O AHLAKU I DJELIMA
- Božiji Poslaniče, obavijesti me o djelovanju koje će me uvesti u džennet, a udaljiti me od džehennema!"
- "Pitao si me o onome što je krupno, a lahko je onome kome Allah olakša: budi pokoran Allahu, ništa Mu ne pripisujući (kao sudruga), obavljaj namaz, daji zekat, posti ramazan i obavi hadž." A onda je rekao:
- "Hoćeš li da te uputim na vrata dobra: post koji je štit, sadaka koja ništi grijehe, kao što voda gasi vatru i namaz u dubini noći, a potom je proučio ajet: "Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju i niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju."[1] Nakon toga me upita:
- "Hoćeš li da ti kažem šta je glava, stub i vrhunac svega?" "Naravno, Božiji Poslaniče!" – odgovorih. A on reče:
- "Glava svega je predanost Bogu (islam), stub je namaz, a vrhunac je borba na Božijem putu (džihad). Potom me ponovno upita:
- "Hoćeš li da ti kažem šta je srž svega toga?" Odgovorih: "Svakako, Allahov Vjerovjesniče!" Uhvatio se za svoj jezik pa mi reče: "Ovo dobro čuvaj!" Upitah:
- "Allahov Vjerovjesniče, zar ćemo odgovarati i za ono što govorimo?" Reče:
"Majka te ne imala, Muaze, zar će ljude strovaljivati u Vatru preko njihovih lica", ili je rekao: "preko njihovih nosova", "išta drugo doli ono što zarade njihovi jezici?!"
Tirmizi
Ibn Ḥaǧar kaže da ovaj hadis može imati dvojako značenje; prvo je da komšinica komšinici može kao znak pažnje pokloniti i ono što nema veliku vrijednost, a drugo je da muslimanka ne treba smatrati beznačajnim ono što joj komšinica pokloni, bez obzira što je taj poklon malo vrijedan. U svakom slučaju, hadis je, prema njegovom mišljenju, hiperboliziran, „jer nije uobičajeno da se poklanja papak (li-annahū lam taǧri al-ʻāda bi-ihdāʼihī)“.[1] I druga dva komentatora tvrde da ovaj hadis ne treba shvatati doslovno, već kao hiperbolu kojom se potiče na davanje skromnog poklona i zabranjuje potcjenjivanje bilo kakvog poklona, pa makar njegova vrijednost bila neznatna.[2]
[1] Ibn Ḥaǧar. Fatḥ Al-Bārī. Tom V, str. 198.
[2] Al-ʻAynī. ʻUmda al-qārī. Tom XIII, str. 179.; Al-Qasṭalānī. Iršād as-sārī. Tom IV, str. 334.