Ko se uzoholi – zatvori mu se Ikre’: Znanje i oholost
Govorit ćemo o jednoj riječi koju muslimani uče od djetinjstva, riječi koju slušamo na dersovima, u mektebima i na hutbama. Riječi s kojom počinje Objava, a koju — da budemo iskreni — najčešće prevodimo površno, bez dubine i bez unutrašnjeg smisla. Ta riječ je: IKRE’. Najčešće je prevodimo: “Čitaj, uči”. Ali čim tako prevedemo, postavlja se pitanje: “Zašto bi Uzvišeni Allah kao prvu riječ Objave odabrao naredbu koju Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tom trenutku nije mogao izvršiti? Zašto bi prva Božanska riječ bila poziv da se “čita”, ako se radi o čitanju papira i slova, kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao meleku: “Ja ne znam čitati”, ili doslovnije prevedeno “Ja nisam čitač.”
Uzvišeni Allah kaže o njemu: “Prije nje nijednu knjigu nisi čitao (kazivao), niti, pak, pisao desnicom svojom…” (El-Ankebut, 48)
Zato Ikre’ ne može značiti samo: “Čitaj slova.” Ali smisao Objave je upravo to: “Nisi ti taj koji će čitati. Uzvišeni Allah će učiniti da čitaš.”
Potvrda toga dolazi u ajetu: “Podučit će čovjeka onome što ne zna.” (El-Alek 5)
Iz navedenog možemo zaključiti, da riječ IKRE’ znači ZAPOVIJED KOJA NIJE UPUĆENA OČIMA, NEGO SRCU, odnosno, Uzvišeni Allah nije slao Objavu papirima, nego srcima.
U Futuhatima piše: “Srce Poslanika postaje prvi Mushaf u koji se upisuje govor.”
Riječ IKRE’ nije samo poziv na pismenost, niti čitanje papira, knjiga ili slova. To je poziv na buđenje, na otvaranje srca Božanskom govoru, na čitanje znakova i istina koje su u nama, na čitanje znakova u svijetu - kosmosu…
Šejhul Ekber, Ibn ʿArabi, kadesellahu sirrehu, je rekao: “Prva zapovijed čovjeku bila je čitanje bez slova. Čitanje istine, ne forme.”
To je čitanje: znakova u kosmosu, znakova u ljudskoj duši, događajima, sudbini, vremenu…
Uzvišeni Allah kaže: “Pokazat ćemo im naše znakove, i po obzorjima, i u njima samima, kako bi im bilo jasno da je Kur’an Istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj svjedokom svega?” (Fussilet, 53.)
Zato IKRE’ znači: prepoznaj, raspoznaj, otkrij smisao, sagledaj, čitaj stvarnost kao knjigu.
Uzvišeni Allah objavljuje nam prvi ajet riječima. “Čitaj, s imenom svoga Gospodara / Odgajatelja, koji stvara.” (El-Alek, 1)
Ajet nije počeo riječima: “Ikre’ bismi Ilahik – Čitaj s imenom svoga Boga” ili “Ikre’ bismi Melikik – Čitaj s imenom svoga Vladara.”
Allah Uzvišeni otvara Objavu riječju, Rabbik – tvoj Odgajatelj.
Rabb znači: Onaj koji te stvara, Onaj koji te priprema, Onaj koji te čisti, Onaj koji te vodi, Onaj koji ti daje kapacitet da primiš znanje, Onaj koji te brusi kroz bol, iskušenja, gubitke i radosti, Onaj koji te čini posudom za svjetlo, itd. Zato prvi ajet nije samo vjerska naredba. On je opis čitavog ljudskog puta. Jer prvo znanje koje Uzvišeni Allah daje nije informacija. Prvo znanje je — odgoj. Prva lekcija nije učenje — nego čišćenje. Prvi korak nije pismenost — nego poniznost. Prvi dar nije knjiga — nego srce koje će je moći primiti.
Mevlana Dželaludin Rumi, kadesellahu sirrehu, je rekao: “Znanje bez Rabbovog odgoja je otrov. Znanje sa Rabbovim imenom je lijek.”
Uzvišeni Allah kaže: “On je stvorio čovjeka od ugruška.” (El-Alek, 2)
Koja bi mudrost mogla biti da se ono od čega smo stvorni baš spominje u trenutku Objave?
Ibn Ata’illah kaže: “Da ne bi mislio da je znanje tvoja zasluga. Jer ti si bio ništa. Pa ti je On dao sve.”
Mevlana Rumi dodaje: “On te stvori od crnog ugruška, da ne postaneš ohol kad primiš svjetlo.”
Poruka je jasna: Poniznost je vrata znanja. Ko se uzoholi – zatvori mu se Ikre’. Ko se spusti u poniznost – otvore mu se kapije.
Kako kaže Rumi: “Znanje od nefsa pravi faraona. Znanje od Rabb-a pravi čovjeka.”
Prije nego je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postao „učitelj“, Uzvišeni Allah ga je odgajao: u siromaštvu, u gubitku roditelja, u pastirskom životu, u tišini pećine Hira, u osami daleko od idola, u samoći posmatranja svijeta. Znanje dolazi tek kad odgoj dosegne zrelost.
