Pacijentova želja da se ne pokušava reanimacija
PITANJE
Živim i radim u Njemačkoj, kao medicinar, i veći dio vremena provodim s pacijentima, bilo u ambulanti, staračkom domu ili u bolnici. U Njemačkoj postoji Patientenverfügung, pravni dokument u kojem pacijent unaprijed navodi svoje stavove o medicinskim intervencijama u hitnim situacijama, npr. da li želi biti reanimiran u slučaju infarkta ili moždanog udara. Ako jasno navede da ne želi reanimaciju, mi smo zakonski obavezni poštovati tu želju i ne smijemo pokretati mjere koje mogu biti životno važne. Iako se to može kositi s moralnim ili vjerskim načelima, pomaganje protiv volje pacijenta može nas dovesti u sukob sa zakonom. Da li smo vjerski odgovorni ako pustimo pacijenta da umre, poštujući njegovu volju?
ODGOVOR
Liječenje je, u osnovi, dozvoljeno i poželjno, ali nije obavezno, osim u situaciji kada je osoba životno ugrožena i pouzdano se zna da bi izostavljanje ljekarske intervencije dovelo do njene smrti, a sama intervencija bi proizvela spas i ozdravljenje.
Većina klasičnih islamskih pravnika smatra da je griješan onaj ko može spasiti ljudski život, a ne učini to. Na njemu se neće provoditi druge sankcije, jer nije direktno utjecao na smrt osobe, niti je preduzeo radnje koje su dovele do njene smrti (El-Mevsu'a el-fikhijja el-kuvejtijja).
Shodno navedenom, među savremenim islamskim učenjacima postoji stav da je pokušaj spašavanja života i pružanja pomoći u situaciji kada je ljudski život ugrožen vjerska obaveza, čak i ako se bolesnik prethodno izjasnio da ne želi pomoć, jer je zaštita života jedna od osnovnih intencija Šerijata. Vlasnik života nije čovjek, nego njegov Stvoritelj, pa, prema tome, čovjek ne može ni tražiti da mu se ne spašava život, jer nije njegov vlasnik. Zagovornici ovog stava smatraju da je ljekar griješan ako ne ukaže pomoć. Oni akcenat stavljaju na gubitak života, jer, ako se zna ili vlada mišljenje da će, izostavljanjem liječenja, bolesnik podleći, onda je njegovo liječenje obavezno, pa makar bilo i protiv njegove volje.
Drugačije mišljenje zastupa Evropsko vijeće za fetve i istraživanja, koje je u svojoj rezoluciji br. 3/11 objasnilo da postoji više vrsta eutanazije. Jedna je i tzv. pasivna eutanazija, kada se bolesniku ne pruži liječenje (ljekarska pomoć), zbog njegova odbijanja, ili kada se isključe aparati s bolesnika za čije ozdravljenje nema nade, a kod kojeg se aparati koriste samo za držanje u životu, bez napretka u ozdravljenju. Vijeće smatra da u takvoj situaciji ljekar nema grijeha, budući da je tu riječ o izostavljanju liječenja, što se inače smatra dozvoljenim.
Prvi stav se temelji na principu predostrožnosti i zaštite života, odnosno obavezi pružanja ljekarske pomoći sve do smrti pacijenta, dok se u drugom uzima u obzir ne/korisnost, tj. svrsishodnost pružanja takve pomoći.