Miradž i usamljenost

Bez obzira koliko se krug prijatelja, kolega, familije pa i porodice povećavao, sve veći broj ljudi osjeća da nema kvalitetnog sagovornika, osjeća se usamljenim sa svojim mislima, strahovima i idejama što ponekada završava i depresijom ili dijeljenjem svojih najintimnijih misli s potpunim strancima na internetu ili čak kafani.

Koliko je razgovor, a ovdje mislimo na iskren i povjerljiv razgovor bez predrasuda i kalkulacija, čovjeku potreban i zašto mu ne poklanjamo veću pažnju? Uzvišeni Gospodar nije imao potrebu za razgovorom s Muhammedom, a.s., ali ga je pozvao sebi kako bi razgovarao s njim. Sigurno je to da je Muhammedu, a.s. bio potreban razgovor s Bogom, kao što je istu potrebu imao Musa, a.s., kojeg će Muhammed, a.s., sresti tokom miradža i upravo s njim najviše razgovarati pored svih drugih poslanika, jer sjetimo se detalja kada Musa, a.s., predlaže Muhammedu, a.s., da se vrati Bogu i traži manji broj namaza kako bi se olakšalo vjernicima. I upravo na osnovu razgovora naša obaveza namaza je smanjena na pet dnevnih namaza. Razgovor Musaa, a.s., i Muhammeda, a.s., važan nam je jer ukazuje na razgovor tadašnjeg i poslanika iz ranijeg perioda, odnosno sadašnjeg i bivšeg vođe, sadašnjeg i bivšeg direktora, predsjednika, imama, političara itd. Koliko danas snage i skromnosti ima čovjek da, kada preuzme funkciju, razgovara s ranijim rukovodstvom radi razmjene iskustava. Štaviše, Muhammed, a.s, je kao pečat poslanika i posebno poštovan kod Allaha, dž.š., razgovarao i primao savjete, s naše pozicije gledanja, s poslanikom kojeg je predvodio u namazu u Kudsu prije miradža, odnosno s poslanikom ‘iza sebe’, a ne ispred ili iznad sebe, s poslanikom koji je ubio čovjeka, s poslanikom koji se naljutio, ploče bacio, brata povukao za kosu itd. Danas vjernici nisu spremni razgovarati, a kamoli primati savjete, s osobama koje su po ljudskim kriterijima imali propuste u svojoj karijeri, nisu na njihovom znanstvenom ili drugom nivou te nisu bili uspješni koliko se od njih očekivalo. Upravo je razgovor ono što vodi ka napretku svakog kolektiva, društva, džemata, ali pojedinca.

 

Kada se Muhammed, a.s., vratio s miradža, prenio je ashabima svoje iskustvo, a jedan dio je osjetio sumnju u ovaj događaj. Kada su prenijeli Ebu Bekru Poslanikovu, a.s. tvrdnju, on je odmah povjerovao i rekao da Poslanik, a.s., govori istinu, što je bila prekretnica u pogledu na ličnost ovog ashaba u povijesti islama. Ovaj čovjek, Es-Siddik, bit će i ostati najbliži Poslanikov, a.s. saradnik, njegov nasljednik u državnim poslovima, ali prije svega čovjek s kojim je Poslanik, a.s. izgradio prijateljstvo zasnovano na iskrenosti i povjerljivosti, upravo ta soba s kojom čovjek želi i voli razgovarati. Poslanik, a.s., je upravo s Ebu Bekrom učinio hidžru, iako su i drugi ashabi bili vjernici koji su bili spremni dati život za njega. Ebu Bekr je bio Poslanikov, a.s., sljedbenik, ali i iskreni prijatelj s kojim je mogao uvijek razgovarati. Poslanik, a.s., kojem snagu je davao Allah, dž.š. i meleki, želio i imao je prijatelja – osobu za razgovor. Koliko danas mi imamo prijatelja s kojima možemo podijeliti i najveće tajne, slabosti i svoje bolove bez ikakve bojazni; razgovarati s njim kao što je Poslanik, a.s. razgovarao cijeli život s Ebu Bekrom? Mnogima nije potrebna materijalna pomoć, već samo iskren razgovor, iako se iz iskrenog razgovora može upravo saznati ko je u kakvoj potrebi. Jednom vjerniku je prijatelj pokucao na vrata i zatražio novac u zajam. Nakon što je prijatelju dao novac, vratio se u kuću i počeo plakati. Supruga je upitala zašto mu je posudio ako će sada žaliti za novcem. Vjernik je rekao: „Ne plačem za novcem niti plačem što sam mu dao, već plačem kako sam mogao dozvoliti da dođe do ovoga da od mene traži? Kako nisam primijetio da mi je prijatelj u potrebi i da mu trebam pomoći prije nego je zatražio. Kakav sam ja prijatelj?!“

 

 

Na kraju, ako je Allah, dž. š. kao Gospodar razgovarao s poslanicima pa čak i s nama razgovara na jedan način svaki dan po pet puta u namazu, kako je moguće da čovjek ne može odvojiti ni pet minuta da razgovara sa svojom porodicom, suprugom, sinom i kćerkom, svojim bratom i sestrom. Kako našoj djeci može biti bliži stranac na internetu s kojim razgovaraju, a ne mi? Kako može naš brat ili sestra od komšija i stranaca tražiti pomoć i savjet, a mi smo živi? U poznim godinama ljudi se nerijetko obrate efendiji s pitanjem šta da rade, jer mu sin ili kćerka ne razgovara s njim. Kako je, čovječe, moguće da razgovara s tobom sada kada cijeli život nije mogao doprijeti do tebe, kada za njega nisi imao ni pet minuta? Kako će razgovarati s tobom kada ne zna razgovarati, jer nije nikada ni naučio? A, najbolnije je što, vjerovatno, ni tvoja unučad ne razgovaraju sa svojim ocem i majkom – tvojim sinom i kćerkom, jer ti nisi razgovarao s njima. Začarani krug se nastavlja.