Uvjeti korištenja mestvi

Mesh po mestvama je načelno dopušten, pod uvjetom da su obuvene na abdest i da se nose jedan dan kod kuće, a tri dana na putovanju. Period važenja mesha počinje teći od momenta gubljenja abdesta. Olakšice su inače propisane u slučaju kada postoji stanovita teškoća u primjeni osnovnog propisa. To su, u konkretnom slučaju, putovanje, izražena hladnoća ili teškoća pri pranju nogu zbog neprilagođenosti prostora, nedostatka vremena, vode i sl. Nema vjerske manjkavosti u tome da se olakšice, uključujući i olakšicu mesha po mestvama, primjenjuju u okolnostima i uslovima u kojima su dopuštene. U uobičajenim okolnostima, treba primijeniti osnovni propis, a to je pranje nogu do iza članaka, koje se spominje u ajetu o abdestu kao stroga obaveza. Dozvoljenost mesha po mestvama je potvrđena mešhur hadisima, koji su bliski kategoriji mutevatira, kojima se inače utvrđuju i doktrine vjere. Zato je Ebu Hanife ovo pitanje (potvrda dozvoljenosti mesha po mestvama) uvrstio u domen vjerovanja, označivši ga jednim od obilježja pripadnosti ehli sunnetu vel-džema’atu. Prenosi se da je rekao: “Sunet je da prednost daješ dvojici halifa (hazreti Ebu Bekru i Omeru, r.a.), da voliš dvojicu Vjerovjesnikovih, a.s., zetova (Osmana i Aliju, r.a.), te da činiš mesh po dvjema mestvama.” (V. Nablusi, Nihajetul-murad, str. 374)

Iako se u jednom hadisu navodi da „Allah voli da se postupa po Njegovim olakšicama, kao što voli da se primjenjuju izvorni propisi” (Ibn Hibban), u slučaju abdesta je bolje oprati noge, primjenjujući izvorni propis, nego pranje zamijeniti meshom, na osnovu hadisa Vjerovjesnika, a.s., u kome se među posebno vrijednim djelima i odlikama vjernika navodi „isbāgul-vudū' 'alā el-mekārih“, tj. potpuno uzimanje abdesta, kako je propisano, u otežavajućim, nelagodnim situacijama. U hadisu se navodi da je Vjerovjesnik, a.s., upitao ashabe: „Hoćete li da vas uputim na ono čime Allah briše grijehe i povećava stepene?“ „Svakako“, odgovoriše ashabi. „Potpuno obavljanje abdesta u teškoći i nelagodi, mnoštvo koraka na putu do džamije i čekanje sljedećeg namaza nakon klanjanja vaktije. To je 'ribat – bedem vjere'.“ (Malik, Muslim, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ibn Hibban) U ovom kontekstu, korisno je napomenuti da svaka osoba koja dolazi u džemat i klanja u mestvama koje nosi duže vrijeme treba provjeriti da li se iz njih širi neugodan miris. Isto važi i za muktedije koji nose samo čarape. Budući da je pokuđeno ili zabranjeno osobi koja je jela bijeli luk ili neku sličnu hranu od koje se širi neugodan miris dolazak u džamiju radi klanjanja namaza u džematu, analogno tome isti propis važi za sve slučajeve širenja neugodnih mirisa u džematu i društvu općenito. Svaki džematlija koji dolazi u džamiju u džemat u tom smislu treba redovno provjeravati stanje svoje odjeće i čarapa.