Malo se zna o patnjama, stradanjima i protjerivanjima muslimana nakon pada Španije u kršćanske ruke, dok se mnogo više govori o ljepotama španskih gradova, vrlinama naroda, biografijama halifa...

Zabranjeno pokrivanje i arapski jezik

Ženama Moriska zabranjuje se pokrivanje. Moraju otkriti lica i prilikom izlazaka nositi šešire. Sve svečanosti moraju se obavljati prema crkvenim odredbama i kršćanskim običajima. Nikome od Moriska nije dozvoljeno govoriti, pisati ili čitati na arapskom jeziku.

Svi muslimani koji su ostali u Španiji poslije pada Granade, 2. januara 1492. godine, nazvani su Morisci. Taj naziv prvobitno se davao Špancima koji su prešli na islam. Tako su mnogi Morisci bili španskog porijekla, zbog čega je osnovana inkvizicija, čiji je glavni zadatak bio “podsjećanje” (tj. mučenje) Moriska na njihovo kršćansko porijeklo.

Službenici inkvizicije nasilno su pokrštavali muslimane, mučeći ih na razne brutalne načine koje je bilo teško preživjeti. Pokušavali su ih odvratiti od islama i spaljivanjem islamskih knjiga. Granada je bila poprište paljenja arapskih rukopisa. Ispovijedanje islama u javnosti značilo je smrt, pa su Morisci u javnosti ispovijedali kršćanstvo, dok su u tajnosti obavljali islamske dužnosti. Tako bi se, npr., poslije crkvenog vjenčanja, tajno vjenčavali po šerijatu. Mnogi su u javnosti nosili kršćanska imena, a u privatnom životu muslimanska.

Ostali potajno muslimani

Pokršteni muslimani, uprkos progonima i nasilju koje su nad njima provodile kršćanske vlasti Španije, ipak su ostajali potajno muslimani. Mučenja su se nastavila. Na silu su ih odvodili u crkvu. Ako ne bi prisustvovali misi ili bi se posumnjalo u njihovo “kršćanstvo”, bivali su izloženi raznovrsnim mučenjima inkvizicije. To se dešavalo često i bez ikakve mjere.

Bez obzira na sve, trudili su se da sprovode islam onoliko koliko su mogli. Namaz su obavljali u zaključanim kućama. Petkom bi se kupali i posebno uređivali, oblačeći najljepšu odjeću. Suzdržavali su se od alkohola i svinjskog mesa. Sunetili su svoju djecu i davali im muslimanska imena. Postili su mjesec ramazan i davali sadekatul-fitr. Za Isaa, a.s., govorili su da je Allahov poslanik. Tajnost im je pomogla da opstanu i sačuvaju islam.

Španske vlasti ubrzo su shvatile važnost arapskog jezika u jedinstvu Moriska i njihovom duhovnom jačanju. Zbog toga je, za vrijeme vladavine kralja Karla, donesen zakon 1526. godine kojim se Moriscima zabranjuje upotreba arapskog jezika, muslimanske odjeće, korištenje hamama, kao i održavanje skupova i svečanosti na islamski način.

Ovaj zakon nije odmah primijenjen u područjima gdje su Morisci bili u većini. Doneseno je više dekreta sa sličnim odredbama, ali nijedan nije bio tako oštar kao dekret iz 1566. godine.

Barbarski dekret

Nakon smrti kralja Karla 1555. godine, vlast preuzima njegov sin Filip II. Situacija za muslimane postaje još teža. Od njih se traži da zauvijek napuste svoju vjeru, jezik, institucije i način života. Naredio je rušenje svih španskih kupatila, smatrajući ih ostacima “bezvjerja”.

Muslimani su ubrzo shvatili njegovu fanatičnu narav. To je postalo očito nakon što je pročitan barbarski dekret iz 1566. godine. Njegova skraćena verzija glasi:

“Daje se Moriscima rok od tri godine da nauče kastilijanski jezik. Nikome se ne dozvoljava govor, pisanje, čitanje niti saobraćaj na arapskom jeziku. Svaki ugovor ili poslovanje na arapskom jeziku smatraće se nevažećim, pa ni u sudstvu neće biti priznat. Sve arapske knjige, bez obzira na sadržaj, moraju se predati vlastima na uvid i cenzuru. Dozvoljene knjige biće vraćene vlasnicima u roku od tri godine.
Muslimanska nošnja zabranjuje se, a šiti se smije samo odgovarajuća kršćanska odjeća. Ženama Moriska zabranjuje se pokrivanje; moraju otkriti lica i nositi šešire. Sve svečanosti moraju se obavljati prema crkvenim odredbama i običajima. Kuće Moriska moraju biti otvorene u dane svetkovina i praznika, kako bi svećenici i vlasti mogli nadzirati da li se u njima odvijaju zabranjena ponašanja...”

Dekret je bio javno istaknut po trgovima i kapijama. To je primoralo muslimanske vođe da odluče kako se postaviti prema ovoj nevolji. Uputili su kralju žalbu, pokušavajući ga odvratiti od njegove odluke ili barem ublažiti odredbe. Međutim, Filip II bio je odlučan i dekret je postao izvršan.

Očaj Moriska dostigao je vrhunac. Podigli su ustanak, koji je, prema riječima historičara, ugušen u rijekama krvi. Otpor je trajao sve do njihovog potpunog protjerivanja sa španskog tla.

Pisanje Kur’ana na alhamijado jeziku

Morisci su osjećali potrebu za Kur’anom i islamskom literaturom, ali im je sve to bilo oduzeto. Pisanje na arapskom jeziku bilo je zabranjeno. Kao privremeno rješenje počeli su koristiti kastilijanski jezik, da bi ubrzo izumili novi – tzv. alhamijado jezik, izveden iz kastilijanskog, ali obogaćen arapskim riječima i dijalekatskim izrazima.

Alhamijado su pisali arapskim pismom. Sam izraz znači „jezik nearapa“. Ovim jezikom počeli su pisati prijevode i komentare Kur’ana, siru Allahovog Poslanika, s.a.v.s., predaje o poslanicima, hadise i pravne knjige.

Jedna zbirka ovih rukopisa otkrivena je ispod poda stare kuće u Aragonu, gdje je bila skrivena od inkvizitora. Otkrili su je španski naučnici početkom XIX stoljeća. Danas se velike zbirke ovih rukopisa čuvaju u Nacionalnoj biblioteci u Madridu i u biblioteci Akademije historije.

Završna faza inkvizicije

Uslijedila su brojna naređenja o protjerivanju Moriska. Posljednje naređenje potpisao je Filip II 1609. godine, nakon čega je uslijedilo masovno iseljavanje svih muslimana iz Španije.

Procjenjuje se da je između pada Granade i početka XVII stoljeća protjerano ili pogubljeno oko tri miliona muslimana – a broj je zasigurno i veći.

Kasniji španski učenjaci osvrnuli su se na genocid nad muslimanima. Don Broveno u knjizi Španski Morisci i njihovo protjerivanje kaže:

“Španska politika nije se zadovoljila protjerivanjem Moriska, nakon čega su usahnula naša polja i osiromašile radionice i kase... Protjerivanjem Moriska nestala je i njihova književnost, narodna poezija, divna mašta i izvor Božije objave. Njihovim nestankom iz naše poezije izblijedio je kolorit, umjetnost, život, nadahnuće i borbenost. Na njihovo mjesto spustila se tama na književni horizont XVII i XVIII vijeka.”

Autor: Remzija Hurić