Da li je pomoć siromašnima preča od dobrovoljnog hadža i umre?

Obilazak Kabe i Mesdžidul-harama u Meki radi obavljanja hadžskih i umranskih obreda, klanjanja namaza, obavljanja itikafa i drugih ibadeta, postupajući po dovi Ibrahima, a.s.: „Zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima“ (Ibrahim, 37), jedna je od važnih intencija islama. Na važnost ibadeta koji se čine na tom odabranom mjestu ukazuju i neki hadisi, poput hadisi-kudsije, koju prenosi Ebu Seid el-Hudri, a u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Uzvišeni Allah je rekao: 'Doista je uskraćen (za nagradu) čovjek kojem sam dao zdravlje i opskrbu, a ne dođe Mi (Mome Hramu) u posjetu i nakon što prođe pet godina'“ (Bejheki 5/262) i Ibn Hibban u svome Sahihu, 3703). Budući da danas veliki broj muslimana stalno posjećuje ova mjesta, obavljajući hadž i umru, kao obavezne ili dobrovoljne ibadete, može se reći da je cilj zbog koga je propisana posjeta ovim mjestima ostvaren, odnosno da se ostvaruje jednim izvršavanjem obaveze hadža i umre. Stoga, učestalo dobrovoljno obavljanje hadža i umre u ovom vremenu ne može se smatrati mendubom – poželjnom praksom, zbog toga što se takvom praksom oduzima prilika drugima da obave ove obaveze i što se doprinosi povećanju gužve u mjestima gdje se obavljaju obredi. Također, opetovano obavljanje hadža i umre nije u skladu s fikhom/razumijevanjem prioriteta, budući da ima važnijih, prečih i hitnijih poslova u koje bi muslimani trebali davati dio svoje imovine i za šta bi imali veći sevap, kao što su izgradnja i obnova džamija u povratničkim i drugim mjestima, pomoć povratnicima u održivom povratku, stipendiranje siromašnih učenika i studenata, jačanje islamskih institucija i ustanova itd. Pomoć gladnom insanu je veća obaveza od dobrovoljnog hadža i umre. Poslanik, a.s., kaže: „Nije vjernik ko zanoći sit, a zna da mu je komšija gladan“ (Buharija Edebul-mufred, 112, Hakim, 7307, i Bejheki, 19668).