Sura El-Fatiha, 7. ajet
AJET
صِرَٰطَ ٱلَّذِينَ أَنْعَمْتَ عَلَيْهِمْ غَيْرِ ٱلْمَغْضُوبِ عَلَيْهِمْ وَلَا ٱلضَّآلِّينَ ﴿٧﴾
PREVOD - Besim Korkut
na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!
PREVOD - Enes Karić
na Put onih kojima si darove Svoje podario! Ne na put onih koji su srdžbu Tvoju zaslužili, niti na put onih koji su zalutali.
PREVOD - Muhamed Mehanović
Na put onih kojima si blagodati podario. A ne na put onih na koje se srdžba izlila, niti na put onih koji su zalutali.
PREVOD - Saheeh International (English)
(7) The path of those upon whom You have bestowed favor, not of those who have earned [Your] anger or of those who are astray.
PREVOD - Bubenheim (Deutsche)
den Weg derjenigen, denen Du Gunst erwiesen hast, nicht derjenigen, die (Deinen) Zorn erregt haben, und nicht der Irregehenden!
TEFSIR - Ibn Džuzejj el-Kilbi el-Endelusi
15. Riječ sirat znači put kojim se hodi; u metaforičkom smislu koristi se za put dobra ili zla na kojem se nalazi čovjek. El-Mustekim znači ispravan, bez ikakva iskrivljavanja. Es-Siratu'l-mustekim (ispravni put) je islam, a veli se i: Kur'an. Oba ova značenja su bliska, jer Kur'an sadrži propise islama, a oba su prenesena i od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Konsonant s u riječ sirat čita se i kao sad te između konsonanata sad i za. Neko je rekao da se čita kao z. U osnovi je sin, koji je transformisan u (krupni) konsonant sad kako bi se on uskladio sa (krupnim) harfom ta. A što se tiče konsonanta z, on korespondira (krupnom) konsonantu ta. 16. Ellezine en'amte 'alejhim (koje si blagodario) - Ibn Abbas je rekao da su to: vjerovjesnici, iskreni, šehidi i dobri ljudi. Neko je rekao: mu'mini; a veli se i: ashabi. Također se veli: narod Musaov i Isaov, a.s., prije nego su promijenili vjeru (tj. judaizirali se i kristijanizirali se). Prvo mišljenje je pretežnije (erdžah) zbog svoje općenitosti te zbog ajet: Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku bit će sa onima koje je Allah blagodario: vjerovjesnicima, istinoljubivima, šehidima i dobrim ljudima! A divno li je to društvo! (en-Nisa', 69). 17. Gajri'l-l magdubi je permutativ (bedel), a neuobičajeno je da bude atribut zato što njegova genitivna veza nije specificirana i udaljava se od određene imenice. Kada se čita u akuzativu (tj. gajre), onda iskazuje izuzetak (tj. osim onih...) ili stanje. 18. Blagodat (milost) prema njima pripisana je Uzvišenom Allahu, dok nije imenovan subjekt srdžbe što je učinjeno iz učtivosti (edeba), kao u ajetu: I Koji me, kad se razbolim, liječi (eš-Šu'ara', 80). Prvo 'alejhim je u akuzativu, a drugo 'alejhim je u nominativu. 19. Oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali jesu jevreji, a oni koji su zalutali jesu kršćani. Tako su kazali Ibn Abbas, Ibn Mes'ud i dr. A tako se prenosi i od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Neko je rekao da te riječi imaju opće značenje, tj. one obuhvataju svakog ko zasluži srdžbi i svakog ko zaluta. Prvo mišljenje je pretežnije (erdžah) zbog: 1) rivajeta (predanja) od Vjerovjesnika, s.a.v.s., i uzvišenosti onoga ko je rekao; 2) spominjanja ve la u vele'd-dalllin, koje ukazuje na dvije različite skupine: jevreje, koji su opisani na mnogim mjestima u Kur'anu kao oni koji su zaslužili srdžbu, npr.: ...i navukli su na sebe gnjev za gnjevom (el-Bekare, 90), i kršćane, koji su opisani kao zabludjeli zbog njihovih različitih neispravnih pogleda na Isaa sina Merjemina, kao što je ajet: ...koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravog Puta skrenuli! (el-Ma'ide, 77). 20. Ova sura obuhvata ili sadrži sva značenja časnoga Kur'ana, i ona kao da je njegov sažetak. Ako razmisliš o njoj nakon šest teme u našem Prvom uvodu, saznat ćeš slijedeće: Božanstvenost je sadržana u ajetima: Elhamdu lillahi rabbi'l-'alemin. Er-rahmani'r-Rahim; dunjaluk i Ahiret u ajetu: Maliki jevmi'd-din; svi ibadeti u pogledu vjerovanja i propisa u odnosu na ono što je naređeno i zabranjeno sadržani su u ajetu: Ijjake na'budu; šeri'at je u ajetu: sirata'l-mustekim; vjerovjesnici u: en'amte 'alejhim; o razliličitim grupama nevjernika govori se u ajetu: gajri'l-magdubi 'alejhim vele'd-dallin. Zaključak - Naredba izgovaranja riječi amin nakon proučene el-Fatihe jeste zbog dove koju ova sura sadrži. Kada izgovoriš amin, to znači: Bože, odazovi se! Veli se da je amin jedno od Allahovih imena. Dozvoljeno je izgovoriti amin i emin, a nije dozvoljeno izgovoriti ammin (ili emmin). Riječ amin izgovara u namazu: onaj koji klanja za imamom (muktedija u namazima u kojima imam uči naglas), onaj ko klanja napose, imam kada uči u sebi (na podne i ikindiji-namazu) i kada imam uči naglas (na sabahu, akšamu i jaciji-namazu). Učenjaci se razilaze u pogledu izgovaranja riječi amin naglas.
TEFSIR - Ibn Kesir
Na put onih kojim si blagodati podario, a ne na put onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali Komentar ajeta: "Na put onih kojim si blagodati podario." Ovim se objašnjavaju riječi: "Pravi put." Oni kojima je Allah blagodati podario spominju se također i u poglavlju (En-Nisa), gdje Allah Uzvišeni kaže: "Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, to su oni koji će biti u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi kojima je Allah blagodati podario. A, lijepo li je to društvo! To je dobro od Allaha i dovoljno je da to samo Allah zna!" (4:69-70) Ed-Dahhak navodi da je Ibn-Abbas rekao: "...Na put onih kojim si blagodati podario...", jer su bili pokorni i samo se Tebi klanjali kao što to čine i Tvoji meleki, vjerovjesnici, pravednici, šehidi i dobri ljudi. To je u skladu s riječima našega Gospodara: "A oni koji su pokorni Allahu I Poslaniku, ti su sa onima kojima je Allah blagodati podario." (4: 69) Riječi Allaha Uzvišenog: "A ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali" znače: a ne na put onih na koje se srdžba izlila, jer oni na koje se srdžba izlila su, ustvari, oni čija je namjera loša, koji znaju što je istina, ali je i pored toga napuštaju. Isto tako, ne ni na put onih koji su zalutali i izgubili znanje koje im je dano. I oni lutaju u zabludi ne nalazeći pravoga puta prema istini. Negacija ovdje ima funkciju pojačanja značenja, kako bi se pokazalo da postoje dva iskvarena (izgubljena) puta, put židova i put kršćana. PUT VJERNIKA pretpostavlja spoznaju istine i djelovanje u skladu s tom spoznajom. Budući da su židovi izgubili praksu, na njih se odnosi srdžba, a na kršćane zabluda, zato što onaj koji ima znanje, a ne postupa po njemu, zaslužuje srdžbu. Onaj ko nema znanje luta u zabludi. Stoga, kršćani, kada nešto žele učiniti, nisu u stanju naći Pravi put pošto nemaju odgovarajući pristup koji osigurava put do istine, pa lutaju. I jedni i drugi zbog toga zaslužuju srdžbu, iako se ona posebno odnosi na židove, u skladu s riječima Allaha Uzvišenog: "...onaj koga Allah prokune i na koga se rasrdi" (5: 60), a na kršćane zabluda - u skladu s riječima: "Oni koji su još ranije zalutali, što su mnoge u zabludu doveli, te i sami sa Pravog puta skrenuli." (5:77) Hammad ibn Seleme prenosi od Adijja ibn Hatima da je rekao: /33/ "Pitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s riječima Uzvišenog:"A ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, pa je rekao: "Židovi", te i usto dodao:"Niti onih koji su zalutali "kršćani! Oni su zalutali!" Ovako prenosi Sufjan ibn Ujejne, sa svojim lancem prenosilaca, od Adijja ibn Hatima, a u predanju Ibn-Merdevejha od Ebu-Zerra se navodi: /34/ "Pitao sam Allahovog Poslanika u vezi s riječima: "na koje se srdžba izlila", pa je rekao: "To su židovi", a ja dodao: "Niti onih koji su zalutali!", pa je rekao: "To su kršćani!" Zaključak Ova časna sura sastoji se dakle od sedam ajeta, koji sadrže: zahvalu Allahu Uzvišenome , zahvalu Allahu, veličanje i pohvalu Allahu, dž.š., navođenjem Njegovih lijepih imena i Uzvišenih atributa, ukazivanje na Povratak kao Dan suda , uputu Njegovim robovima da Ga mole i obožavaju Ga, ogradu od vlastite sile i moći, iskrenu predanost služenju Allahu (ibadet) i čistom, mono-teističkom obožavanju, te čistotu od svakog oblika idolopoklonstva (širka), odnosno držanja da je neko ravan ili sličan Njemu, Uzvišen je On! Nakon svega toga, slijedi molba koja se upućuje samo Allahu za uputu na Pravi put, odnosno Pravu vjeru, te učvršćivanje na tom putu, kako bi se uspješno prešao put do Sudnjeg dana, koji vodi do dženetskog blažen stva, u društvo vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi. Usto, ova sura sadrži i podsticaj za činjenje dobrih djela, kako bi nosioci tih djela bili na Sudnjem danu u društvu onih koji su činili dobra djela, ali sadrži i zastrašivanje i upozorenje na slijeđenje putova neistine, da ne bismo bili oživljeni na Sudnjem danu u društvu onih koji su slijedili te putove, a na koje se izlila srdžba i koji su zalutali. Ukazivanje na blagodati od Allaha Uzvišenog ovdje je izuzetno lijepo iskazano riječima: "Na put onih kojima si podario blagodati, a ne onih na koje se izlila srdžba..." Ovdje je u riječima: "a ne onih na koje se izlila srdžba" izostavljen subjekat srdžbe, budući da je poznat. Allah Uzvišeni kaže: "Koga Allah uputi, on je na Pravom putu, a kome da da zaluta, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga uputiti!" (18:17) Zatim kaže: "Kome Allah da da zaluta, niko ga neće na Pravi put uputiti. Njih će ostaviti u nevjerstvu da u njemu lutaju." (7: 186). Više drugih ajeta, također, potvrđuju da samo Allah upućuje na Pravi put i daje da se dođe u za bludu, nasuprot tvrdnji kaderija (indeterminista) i njihovih sljedbenika, koji kažu da Allahovi robovi sami prave svoj izbor po kome postupaju, dokazujući svoj bidat nejasnim ajetima iz Kur'ana, ostavljajući, pritom, po strani ono što je izričito i sasvim jasno navedeno. To je pozicija zabludjelih i zalutalih! Međutim, u jednom sahih hadisu stoji: /35/ "Kada vidite one koji iz Kur'ana slijede nejasne ajete, znajte da su to oni koje je Allah imenovao u Kur'anu i budite oprezni s njima." To su oni koje je Allah, dž.š., opisao riječima: "Što se tiče onih u čijim srcima je nastranost, oni slijede nejasne ajete iz Kur'ana, priželjkujući smutnju i težeći za svojim tumačenjem." (3:7) Prema tome, u Kur'anu nema uporišta za bilo kakve novotarije, bidate, budući da je on objavljen s ciljem da rastavi istinu od neistine, da uspostavi razliku između Pravog puta i zablude; u njemu nema proturječnosti niti neslaganja, jer to je Objava od Allaha, Mudrog i Hvale Dostojnog.[1] Za onoga koji uči Fatihu lijepo je da po završetku učenja kaže: "Amin!", što znači: "Bože, uslišaj!" Tačno je da je to lijepo (mustehab) za onoga ko to čini izvan namaza, dok je pritvrđeno za onoga ko klanja sam ili kao imam ili za imamom. Zapravo pritvrđeno je u oba zadnja slučaja, prema jednom hadisu koji se nalazi u oba Sahiha, gdje se od Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /36/ "Kada imam kaže 'Amin!' i vi to kažite, jer onome čija riječ 'Amin' bude istovremena aminanju meleka, bit će oprošteni prethodni (sitni) grijesi." U Muslimovom Sahihu navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /37/ "Ako neko od vas u namazu kaže 'Amin!' istovremeno dok i meleci govore na nebu, i to se jedno s drugim poklopi, njemu će biti oprošteni sitni grijesi koje je ranije činio." Od Enesa se navodi da je rekao: /38/ "Meni je dano 'Amin!' u namazu i dovi, što prije mene nikome izuzev Musau nije dano. Jer, dok je Musa upućivao dovu, Harun je govorio 'Amin!' Zato i vi završavajte svoje dove s 'Amin' da bi vam ih Allah uslišao." Otuda i neki učenjaci raspravljajući o ovom pitanju navode slijedeći ajet: - I Musa reče: "Gospodaru naš, Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim raskoš i bo-gatstvo u životu na dunjaluku, da bi zavodili s Puta Tvojega. Gospodaru naš, uništi bogat –stva njihova i zapečati srca njihova da vjeru ne prihvate dok ne dožive patnju nesnosnu!" On je rekao: "Uslišena je molba vaša! Vas dvojica na Pravom putu ostanite i nipošto ne slijedite put onih koji ne znaju!" (10:88-89) Ovdje je navedena samo Musaova dova, ali se iz konteksta razumije da je Harun aminao, što je, također, imalo stupanj dove na osnovu riječi: "Uslišena je molba vaša." To pokazuje da onaj koji uz dovu amina, kao da je i uči. Na osnovu istog argumenta navodi se i da onaj ko klanja za imamom ne uči Fatihu, budući da njegovo aminanje na kraju Fatihe ima stupanj učenja ove sure. Time se ujedno potvrđuje da onaj koji klanja za imamom, ne uči za njim u namazu u kojem se uči naglas. Allah to najbolje zna!