Pisanje pripovijetki, romana i književnih dijela

PITANJE

Kakav je stav  islamskih učenjaka  oko pisanja pripovijetki, romana i književnih dijela zasnovanih na stvarnim događajima i doživljajima? Neki dijelovi knjige mogli bi biti  izmišljeni radi dopadljivosti čitatelju? Da li je to dozvoljeno? Da li je grijeh ako nekome moja knjiga oduzme vrijeme koje je mogao iskoristiti na puno bolji način? Da li sam ja odgovorna za to?  I ono što me posebno brine jeste da li mogu zbog pisanja imati grijeha čak i nakon moje smrti (ako je nedozvoljeno baviti se ovakvim vidom pisanja). Napominjem da  knjiga neće sadržavati neke loše stvari poput neprimjerenih dijaloga i opisa nemoralnih scena.

ODGOVOR

Talenat i dar koji imate za književnost i koji ste razvili svojim radom Božija je blagodat koju trebate upotrijebiti na primjeren način u svrhu promoviranja i zaštite istinskih (etičkih i humanističkih) vrijednosti: vjere, istine, ljubavi, pravde, milosti, blagosti, dobrote itd. Promoviranje takvih vrijednosti, uz korištenje primjerenih (dopuštenih) književnih formi, stilskih figura, izraza.... putem pisanja romana, pripovijetki, priča, novela... je ne samo dopušteno, nego i poželjno, jer se na taj način često može mnogo suptilnije i efikasnije prenijeti poruka, misao, ideja, promovirati dobro, odvraćati od onoga što je loše. Nema nikakve zapreke da koristite svoju maštu i moć imaginacije, sukladno književnim obrascima, standardima, stilovima, u smislu kreiranja likova i događaja preko kojih ćete prenijeti svoje misli, ideje, poruke. To ne spada u nedopušteni oblik slikanja/predstavljanja likova, budući da ti likovi postoje samo u mašti, a ne u nekom stvarnom fizičkom, vidljivom obliku. Niti to spada u laž s obzirom na to da je to književno, a ne  historijsko djelo.  Djela se prema namjerama vrednuju - kaže se u jednom hadisu. Ne treba zaboraviti da i Kur'an često koristi metod kazivanja/pripovijedanja o nekim događajima, kako bi se oni na što plastičniji način prezentirali slušateljima ili čitateljima radi uzimanja pouke i poruke, ali i radi uživanja u estetici samoga kazivanja i izražaja. Neka Vas Uzvišeni pomogne u tom hairli poslu. I za vrijeme Allahova Poslanika, a.s., djelovali su znameniti arapski pjesnici. Iako sam nije bio pjesnik, niti mu je to priličilo, kako se navodi u Kur'anu (Jasin, 69), Vjerovjesnik, a.s., je slušao njihovu poeziju, podstičući ih ponekada da se oglase svojom poezijom i na taj način brane i promovišu istine vjere. Najpoznatiji pjesnici koji su branili Vjerovjesnika a.s. od napada zlobnika bili su Hasan ibn Sabit, Abdullah ibn Revaha i Ka'b ibn Malik.