Sura El-Bekara

Nije dobročinstvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu – Govor je upućen sljedbenicima Knjige, jer je zapad Kibla jevreja, a istok Kibla kršćana. Zapravo, pravo dobročinstvo je u okretanju prema Kjabi. Veli se da je govor upućen vjernicima, tj. nije dobročinstvo samo klanjati, već je dobročinstvo sve ovo što se dalje navodi; nego je dobročinstvo ko vjeruje u Allaha, i u drugi svijet, i u meleke, i u Knjigu, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako mu je drag – zamjenica mu odnosi se na imetak, jer se u drugom ajetu kaže: i više vole njima nego sebi (el-Hašr, 9), i ovo je pretežnije mišljenje u značenjskom smislu. Zamjenica se odnosi na najbližu imenicu i ovdje se radi o dopuni (tetmim), kao jednom od stilskih sredstava izražavanja. Veli se da se spomenuta zamjenica odnosi na infinitiv ''daje'', a također i na riječ Allah; daje – Misli se na dobrovoljno davanje, a ne na zekjat, jer se on poslije spominje; rođacima – Iza ovoga slijedi nabrajanje kategorija prema njihovoj važnosti. Na prvome mjestu spominju se rođaci, jer je davanje rođacima, za razliku od drugih kategorija, i sadaka i održavanje rodbinskih veza. Potom slijede: siročad, zbog njihove nemoći i potrebe, siromasi koji imaju posebnu potrebu, putnik usamljenik – a veli se: gost - prosjaci, iako oni nisu u posebnoj potrebi, te otkupljivanje zarobljenika; i siročadi, i siromasima, i putniku, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji klanja namaz i daje zekjat, i koji ispunjavaju obavezu svoju kada je preuzmu – tj. obavezu prema Uzvišenom Allahu i prema drugim ljudima; te oni koji su strpljivi u neimaštini – siromaštvu; i u bolesti i za vrijeme nevolje. – tj. u borbi. To su oni iskreni – u riječima, djelima i namjerama; i oni koji su bogobojazni.

O, vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: – Riječi propisuje vam se ne znače ''stavlja vam se u strogu obavezu'' (farz), jer srodnik ubijenog ima tri izbora: odmazdu, krvarinu (otkup) ili oprost. Veli se da glagol kutibe (propisuje) znači: ''stavlja se u strogu obavezu'' ubici da se povinuje odmazdi, srodniku ubijenog da ubicu ne prepušta nekom drugom, kao što to čine neznalice, a sudiji da bude odlučan u izvršavanju odmazde; slobodan za slobodnog, rob za roba, i žena za ženu. – Očigledno značenje ovdje ukazuje na činjenicu jednakosti ubice i ubijenog u pogledu slobode i spola te da slobodan ne može biti ubijen za roba niti muškarac za ženu. Međutim, ulema je saglasna da se muškarac ubija za ženu (koju je ubio), a neki učenjaci još dodaju da će njezini srodnici uzeti pola krvarine od srodnika čovjeka od koga se traži odmazda, što je suprotno mišljenjima imama Malika, Šafija i Ebu Hanife. Što se tiče ubijanja slobodnog za roba, o tome se mišljenje imam-i Ebu Hanife razlikuje od mišljenja imama Malika i Šafija. Prema tome, imam-i Ebu Hanife ne uzima u obzir vanjsko značenje ajeta u pogledu slobode i spola, jer je to, prema njemu, derogirano, dok imami Malik i Šafija uzimaju u obzir vanjsko značenje ajeta kako u pogledu slobode, tako u i pogledu spola i, prema njihovom tumačenju, riječi: slobodan za slobodnog, rob za roba, i žena za ženu imaju općenito značenje koje podrazumijeva: muškarac za muškarca, žena za ženu, žena za muškarca i muškarac za ženu. Riječi: i žena za ženu navode se radi uvođenja novog propisa. Naime, neki Arabljani su, u slučaju ubistva žene nekoga od njih, za nju ubili muškarca, čineći to iz oholosti i neprijateljstva. Jedno mišljenje imam-i Malika smjera u pravcu da je sve prethodno derogirano. Iz sunneta se zna da se slobodni ne ubija za roba: ''Slobodni se ne ubija za roba'', riječi su Allahovoga Poslanika, s.a.v.s. Stanovište da je ovo derogirano općim značenjem riječi: čovjek za čovjeka (el-Ma'ida, 45) je slabo jer se tu radi o propisu za sinove Israilove. A onaj kome se oprosti od njegova brata, neka mu uzvrati dobrim, a i njemu neka se dobročinstvo učini. – Ove riječi imaju dva tumačenja: 1) Onaj kome se oprosti ubistvo, na njemu je da na lijep način plati krvarinu, a na srodnicima ubijenog je da ga u tome slijede. Prema ovom tumačenju, ovdje je upotrijebljena alegorija (kinaja) za ubicu, a ''njegov brat'' je ubijeni ili njegov srodnik. Glagol 'afa znači oprostiti odmazdu. U osnovi ovaj glagol je prijelazan sa prijedlogom 'an, dok je ovdje njegova prijelaznost izražena sa prijedlogom li, kao kada se kaže: Tedžavezu li fulanin 'an zenbih (''Oprostio sam mu njegove grijehe''.); 2) Onaj kome se da krvarina treba da bude velikodušan, a ubica treba da na lijep način plati krvarinu. Prema ovom tumačenju, alegorija je upotrijebljena za srodnike ubijenog, a ''njegov brat'' je ubica ili njegov rod. A glagol 'afa ima značenje: olakšati, kao što ga ima u ajetu: huzi'l-'afve... – olakšavaj... (el-E'araf, 199) tako da nema nikakve značenjske nejasnoće što je glagol 'afa došao sa prijedlogom li u tom značenju. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. – Aluzija na dopuštenost uzimanja krvarine, jer kod Izraelćana ona nije postojala, već samo odmazda. A ko nasilje izvrši i poslije toga – tj. da ubica ubije svoga srodnika nakon što je ovaj primio krvarinu; njemu slijedi kazna bolna – odmazda, a veli se: ahiretska kazna.

U odmazdi vam je život – Značenje ovoga jeste da odmazda sprječava ljude da ubijaju, a veli se i da je odmazda ''najmanje ubistvo'', jer se jedan ubija za jednog, za razliku od onoga što je bilo u džahilijjetu kada su plemena ubice i ubijenog znali poubijati skupinu ljudi za jednog ubijenog; o, razumom obdareni, da biste bogobojazni bili!

Propisano vam je, kada neko od vas na samrti bude, ako ostavlja kakvo dobro, da ga oporuči roditeljima i bližnjim, kao vid dobročinstva. To je obaveza bogobojaznima. – Ovo je bio strogi propis (farz) prije obavljivana ''ajeta o nasljedstvu'' (en-Nisa', 11) kojim je ovaj ajet derogiran, kao i hadisom: ''Nema oporuke nasljedniku''. Oporuka je ostala kao nešto što je lijepo da učini onaj ko nema nasljednika iz reda bližnjih. Veli se da oporuka ovdje znači ostavljanje u nasljedstvo roditeljima i rodbini shodno propisanim dijelovima naslijeđa, tako da između oporuke i nasljedstva nema kontradiktornosti, niti ovdje ima derogacije. Ipak, prvo mišljenje je poznatije (ešhur).

Onaj ko to izmijeni, nakon što je čuo kako glasi, pa grijeh pada na one koji to mijenjaju. Zaista Allah sve čuje i zna.

Nije dobročinstvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha, u drugi svijet, u meleke, u knjige, u vjerovjesnike, te oni koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima i siročadi, siromasima i putnicima namjernicima, prosjacima, i za otkup iz ropstva, oni koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, te oni koji su strpljivi u neimaštini i u bolesti, i za vrijeme borbe. To su oni koji su iskreni i oni koji se Allaha boje.

Komentar ajeta:

Ovaj ajet sadrži opća pravila ispravnog vjerovanja. Prema predanju Ibn-ebi-Hatima, s lancem prenosilaca od Ebu-Zerra, koji navodi /178/ da je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "šta je to iman?", a on mu je proučio ajet:

.."Nije dobročinstvo da svoja lica okrećete..." itd. Zatim kaže da ga je ponovo pitao, pa mu je ponovo proučio isti ajet, a kada ga je i treći put upitao, rekao mu je: "Kada uradiš neko dobro djelo, srcu ti je drago, a kada učiniš kakvo loše djelo, srcu ti je mrsko." Lanac prenosilaca ovog predanja prekinut je, budući da Mudžahid nije živio u vrijeme Ebu-Zerra, koji je mnogo ranije umro.

Značenje ajeta: Kada je Allah Uzvišeni naredio vjernicima da se okreću prema Svetom hramu u Kudusu, a potom ih usmjerio u pravcu Kabe, to je pogodilo jednu skupinu sljedbenika Knjige kao i neke muslimane, pa je Allah dao objašnjenje Svoje mudrosti pokazujući da je cilj toga pokornost Allahu Uzvišenom, izvršavanje Njegovih naredbi, te slijeđenje zakona koji je On postavio, i okretanje strani koju On odredi, pa gdje god to bilo. To je dobročinstvo, bogobojaznost i savršeni iman, a nije dobročinstvo niti pokornost u okretanju u pravcu istoka ili zapada izuzev ako to nije na osnovi Allahove naredbe i Njegovog zakona. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"Nije dobročinstvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha, u drugi svijet..itd." U vezi s riječima Allaha Uzvišenog:

.. "nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha...", Es-Sevri kaže: "Ovo su sve vrste dobročinstva." On je, r.a., u pravu, jer ko prihvati ono što sadrži ovaj ajet, ušao je u sve predjele islama i prihvatio svako dobro koje sadrži vjera u Allaha, osim Koga drugoga boga nema, prihvatio je vjeru u meleke, koji su posrednici između Allaha i Njegovih poslanika Riječ "knjiga" je "zajedničko ime koje obuhvaća knjige s neba objavljene vjerovjesnicima. Posljednja od njih je najodabranija, a to je Kur'an, u kojem se nude dobra i ovoga svijeta i ahireta, i kojim se dokidaju sve knjige prije nje, tako, taj vjeruje u sve Allahove vjerovjesnike, od prvoga do posljednjega, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

.. "te oni koji od imetka, iako im je drag, daju...", tj. koji daje njemu drag imetak, koji za sebe želi, kao što se vidi u dva Sahiha iz hadisa Ebu-Hurejre koji direktno navodi od Poslanika: /179/ "Najbolja je milostinja (sadaka) ona koju udjeljuješ kada si zdrav i škrt, kada si zaokupljen bogatstvom, a bojiš se siromaštva." Allah Uzvišeni kaže:

"i hranu daju, kada je i sami žele, siročetu, i siromahu, i sužnju" (76:8)Zatim:

"Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite" (3:92),

"i daju im prednost nad sobom, mada im je to i samima potrebno" (59:9) Ovo je drugi, viši vid dobročinstva, u kojem oni dijele ono što im je i samima neophodno, dajući i hraneći od onoga što sami vole.

"Rođacima" koji su najpreči, treba da se udijeli milostinja, kao što se vidi iz hadisa: /180/ "Milostinja koja se daje siromasima jeste milostinja, a milostinja koja se daje rodbini i milostinja je i rodbinsko dobročinstvo jer oni su ti najpreči, da im učiniš dobro i da im daš."

"...i siročadi" To su djeca čiji su očevi umrli još dok su ona mala, slaba, nisu punoljetna i nemaju mogućnosti sebi zaraditi. Abdurrezzak navodi predanje, s lancem prenosilaca od Alije, koji navodi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: /181/ "Nema sirotinjskog statusa nakon što se stekne zrelost."

"i bijednicima"To tumači hadis koji se navodi u oba Sahiha od Ebu-Hurejre, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /182/ "Nije bijednik onaj koji obilazi ljude tražeći datulu ili dvije, zalogaj ili dva, nego je bijednik onaj koji nema čime da se prehrani, a za njega se ne zna da bi mu se dala sadaka."

"putniku"Misli se na onoga koji je dugo na putu tako da mu je nestalo sredstava, pa mu se daje da bi mogao doći u svoj zavičaj. U to spada i gost.

"i prosjacima"To su oni koji prose, pa im se daje od zekata i sadake Ahmed navodi predanje s lancem od Abdurrahmana Husejna ibn Alija, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /183/ "Prosjak ima pravo, pa makar na konju došao."

"za otkup iz ropstva"Riječ je o zarobljenicima za koje se traži otkup, a koji nemaju sredstava kojim bi se otkupili. U vezi s ovim pitanjem bit će govora u dijelu o vrstama milostinje (sadake), u Suri Bera'e/Tevba, inšaallah.

"i koji namaz obavljaju"To su oni koji namaz sa rukuom i sedždom, sa smirenošću i strahopoštovanjem obavljaju, u njegovo vrijeme i na zadovoljavajući šerijatski način.

"i daju zekat"Zekat je godišnji porez na imetak, a davanje milostinje naprijed navedenima stvar je dobre volje, dobročinstva i rodbinskih odnosa. U tom smislu, u jednom hadisu Fatime bint Kajs stoji: /184/ "U imetku postoji pravo drugih osim zekata." Allah to najbolje zna!

"i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju", kao što kaže:

"koji prema Allahu obaveze ispunjavaju i ne krše sporazum" (13:20) Suprotno ovome svojstvu jeste licemjerstvo, kao što se navodi u sahih (vjerodostojnom) hadisu: /185/ "Tri su svojstva licemjera (munafika): kada govori laže, kada obeća prevari, kada mu se nešto povjeri iznevjeri."

.."...te oni koji su strpljivi u neimaštini i u bolesti, i za vrijeme borbe", tj. u vrijeme siromaštva koje predstavlja bijedu, u slučaju bolesti, što predstavlja nevolju veliku, "i za vrijeme borbe", tj. u borbi i susretu s neprijateljem Riječi: "one koji su strpljivi" ovdje su spomenute u akuzativu kao vid pohvale i poticaja na strpljivost u teškoćama.

"To su oni koji su iskreni" oni koji su se okitili ovim svojstvima iskreni su u svom vjerovanju, jer su ostvarili iman srca riječima i djelima, pa su kao takvi iskreni vjernici,

"i oni se Allaha boje" budući da su se čuvali zabrana i činili djela pokornosti.

O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, rob za roba, i žena za ženu. A onaj kome se od njegova brata da neki otkup, neka uzvrati dobrim, a i on neka pokaže dobročinstvo. To je olakšanje od Gospodara vašeg i milost. A ko nasilje i poslije toga izvrši, njemu slijedi bolna patnja.

Komentar ajeta:

Allah Uzvišeni kaže: O vjernici, vama je kroz odmazdu propisana pravednost: slobodan za slobodnog, vaš rob za roba, vaša žena za ženu i ne prekoračujte granice kao što su to činili oni prije vas mijenjajući Allahovu odredbu time Tako je bio običaj da ako u napadu plemena Benu-Nadir na pleme Kurejzu neko od Nadira ubije Kurejziju, ne bi on bio ubijen, nego bi bio otkupljen, tj. zamijenjen za sto košara datula. A, kada bi Kurejzija ubio Nadirca, bio bi ubijen, a ako bi ga otkupljivali, tražili bi dvjesta košara datula, dakle dvostruko više nego za Kurejziju. Stoga je Allah Uzvišeni naredio pravednost pri odmazdi tako da se Allahovi propisi ne mogu iskrivljavati zbog nevjerovanja i mržnje. Allah Uzvišeni kaže:

"Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, i rob za roba, i žena za ženu." Ebu-Malik navodi da je ovaj ajet derogiran riječima Uzvišenog: "glava za glavu" (5:45), čime je izjednačio u odmazdi muškarce i žene, te robove, za namjeran čin ubistva ili nešto što je manje od toga.

šerijatsko pitanje: Ebu-Hanife smatra da slobodna treba ubiti za roba na osnovi općeg značenja ajeta u suri El-Ma'ida" (Trpeza), a isto mišljenje zastupaju Es-Sevri, Ibn-ebi-Lejla i Davud. Isto tako, navodi se predanje od Alija, Ibn-Mes'uda ibn Musejjeba i nekih drugih, koji se pozivaju na općenitost hadisa Hasana od Semure: /186/ "Ko ubije svoga roba i mi ćemo njega ubiti; ko osakati svoga roba, mi ćemo njega osakatiti; ko kastrira svoga roba i mi ćemo njega kastrirati." U tome se s njima ne slaže većina učenjaka koji tvrde da se ne može slobodan ubiti za roba, budući da je rob roba. Naime, ukoliko bi on bio ubijen greškom, za njega nije obavezan otkup, nego samo odgovarajuća vrijednost Isto tako, većina učenjaka smatra da se musliman ne može ubiti za nevjernika, što se utvrđuje na osnovi hadisa koji navodi El-Buhari od Alije, r.a., koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /187/ "Musliman se ne može ubiti za nevjernika." Svaki drugi hadis ili tumačenje koje je suprotno ovome nepouzdano je i netačno. Ebu-Hanife smatra da treba biti ubijen na osnovu šireg značenja ajeta u suri El-Ma'ida.

šerijatsko pitanje El-Hasan i Ata' tvrde: "Na osnovi ovoga ajeta, muškarac ne može biti ubijen za ženu." U tome se s njima ne slaže većina učenjaka, pozivajući se na ajet sure "El-Ma'ida", te na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /188/ "Krv muslimana međusobno je jednaka."

šerijatsko pitanje: Prema mišljenju četverice imama (šerijatskih autoriteta) i većine učenjaka, grupa može biti ubijena za jednoga. Omer je, povodom ubistva dječaka, koga je ubilo sedam ljudi, nakon čega je on njih pobio, rekao: "Da su svi stanovnici Sane ustali da ga ubiju, sve bih ih pobio!" Pošto nije poznato da je u to vrijeme bio i jedan ashab koji mu se suprotstavio, to se smatra konsenzusom (idžmaom).

"A onaj kome se od njegovog brata da neki otkup, neka uzvrati dobrim i neka mu dobročinstvo učini" (tj. ko uzme otkup a imao je pravo osvetiti se), to znači riječ (oprost), "neka uzvrati dobrim" jer onaj koji traži krvarinu dužan je da bude dobar kada primi otkupninu i da "prema njemu dobročinstvo čini", tj. prema ubici, ne čineći mu štetu niti ulazeći dalje u spor.

šerijatsko pitanje: Malik, Ebu-Hanife i njegovi sljedbenici, te šafija i Ahmed po jednom predanju kažu: "Onaj kome pripada osveta ne može je ostaviti u korist krvarine osim uz saglasnost ubice." Drugi navode: "To on može učiniti bez obzira je li ovaj bio zadovoljan ili ne."

šerijatsko pitanje: Jedan broj pripadnika zdrave tradicije (Selefa) smatra da ženama ne pripada krvarina, ali se u tome ostali učenjaci ne slažu s njima.

"To je olakšica od Gospodara vašega i milost" u odnosu na ono što je bilo propisano onima prije vas u pogledu ubistva i krvarine. Od Ibn-Abbasa se prenosi da je rekao: Izraelićanima je bila propisana odmazda za ubijene, a nije bilo krvarine. Zato Allah Uzvišeni kaže sljedbenicima ovog ummeta:

"Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, i rob za roba, i žena za ženu A onaj kome se od njegova brata da neki otkup..." Riječ ovdje znači prihvaćanje otkupnine za namjerno ubistvo. Pošto je to vid olakšice u odnosu na ono što je bilo propisano Izraelićanima koji su živjeli prije njih, potrebno je uzvratiti dobrim i dobročinstvo tome učiniti. Katade kaže: "Allah je pokazao milost prema ovom ummetu određujući im otkupninu, što nije dao nikome prije njih."

"A ko nasilje i poslije toga izvrši, njemu slijedi bolna patnja." Dakle, ko ubije nekoga nakon što je uzeo otkupninu, odnosno, prihvatio je, njemu slijedi od Allaha bolna i žestoka kazna i on će biti ubijen nakon što mu se oduzme otkupnina koju je uzeo. Seid ibn ebi-Urube navodi predanje s lancem od Semura, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /189/ "Neću oprostiti čovjeku koji ubije nakon što je uzeo otkupninu", tj. od njega neće primiti otkupninu, nego će ga ubiti.

U odmazdi vam je život, o razumom obdareni, da biste se Allaha bojali.

Komentar ajeta:

U odmazdi je vama život." To znači, u ubistvu ubice je velika mudrost. U tome je opstanak i zaštita ljudskog života jer ukoliko ubica zna da će i sam biti ubijen, on će odustati od toga čina. U tome je, zapravo, život za druge ljude.

"..o, razumom obdareni, da biste se Allaha bojali" Ovdje je obraćanje razumnima, jer će se možda okaniti Allahovih zabrana (harama)Riječ "bogobojaznost" jeste imenica koja obuhvata činjenje djela pokornosti i napuštanje loših djela.

Kada neko od vas na samrti bude, pa ostavlja kakvo dobro, propisano vam je da, kao vid dobročinstva, roditeljima i bližnjima oporuku učinite, što je obaveza onih koji se Allaha boje.

Komentar ajeta:

Prije nego je objavljen ajet o naslijeđu, postojala je oporuka roditeljima i rodbini, što je prema vjerodostojnijem od dva stava bilo obavezno. To je derogirao ajet o dijelovima naslijeđa, koji je učinio nasljedstvo obavezom od Allaha onima koji su spomenuti u odredbama o nasljedstvu bez oporuke i ne zavisi od želje oporučioca. U hadisu koji se nalazi u Sunenima, te drugim zbirkama navodi se da je Amr ibn Haridže rekao: čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako na hutbi kaže: /190/ "Allah je, zaista, dao svakome njegovo pravo, pa nema oporučivanja nasljedniku"Ahmed navodi predanje od Ibn-Abbasa da je on učio suru El-Bekare ("Krava") dok nije došao do ajeta:

"pa ako ostavlja kakvo dobro, oporučuje roditeljima i rodbini", pa je rekao: "Ovaj ajet je derogiran." Ima mišljenja, također, da je ovaj ajet derogiran u vezi s onim koji nasljeđuje, a važi za onoga koji ne nasljeđuje/Ja bih rekao:/ Međutim, po mišljenju ovih, to se ne naziva derogiranjem u smislu naše terminologije, budući da "ajet o nasljedstvu" dokida odredbu u vezi s nekim osobama, na što ukazuje općenitost "ajeta o oporuci"

Pojam bližnjih općenitiji je od onih koji nasljeđuju i koji ne nasljeđuju, tako da se time dokida odredba u vezi s onim koji nasljeđuje ono što mu je javno precizirano, a drugi ostaju na onome na što upućuje prvi ajet. Međutim, ovo stoji samo kod onih koji kažu: "Oporuka je u početku islama bila samo preporučena, dok nije derogirana." što se tiče mišljenja da je bila obavezna, na što ukazuje sadržaj spomenutog ajeta, po njima je bila dokinuta "ajetom o nasljedstvu", kao što kaže većina komentatora i autoriteta među šerijatskim pravnicima, fakihima Obaveza oporuke roditeljima i rodbini, kao nasljednicima, po mišljenju svih, derogirana je, odnosno čak potpuno zabranjena, prema gore navedenom hadisu ("Allah je, doista, dao svakome njegovo pravo, i nema oporuke nasljedniku"). Prema tome, "ajet o nasljedstvu" predstavlja posebnu odredbu i to je strogo određeno od Allaha prema pojedincima i onima kojima pripada dio naslijeđa/čime se potpuno dokida odredba spomenutog ajeta. Preostali su samo bližnji koji nemaju prava na nasljedstvo, pa je poželjno da se njima oporuči iz trećine na osnovi "ajeta oporuke" i sadržaja koji nosi. U dva sahiha se to potvrđuje predanjem od Ibn-Omera, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /191/ "čovjek musliman koji ima nešto, nema pravo ni dvije noći provesti, a da mu oporuka kod njega nije napisana." Ibn-Omer kaže: "Nije mi prošla ni noć otkada sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da to kaže, a da nisam imao oporuku!"

"ako ostavlja kakvo dobro", tji. metak, što navode Ibn-Abbas i neki drugi. Usto, neki kažu: "Oporuka je šerijatski utemeljena, bez obzira bilo imovine malo ili više, poput nasljedstva." Drugi kažu: "Oporučuje se samo ukoliko se ostavlja vrijedan imetak." Pored toga, postoji razilaženje i u pogledu količine. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Hišama ibn Urve, koji navodi od svoga oca da je rekao: "Neko je rekao Aliji, r.a., da je neki čovjek iz plemena Kurejš umro ostavivši iza sebe tri ili četiri stotine dinara koje nije oporučio?" On je rekao: To nije ništa jer, Allah Uzvišeni kaže: "ako ostavlja kakvo dobro itd."

Od njega se također navodi da je čovjeku koji ga je upitao: "Da li da napravim oporuku?" Alija odgovorio:

- Allah Uzvišeni kaže: "ako ostavlja kakvo dobro, neka oporuči", a pošto ti ostavljaš nešto malo, to ostavi i svome sinu. Katade kaže: "Bilo je uobičajeno da se kaže: "hiljadu ili preko toga", a ima mišljenja i šezdeset, odnosno osamdeset.

"dobrim" znači: dobrotom/nježnošću i dobročinstvom. Hasan kaže: "Da, oporuka je obaveza svakog muslimana koji za dobro, a ne za zlo treba da oporuči kada se nađe na samrti." Smisao riječi "dobrim" jeste da, bez pretjerivanja ili škrtarenja, ostavi oporuku svojim bližnjima tako da ne bude na štetu njegovih nasljednika. U oba Sahiha navodi se da je Sa'd rekao: /192/ "Allahov Poslaniče! Imam imetka, a nasljeđuje me samo kćerka. Hoću li oporučiti dvije trećine svog imetka?" Rekao je: "Ne." "A polovinu?", upitao je on"Ne.", odgovorio mu je"A trećinu?", ponovo je upitao "Trećinu? I trećina je mnogo! Bolje ti je da ostaviš svoje nasljednike bogatima nego da ih ostaviš siromašnim, pa da mole od drugih ljudi."

Ko to zamijeni nakon što je čuo kako glasi, grijeh doista pada na one koji to mijenjaju. A, Allah doista čuje i zna

Komentar ajeta:

Ko to zamijeni nakon što je čuo kako glasi, grijeh, doista, pada na one koji to mijenjaju. A, Allah doista čuje i zna", tjko izmijeni oporuku i iskrivi je mijenjajući njen smisao, dodajući u njoj nešto ili oduzimajući grijeh, doista, pada na one koji to mijenjaju, a skrivanje oporuke još je veći grijeh.

Ibn-Abbas i drugi kažu: "Allah će nagraditi umrloga, a grijeh pada na one koji su napravili izmjenu." "A, Allah, doista, čuje i zna", tj. ima uvid u ono što je umrli oporučio, tako da On to zna, kao što zna i ono što su izmijenili oni na koje se oporuka odnosi.