Opravdanost razloga za prekid posta
PITANJE
1. Šta uraditi ako fizički nismo u mogućnosti da postimo, npr. nekoliko dana i, kada osjetimo slabost, moramo stati da se tijelo povrati u normalnost? 2. Šta uraditi ako se jutrom ne probudimo (prespavamo) i po buđenju ne zapostimo, jer smo svjesni da nećemo moći izdržati (znajući svoje mogućnosti)? 3. Šta uraditi ako prekinemo post, misleći da ga je nešto drugo pokvarilo (primjer, polucija)? 4. Šta uraditi ako nam se ponekad jave neke bludne, prljave misli, psovanje svetih pojmova itd? Znamo da su to vesvese i nagovori šejtana, no da li snosimo i najmanji dio odgovornosti za njih ako pokušamo odmah od sebe odbaciti te misli? Zna se da nismo odgovorni za neki postupak dok ga ne uradimo, a jesmo li griješni ako pristanemo na razmišljanje o takvim stvarima sa šejtanom?
ODGOVOR
1. Nije obična slabost opravdan razlog za prekid posta, već samo ozbiljniji oblik slabosti koji bi se mogao označiti bolešću. U tom slučaju propuštene dane posta treba napostiti.
2. To bi se tretiralo namjernim nepočinjanjem posta, jer nagađanje o nemogućnosti nije opravdan razlog da se ne posti, te bi, osim napaštanja toga dana, osoba bila obavezna i keffaret (postiti 60 dana uzastopno ili u nemogućnosti da se to ispoštuje, nahraniti 60 siromaha).
3. Svaki vjernik je obavezan da upozna osnovne propise vezane za izvršavanje vjerskih obaveza kojima je zadužen. Osim toga, danas je lahko pitati o svakom propisu osobu koja poznaje šerijatske propise. Shodno tome, nema opravdanja da se neko poziva na nekakve šubhe. Ipak, ako bi šubha bila opravdana, obaveza je napostiti propušteni dan, bez keffareta, budući da nije oskrnavljena svetost vremena.
4. Snosimo odgovornost samo za ono čemu smo i sami doprinijeli, bilo boravkom u određenom društva, u nekom mjestu, gledanjem onoga što je zabranjeno, svjesnim i namjernim pristajanjem na šejtansko zavođenje i nagovaranje i sl. Ako se nedolične misli doista same jave, ali se osoba potrudi da ih brzo potisne i odagna, neće biti griješna za njihovu pojavu.