Hadis: Nemojte biti povodljivci koji će govoriti: 'Ako ljudi...

Et-Tirmizi, Sunen, "Ebvabul-birr ves-sila", br. 2.007.

Najznačajnija crta onih koji su se posvetili tome da steknu Božije zadovoljstvo (rizaluk) i ideal prisnosti te da budu voljeni od Allaha, dž.š., jeste ta da oni nikada ništa ne očekuju – materijalno ili duhovno – u zamjenu za svoje služenje. Stvari kao što su profit, bogatstvo, cijena, udobnost, itd. na koje ljudi ovoga svijeta obraćaju veliku pažnju, ne znače mnogo; one nemaju vrijednosti, niti ih oni uzimaju kao kriterij.

Ne samo da snažna duhovnost utječe na jačanje pojedinca nego jačanjem pojedinca snaži se, dovodi u red i uspostavlja potpuna harmonija unutar porodice, zajednice, pa i cijelog društva.

Izgradnja sretne porodice je preduvjet za izgradnju funkcionalne zajednice, a potom i zdravog društva, jer "iz sretnih porodica zrači sreća na cijelo ljudsko društvo, a nesreću nesretnih porodica osjeća cijela zajednica".[1]

U današnjem vremenu moderni kapitalizam kroz svaku našu poru potpiruje glad za potrošnjom. Potrošnja je postala veliki placebo modernog društva, naša tobožnja nagrada za to što radimo nenormalno dugo. Roditelji svoj kompulsivni konzumerizam prenose na djecu zasipajući ih igračkama i raznim spravama za zabavu, umjesto da provode vrijeme s njima."[2]

Odgoj djece je obaveza i prema ljudskom društvu i zajednici, kako u užem, tako i u širem smislu, jer djeca su budući aktivni članovi ljudskog društva i građani države, a od stupnja njihovog odgoja ovisit će njihova vrijednost i korisnost po ljudsko društvo. Na koncu, to je roditeljska moralna obaveza prema budućnosti u apsolutnom i neprikosnovenom smislu – od sada do Vječnosti. Brižno i znalačko gledanje u budućnost spada u mudrost života, a savjestan odgoj potomstva je odbljesak te mudrosti.[3]

Porodica koja je od početka utemeljena na čvrstim osnovama jeste gnijezdo ispunjeno materijalnom i duhovnom srećom, zasvodni kamen za očuvanje i trajanje naroda na čvrstom temelju i blagoslovljena škola koja izvodi visoko moralne pojedince. Narodi koji su svoje porodice učinili poput blagoslovljenih i plodonosnih škola, a školama dali toplinu doma provest će najvredniji reformistički pokret i osigurat će sreću i zadovoljstvo budućih pokoljenja.

Zajednica socijalizira sve osjećaje sebičnosti; ona spašava pojedinca od vrtloga sebičnosti, škrtosti i hedonizma; ona svako čulo, sposobnost, osjećaj i ideju uzdiže na nivo vrline i vrijednosti. Ovo je osjećaj zajednice u muslimanskom društvu. Ovako definiran, ideal muslimanske zajednice ima kolektivnu ličnost na način da je to duhovna korporacija. Ta zajednica nastoji da čak i najtjelesniji osjećaj usmjeri prema duhovnosti i vječnosti. Božija saglasnost i zadovoljstvo je glavni motiv i razlog svih žrtvovanja i svakog altruizma.

Zajednica je mjesto u kome pojedinci tope svoj ego, lične interese, motive i brige jednu po jednu i pridružuju se kolektivnom tijelu. Stapanjem u zajednicu, svaki pojedinačni, hedonistički stav postaje društveni stav. Egoizam je nemoralan. Svako ljudsko biće ima lične aspekte koji su jedinstveni za njegovu ili njezinu prirodu; međutim, on ili ona se razvijaju kao sudionici društvenih okolnosti. Njegova ličnost i moralnost oblikuju se u društvu. Ne možemo razgovarati o moralnosti ili nemoralnosti onih koji žive izolirani od društva. Za islam, istrajnost u iskušenjima koja potiču iz življenja u društvu ravna je džihadu.

Osnovna funkcija zajednice je da pripremi pojedince za društvo i da socijalizira njih i njihovu ličnu sposobnost, talent i izbore. Život oblikovan vjerom, ljubavlju i iskrenošću rezultira takvim nadilaženjem da ono smekšava i topi svakog pojedinca, njegove ili njezine lične karakteristike u društvu; dok se drži onoga što on jeste, on postaje univerzalan i postiže bogatstvo postajući okean nakon što je bio kap i postajući Sunce nakon što je bio atom. Ovdje na scenu stupa jedan važan aspekt zajednice: pojedinci ne odustaju od svojih ličnih sposobnosti i karakteristika. Obrnuto, oni ostaju to što jesu i postaju bogatiji kako se njihove specifičnosti razvijaju kroz duhovni entitet zajednice.

Prava zajednica je ona grupa ljudi koji posvećuju sebe vječnosti tako da oni rade u ime Boga, počinju u ime Boga, govore u ime Boga, upoznaju se u ime Boga i ponašaju se u ime Boga te, prema tome, njihove sekunde postaju duge kao godine i oni opečate ovo privremeno ovozemaljsko prisustvo prstenom vječnosti. Da, svi njihovi poslovi su izuzetno srdačni, umni i usmjereni prema vječnosti.

Kao dio leda koji se topi u okeanu i tako postaje okean, svaka osoba umanjuje svoj ego da bi postala osoba s kolektivnim personalitetom. Učestvovanje u ovom duhovnom jedinstvu znači da bi svako trebao ostaviti sebe postrani, ili, u najmanju ruku, ne davati prioritet svojim ličnim interesima, zadovoljstvima i angažmanima. Ovo je potrebno najprije u područjima gdje zajednica očekuje akciju od svojih učesnika.