa od onoga što mi zovemo stvarnim. Morao bi se navići na svjetlost kad bi htio vidjeti predmete gore. U početku bi najlakše raspoznavao sjenke, onda slike ljudi i ostalih predmeta u vodi, a same njih još kasnije. Zatim bi, gledajući svjetlost zvijezda i mjeseca, lakše vidio nebeska tijela i samo nebo noću, nego sunce i njegovu svjetlost danju. Najzad će moći vidjeti i posmatrati samo sunce onakvo kakvo je ono po sebi i na svome mjestu, a ne njegove slike u vodi ili na nekom drugom mjestu.

Dalje. Kad se bude sjetio svog prvog staništa, ondašnje mudrosti i svojih drugova sa kojima je zajedno bio okovan, tada će se radovati ovoj promjeni i žaliti one koji su još tamo. On poslije ovoga uopće neće žudjeti i zavidjeti onima koji tamo kod njih uživaju moć i ugled. Prije će trpjeti sve drugo, nego vjerovati u te predstave i živjeti na onaj način. Kad bi takav čovjek ponovo sišao i sjeo na isto ono mjesto, kad bi odjednom došao sa sunca, oči bi mu se ispunile mrakom. Pa kad bi, dok su mu oči još podugo zaslijepljene i dok još lutaju tamo-amo, opet poželio da se s onim zatvorenicima takmiči u procjeni onih sjenki, izazvao bi smijeh i kazali bi mu da je odlaskom gore pokvario oči i da ne vrijedi ni pokušavati da se gore dospije. A ako bi ih neko pokušao osloboditi i povesti gore, onda bi ga i ubili, kad bi ga mogli uhvatiti i to učiniti.

Tumačenje Alegorije

Vidimo da Platon, odnosno Sokrat tvrdi kako su zatvorenici u pećini slični nama. Iako se kaže u hadisu: “Dunjaluk je zatvor za vjernika, a džennet za nevjernika” (Muslim), moguće je ovdje (u)vidjeti i drugo(jako) značenje. Naime, da je ovosvjetsko boravište objektivno posmatrano zatvor i vjernicima i nevjernicima, međutim vjernici ga istinski na taj način motre i subjektivno doživljavaju, čime se preklapa njihova spoznaja s pozicijom ovog svijeta, dočim su nevjernici također u zatvoru, omeđeni preokupiranošću efemernim stvarima, ali ga percipiraju kao džennet. Zatvorenici, kako je tu rečeno, vide samo sjenke, jer ne poznaju stvarnost “okom srca” (‘ajnul-kalb), kao što se kazuje u Posljednjoj objavi: Poznaju samo ono što je vidljivo od ovosvjetskog života (Er-Rūm, 7).

Okovi zatvorenika su izazvali pažnju i Victorie Rowe Holbrook, koja je pisala o podudarnosti tema alegorije o pećini i ajetā iz Jā-sīna (3–9). Oba teksta dijele: okove oko vrata koji pričvršćuju glavu, prostornu organizaciju pregrada ispred, iza i zaklanjanje, nesagledavanje istine i napad na one koji govore istu, te transcendentnu stvarnost kao kontekst značenja. U oba teksta je gledanje/viđenje jednako (s)poznavanju.

Ono što zatvorenici vide smatraju stvarnim, ali te stvari ne mogu biti zbiljske, jer kad neko zanemari Boga prilikom spoznavanja određenog predmeta, on će o tome predmetu imati samo spoznaju koja je neistinita. Samo je Bog biće čija zbīlja nije relativna, dok sva druga bića, kako piše Hamīd Pārsānijā, dobijaju svoj smisao usred relacije prema Bogu. Muhammed, a.s., je rekao: “Najistinitije što je pjesnik kazao jesu Lebīdove riječi: Zar nije sve što je mimo Boga neistina?!” (El-Buhārī). Bātil je prevedeno kao neistina, mada prema El-‘Attāsu može značiti i nešto nestvarno, te bi se ovaj prijevod dodatno kontekstualizirao s obzirom na to da Sokrat u ranijim recima u Alegoriji govori o “(ne)zbiljskim stvarima”.

Razmotrimo li umišljaj zatvorenika da govori sjenka koja prolazi a ne neko od prolaznika, ako bi odjek dolazio sa suprotne strane zatvora, možemo se nadovezati ajetom, koji je privlačio veliku pažnju sufija tokom stoljećā, posebno Ibn ‘Arebījevu, a predstavlja antipod shvaćanju zatvorenika: I nisi ti gađao kad si gađao, nego je Bog gađao (El-Enfāl, 17). Bog je Konačni činilac, ma u kojoj mjeri nas sjenke mogle zavarati. Otuda je u islamskoj intelektualnoj tradiciji izbrušena misao: “Ko god pripisuje neko djelovanje bližem činiocu, nalikuje psu što grize kamen kojim je udaren.”

Kad je posrijedi zatvorenikovo približavanje stvarnosti i pravilnijem viđenju budući da je okrenut većoj istini, možemo prizvati kur’anski opis Vjerovjesnikovog gledanja (Naj)veće istine, Krajnje zbīlje: Srce nije zanijekalo ono što je vidio, pa zar da mu sporite nešto što je vidio? (En-Nedžm, 11–12). Znakovito je da Sokrat u gornjem tekstu govori da onaj koji je bliži stvarnosti, “vidi pravilnije”, dok se u Kur’anu veli, također za onoga koji je približen stvarnosti, ali ovaj put u “negativnom okružju”: “…pa smo ispred tebe zastor uklonili, i tvoj vid danas je čeličan.” (Kāf, 22).

Sokrat dalje ističe da će izbavljeni zatvorenik žaliti one što su ostali u pećini. Muhammed, a.s., koji će lišit ropstva narode mnoge (Safvet-beg Bašagić), isto tako je žalio one koji su ostali u sindžirima svojega nevjerstva, u duhovnoj špilji patnje: Njemu vaše nedaće teško padaju, a i jako mu je stalo da budete vjernici (Et-Tevbe, 128).

A kad kaže da će trpjeti sve drugo, nego vjerovati u zatvoreničke predstave i živjeti na onaj način, na um pada nam da su mušrici nudili Muhammedu, a.s., vlast, žene i imetak, da ga odvrate od njegovog poziva, ali je sve odbio zarad zova u okrilje Božije milosti. Veći dio života je postojano podnosio nevolje koje su bile sastavni dio “plivanja uzvodno”.

Ako bi zatvorenik, kako se navodi, ponovno sišao, oči bi mu se ispunile mrakom. Oni koji su naviknuti na Svjetlost, svakako da kada se spuštaju na nižu razinu bītka ne mogu bivstvovati na isti način kao na nivou bliskom Svjetlosti, jer to nije njihovo “prirodno stanište”, otuda je rekao Božiji Poslanik: “Vi bolje poznajete stvari ovoga svijeta” (Muslim). Stoga, kad bi se oslobođenī s okovanim takmičio u procjenjivanju sjenki, izazvao bi smijeh. Tako su se mnogobošci ismijavali s Muhammedom, a.s., govoreći mu da je opsjednut, čarobnjak, pjesnik, lud: Nisi ti, milošću svoga Gospodara, džinima opsjednut (El-Kalem, 2).

Kad bi onaj zatvorenik koji se izbavio pokušao izbaviti preostale zatvorenike iz pećine, pokušali bi ga ubiti, tvrdi Sokrat. Poznato je nekoliko pokušaja atentata na Muhammeda, a.s., koji je pokušao “povesti gore” svoj narod, zato što su neki njegovi pripadnici mislili da im ugrožava njihov prividni ugođaj. Martin Lings (Ebū Bekr Sirādžuddīn) piše: “Ako nakratko razmislimo o Platonovoj predstavi, kako je on zasigurno i namjeravao da uradimo, jasno je da su najbolji među onima koji su pobjegli iz pećine, a onda se vratili u nju, Božiji poslanici (...), od kojih neki nikada i nisu bili zatvorenici, već su se jednostavno spustili odozgo. U oba slučaja, uvijek je njihova misija da govore zatvorenicima (...); pa neki od zatvorenika upijaju njihove riječi i ispunjeni su čežnjom da pobjegnu iz ovog svijeta sjenki u pravi svijet, ali mnogi od njih su gnjevni i tvrde da su vjerovjesnici luđaci ili sanjari, i da su sjenke lutaka najsavršenija stvarnost koja postoji.”

Prema tome, Platon – koga su klasični muslimanski filozofi častili riječju muvehhid (jednobožac) – posredstvom alegorije o pećini uveliko nam može pomoći da dublje razumijemo mnogolike prateće fenomene Poslanikove misije.

           Autor: Haris Dubravac