Značaj korištenja vaktije
PITANJE
Imam jednu dilemu, na koju sam “nadošao” tokom posta. Naime, imam običaj postiti bijeli post, kao i neki drugi nafila post, a znate da je nekako drugačije postiti mimo ramazana, bez nekog ustaljenog reda, rasporeda buđenja i sl. Često mi se desi da se ne probudim kada sam navio sat, da se probudim knap ili recimo u 3,50 h, a moglo se jesti do 3,46 h i sl. Interesira me da li smo obavezni da se striktno pridržavamo satnice, po analogiji da sada imamo moderne uređaje i da znamo tačno vrijeme, ili pak tu ima neka “šira slika”? Šta je bitnije, po onoj drugoj analogiji/činjenici da, recimo, ashabi nisu imali tačan sat, što znači da nisu mogli u minutu biti precizni, nego su onako, shodno znanju i dok ne vide malo svjetla, jeli i prekidali jelo, što definitivno, prevedeno u našu današnjicu, znači da su vjerovatno jedno jutro zapostili u 3,15 h drugo u 3,22 h, treće u 3,13 h i sl. Također, ima i hadis koji kaže da se dovrši jelo koje je započeto, jer je bereket u tome. Uz to, veće je dobro u tome da osoba jede pa zaposti i s time sebi olakša, a ne oteža post. Moja je dilema upravo ta šta od svega gore navedenog važi u slučaju posta: ta neka “fleksibilnost” i gledanje veće koristi (daj pojedi koju hurmu i popij čašu vode pa taman u 3,50 h, tj. iako si “zakasnio”) ili je pak naša dužnost sada, kada imamo satove i tačne službene vaktije, da ih se striktno držimo u minutu, jer u modernom vremenu imamo to dodatno znanje koje prije nije postojalo, i upravo je to, ta tačnost u minutu, poštovanje vremena i postizanje tog “većeg dobra”?
ODGOVOR
Sve vrjednije i važnije stvari, radnje i postupci u islamu mjere se preciznim mjerama. Samo u nuždi ili velikoj potrebi, odnosno kada precizno mjerenje predstavlja znatnu teškoću u razmjeni dobara ili nekim drugim postupcima, kao izuzetak od općeg pravila čovjek se može osloniti na paušalnu procjenu ili prodaju “đuture”. U Kur’anu se kaže da je Svevišnji Allah “postavio terezije (mizan), da ne prelazite granice u mjerenju. I pravo mjerite i na tereziji ne zakidajte!” (Er-Rahman, 7-9.) Shodno zahtjevu ovog ajeta, ljudi su dužni da sve što je podložno mjerenju mjere preciznim mjerama, onoliko koliko im je dostupno u njihovom vremenu, prema njihovom znanju i mogućnostima. Vrijeme je vrijednost koja se, također, mjeri određenim mjerama. Ljudi su od davnina nastojali da što preciznije mjere protok vremena. Ovo je posebno važno za muslimane, budući da se izvršenje temeljnih ibadeta u islamu (namaz, post, zekat, hadž), kao i mnogi drugi propisi i odredbe, veže za precizno utvrđeno vrijeme. Ashabi su u svom vremenu, prema svojim mogućnostima i sposobnostima, slijedeći propis iz spomenutog kur’anskoga ajeta, nastojali da što preciznije utvrde vrijeme, kako bi sve svoje obaveze valjano i na vrijeme obavili. To se odnosi i na vrijeme započinjanja posta (sehur) i vrijeme iftara. Kao što su prvi muslimani nastojali da što preciznije utvrde mjere za vrijeme, isto tako trebaju postupati muslimani u svakom vremenu, shodno stečenom znanju i razvoju tehnike i metoda koji omogućavaju precizno mjerenje vremena za različite ljudske potrebe, pa i za potrebe pravovremenog obavljanja ibadeta. Vaktija koju danas imamo u našoj Islamskoj zajednici, koje smo se dužni pridržavati u izvršavanju svojih ibadetskih obaveza, rezultat je primjene najvećih dosadašnjih naučnih dostignuća na polju mjerenja vremena. Ako u budućnosti bude moguće još preciznije mjeriti vrijeme, muslimani će biti dužni da se drže tih saznanja i tog mjerenja, shodno kur’anskom ajetu: “Bojte se Allaha koliko ste u stanju!” (Et-Tegabun, 16) Paušalnim, kako kažete “fleksibilnim”, pristupom pitanju mjerenja vremena ne bismo se odazvali zahtjevu navedenom u citiranim kur’anskim ajetima. Tačnost, poštovanje vremena, red i disciplina jesu vrijednosti koje trebaju biti svojstvene muslimanima, a koje, nažalost nedostaju mnogima od njih u ovom vremenu, obilježenom mnogim mogućnostima preciznog mjerenja, i to je, prema našem mišljenju, ono “veće dobro” o kojem govorite u svom pitanju. Drugačiji pristup vodio bi neredu, sporenju, aljkavosti, indolentnosti i beskorisnom/štetnom vraćanju unazad, odnosno neodgovornom odnosu prema blagodatima vremena, znanja i tehnike.