Taberi je bio stručnjak u svim islamskih disciplinama, historiji i arapskom jeziku. Posebno se istakao kao mufessir, napisavši komentar Kur'ana koji mnogi i danas smatraju najboljim tefsirom ikada napisanim. To je najstariji tefsir koji je kompletno sačuvan do danas i smatra se uzorom svim tradicionalnim tefsirima.
Puno ime mu je: Ebu Dža'fer Muhammed ibn Džerir ibn Jezid ibn Kesir ibn Galib et-Taberi. Rođen je 224.god. po Hidžri, odnosno 839.god. po Isau, a.s, u Amulu u pokrajini Taberistan, po kojoj je dobio i ime. Taberi navodi san svoga oca, kao išaret dok je još bio dijete, da će biti istaknuti učenjak: 'Moj otac me je usnio ispred Allahovoga Poslanika s.a.v.s. sa sepetom punim kamenja, kako bacam to kamenje pred njega. Ispričao je to tumaču snova, pa mu je on rekao: Ako odraste, tvoj sin će dati veliki doprinos islamu i odbrani šerijata.' To je potaklo oca da mi počne pomagati u traganju za znanjem, iako sam tada još bio dijete.' Zatim, Ibn Džerir o svojim počecima u nauci kaže: 'Kur'an sam naučio napamet sa sedam godina, ljude sam u namazu predvodio sa osam, a hadise sam zapisivao sa devet godina.' Sa dvanaest godina napušta svoj rodni kraj u potrazi za znanjem. Sa tim ciljem boravio je u mnogim pokrajinama: kao npr. u Egiptu (Misr), Siriji (Šam) i Iraku, te se na kraju nastanio u Bagdadu. Tu provodi ostatak života. Umire 310. godine po hidžri, odnosno 923. godine po Isau, a.s.
Njegovi učitelji i učenici
Kada je prvi put dolazio u Bagdad, 241.h.g, imao je želju da dođe do Ahmeda ibn Hanbela i pred njim stekne određeno znanje, ali je Ahmed ibn Hanbel umro malo prije njegovoga dolaska. Ipak, sreo se sa velikim brojem istaknutih učenjaka tog doba, i od kojih je učio razne znanosti. Njegovi profesori bili su: Muhammed ibn Abdul-Melik, Ismail ibn Musa es-Sudejj, Ishak ibn Israil, Muhammed ibn Humejd er-Razi, Ahmed ibn Meni', Hennad ibnus-Serijj, Muhammed ibn Abdul-A'la es-San'ani, Sufjan ibn Veki', Fadl ibnus-Sabbah, Bišr ibn Mu'az el-Akadi, Mudžahid ibn Musa, Harun ibn Ishak el-Hemedani, Ibrahim ibn Se'id el-Dževheri, Se'id ibn Jahja el-Emevi i dr.
Među njegovim učenicima posebno su se istakli: Abdullah ibnul-Hasan el-Harrani, Ebul-Kasim et-Taberani, Ahmed ibn Kamil el-Kadi, Ebu Bekr eš-Šafi'i, Ebu Ahmed ibn Adijj, Muhammed ibn Ahmed ibn Hamdan, Ebu Dža'fer Ahmed ibn Alijj El-Katib, Abdul-Gaffar ibn Ubejdullah el-Hudajbi, Muhammed ibn Abdullah eš-Šejbani i mnogi drugi.


Ibn Džerir et-Taberi kao učenjak


Ibn Džerir od malena se isticao marljivošću, upornošću i željom za napredovanjem u znanju. Pored toga, Allah ga je nadario inteligencijom, tako da je na naučnom planu napredovao toliko da je, u svoje vrijeme, bio jedan od najistaknutijih islamskih učenjaka. Posebno se istakao u tefsiru, kiraetima, hadisu, fikhu, arapskome jeziku i historiji. Mnogi učenjaci izuzetno pohvalno su se izražavali o njegovoj vrijednosti kao istaknutog učenjaka. Tako npr. čuveni Hatib el-Bagdadi za njega kaže: 'On je bio jedan od najistaknutijih učenjaka. Njegov stav je presudan i ljudi drže do njegovoga mišljenja zato što je bio izuzetno vrijedan i poznat. On je ovladao velikim brojem znanosti da mu u tome nije bilo ravna u njegovo vrijeme!' Ibn Huzejme za njega kaže: 'Na cijeloj Zemlji ne znam nikoga učenijeg od Muhammeda ibn Džerira!' A Muhammed ibn Ahmed ez-Zehebi za njega, između ostalog, kaže: 'On je mnogo putovao i učio od najodličnijih učenjaka. Bio je izuzetan u svoje vrijeme: po znanju, inteligenciji i mnogim pisanim djelima. Rijetko će oči vidjeti takvoga!'


U fikhu je dostigao stepen apsolutnog idžtihada, tako da je mogao, ne samo davati prednost mišljenjima jednih šerijatskih pravnika nad drugim, nego je često donosio i vlastita fikhska rješenja. Zbog toga se i izdvaja iz šafijskoga mezheba, kojem je jedno vrijeme pripadao, i postaje nosiocem posebnoga mezheba, odnosno fikhske škole. Po njemu su, oni koji su slijedili taj mezheb, dobili ime džeririje. Taj mezheb samostalno je egzistirao neko vrijeme, a poslije se utopio u druge, raširenije mezhebe. U hadisu je, također, svojevremeno bio jedan od najvećih stručnjaka, tako da je mogao, shodno metodologiji hadiske nauke, razlučivati dobre od loših predaja i na taj način odabirati riječi učenjaka iz prethodnih generacija, prije svega ashaba i tabiina, te hadise Muhammeda, s.a.v.s.


U historiji, i općoj i islamskoj, dao je toliki doprinos da ni jedan ozbiljan historičar ne može bez njegovih djela. Neki ga nazivaju ocem historiografije među arapsko-islamskim učenjacima. Iz te oblasti napisao je čuveno djelo Tarihul-umem vel-muluk, koje je poznato i kao Taberijeva historija a štampano je u jedanaest tomova. To djelo posebno je interesantno zato što navodi događaje od početka stvaranja i Adema, a.s, pa sve do vremena pisanja samoga djela. Navodi se da je on, prije početka pisanja toga djela upitao svoje prijatelje da li imaju volju za historijom od Adema, a.s, do njihovoga vremena. Tada su ga upitali koliko bi to djelo bilo veliko, pa im je on odgovorio: 'Oko trideset hiljada listova.' 'Treba puno života da bi se to djelo napisalo!' – rekli su oni, a on je uzvratio: 'Svi pripadamo Allahu! Nestalo je upornosti!' Zatim je to djelo skratio na oko tri hiljade listova. Sličan slučaj se navodi i u vezi sa njegovim tefsirom.
Bio je izuzetno pobožan i skroman. Nije se ustručavao reći istinu, pa makar ga to i koštalo. Zbog takvih stavova imao je određenih problema, prije svega od strane tvrdokornih hanbelija, koji su ga optuživali govoreći čak i da je bio blizak rafidijama, zbog čega su svekoje su mogli odvraćali od njega. Jednom je jedan namjesnik od njega zatražio da napiše djelo iz oblasti fikha, pa je on napisao El-hafif. Ovaj mu je za to ponudio hiljadu zlatnika, što je on odbio, pošto se držao principa da ne piše djela za materijalnu naknadu. Drugom prilikom halifa Muktedir htio je da se napiše djelo o vakufu ali da bude u skladu sa stavovima svih stručnjaka u fikhu. Sugerisano mu je da to može uraditi samo Taberi, pa je zatražio od njega da to i uradi. Nakon toga pozvao ga je sebi i htio da ga nagradi, ali je Taberi i to odbio. Živio je od prihoda iz jednog sela u Taberistanu, od onoga što je naslijedio od svoga oca, te se posvetio izučavanju nauke i pisanju naučnih djela. Nekoliko puta mu je nuđeno da radi u domenu šerijatskih sudova, ali je i to odbio. Kada su mu prijatelji rekli da bi to trebalo da prihvati, on ih je zastidio riječima: 'Bio sam ubijeđen da biste mi, da sam to ja zaželio, vi to zabranili!' Učenici i prijatelji koji su prisustvovali zadnjim trenucima njegova života upitali su ga za savjet, šta da rade što bi im pomoglo na Sudnjem danu, pa im je on odgovorio da rade u skladu sa onim što je napisao u svojim djelima. Zatim je više puta izgovorio kelimei-šehadet a onda potro lice rukom, zatvorivši njome oči, nakon čega je spustio ruku i izdahnuo.
Djela koja je napisao
Ibn Džerir et-Taberi bio je izuzetno plodan pisac, pa se malo ko u povijesti čovječanstva može mjeriti sa njim. Donekle se to može vidjeti iz podatka da su njegovi učenici izračunali da je on od svoga punoljetstva pa sve do smrti u prosjeku pisao četrnaest listova dnevno! Drugi navode podatak da je on četrdeset godina proveo pišući svaki dan po četrdeset listova! Nažalost, jedan dio tih djela je zagubljen, jedan dio je još u rukopisu a samo jedan dio je štampan do sada. Pored već navedenog historijskog djela i njegovoga tefsira, učenjaci koji pišu o njemu posebno navode slijedeća djela:
· Tarihur-ridžal – o istaknutim ashabima i tabiinima, te učenjacima do njegovoga vremena.
· Latiful-kavl fi ahkami šerai'il-islam – to je djelo u kojem je izložen njegov mezheb sa dokazima.
· El-hafifu fi ahkami šerai'il-islam – sažetak prethodnoga djela.
· El-kiraatu vet-tenzilu vel-adedu – o kiraetima.
· Ihtilafu ulemail-emsar – o razilaženjima među islamskim učenjacima.
· Tehzibul-asar – nedovršeno hadisko-fikhsko djelo u kojem opširno izlaže i komentariše sve predaje od pojedinih ashaba.
· Šerhus-sunne.
· El-fedail, itd.


Taberijev tefsir


Djelo po kojem je Ibn Džerir et-Taberi najviše poznat jeste njegov čuveni tefsir Džami'ul-bejan fi te'vilil-Kur'an, štampan u trideset dijelova. To je najstariji tefsir koji je u potpunosti prenesen do današnjih dana. Interesantno je da je stoljećima bio zagubljen i da se o njemu znalo samo kroz kasnije tefsire, koji su navodili neke citate iz njega, sve dok nije pronađen jedan primjerak u rukopisu u privatnoj biblioteci jednog emira u Nedždu, na osnovu kojeg je to djelo štampano. Taberijev tefsir zasigurno je jedan od najvrednijih i najpoznatijih tefsira uopće. On se ubraja u tradicionalne tefsire i glavni je izvor svim tradicionalnim tefsirima pisanim nakon njega. Nema nijednog starijeg tefsira da je preživio do danas, a budući da je to svojevrsna enciklopedija tefsirskoga naslijeđa u njemu se navode mnoga tumačenja prethodnih mufessira, pogotovu ashaba i tabiina. Iako tradicionalan, značajan je izvor i za racionalne mufessire, zbog davanja prednosti mišljenjima određenih mufessira nad drugim i zbog navođenja vlastitih stavova.
O vrijednosti Taberijevog tefsira postoji mnogo pohvalnih ocjena čuvenih mufessira. 'Ako pratimo ono što su rekli istaknuti učenjaci o tefsiru Ibn Džerira, naći ćemo da se istraživači i na Istoku i na Zapadu slažu u ocjeni da je on izuzetno vrijedan i da je neophodan izvor svakom ko se bavi proučavanjem tefsira.' Tako npr. Sujuti za njegov tefsir kaže: 'Njegov tefsir je najbolji i najvredniji među tefsirima. On navodi različite stavove i daje prednost jednima nad drugim, služi se jezičkim tumačenjem i izvodi šerijatske propise. U tome njegov tefsir nadmašuje po vrijednosti i najstarije tefsire.' Zatim, čuveni Nevevi za njegov tefsir kaže: 'Cijeli ummet slaže se da nema ni jednog tefsira poput Taberijevog!' Ahmed ibn Ebi Tahir el-Isferajini o njegovoj vrijednosti kaže: 'Kada bi neko i u Kinu otišao samo da dođe do tefsira Muhammeda ibn Džerira, to ne bi bilo puno!' Ibn Tejmije, upitan o tome koji tefsir je najispravniji, odgovorio je: 'Što se tiče tefsira dostupnih ljudima, najispravniji od njih je tefsir Muhammeda ibn Džerira et-Taberija. On navodi izreke prethodnih učenjaka sa vjerodostojnim lancem prenosilaca i u tome tefsiru nema novotarija. On ne prenosi ništa od onih za koje nije sigurno da su povjerljivi, kao npr. od Mukatila ibn Bukejra i Kelbija'. A Ebu Muhammed el-Fergani kaže: 'Kada bi iz toga djela neki učenjak htio izdvojiti deset posebnih djela i u svakom opširno izložiti po jednu zasebnu znanost, to bi mogao učiniti!'


Karakteristike Taberijevog tefsira


Na samome početku tefsira Taberi daje opširan uvod u kojem, između ostalog obrađuje slijedeće teme: stil kur'anskoga izraza, objava Kur'ana na sedam harfova, zabrana tumačenja Kur'ana vlastitim razumom, prethodni mufessiri koji su se istakli u tumačenju Kur'ana i oni koji zaslužuju određene kritike, obaveza ummeta u pogledu poznavanja tumačenja Kur'ana, imena kur'anskih sura kako ih je zvao Poslanik s.a.v.s, tumačenje imena Fatihe itd. Prije svakoga ajeta, ili nekoliko ajeta, Taberi navodi riječi: 'Tumačenje riječi Uzvišenog...' (el-kavlu fi te'vili kavlihi teala...). Zatim shodno misaonoj cjelini navodi kur'anske riječi i tumači ih. Pri tome navodi tumačenja istaknutih ashaba i tabiina, citirajući ih zajedno sa lancem prenosilaca. Ako o jednom ajetu ima više mišljenja, on ih navodi i obrazlaže ih, dajući na kraju prednost onome koje smatra najispravnijim. Pored toga, na mjestima gdje osjeti potrebu za vlastitim zaključkom, on ga i navede, izvlačeći na taj način šerijatske propise na osnovu vlastitoga idžtihada. Isto tako, na mjestima gdje ima potrebe za jezičkom analizom određenih riječi ili rečenica, on se upušta i u to.
Pristalica je tradicionalnoga tefsira i smatra da je uslov ispravnosti tefsira oslanjanje na tradiciju prenesenu putem lanaca prenosilaca. Nije rijedak slučaj da u svome tefsiru otvoreno kritikuje one koji neki ajet protumače na osnovu svoga mišljenja, bez uporišta u određenom dokazu. Tako npr., tumačeći ajet: 'Vama je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im Mi rekli: 'Budite majmuni prezreni!'' , on navodi predaju sa lancem prenosilaca od Mudžahida, da je on rekao: 'Oni nisu pretvoreni u majmune, nego su njihova srca izmijenjena. To je samo primjer koji im Allah navodi, poput primjera magarca koji nosi knjige.' Zatim Taberi, komentarišući taj stav, kaže: 'Te Mudžahidove riječi u suprotnosti su sa očitim značenjem na koje ukazuju kur'anske riječi (...) Pored toga, njegove riječi u suprotnosti su i sa ostalim provjerenim dokazima.'


Pri navođenju seneda (lanaca prenosilaca) postupao je kao i muhaddisi, tj. uglavnom nije analizirao sam sened, jer ga samim navođenjem izlaže kritici stručnjaka. Međutim, ponekada je to ipak radio. Tako npr. za jednu predaju koja se prenosi od Ikrime on kaže: 'Što se tiče predaje od Ikrime o tome pitanju, od Ejjuba nju prenosi Harun a ono što on prenosi je diskutabilno. Pored toga, nije potvrđeno da je preko pouzdanih prenosilaca takvo nešto preneseno od Ejjuba.' Slično je i sa israilijjatima, tj. sa predajama od jevreja i kršćana. On ih u ne malom broju navodi u svome tefsiru, prenoseći ih od učenih jevreja i kršćana koji su prihvatili islam, bez kritičkoga komentara. Moguće je da se u tome poveo za historijskim predajama koje je navodio u svojim opširnim historijskim djelima, ali i pored toga, tu se također može primijeniti pravilo muhaddisa da samim navođenjem lanca prenosilaca on izlaže određenu predaju analizi i ocjeni stručnjaka.
Budući da je dobro poznavao kiraete i da je bio jedan od istaknutih stručnjaka u toj oblasti, on se u svome tefsiru često osvrće i na tu problematiku, prihvatajući vjerodostojne (mutevatir) kiraete. Navodi se da je on, samo iz te oblasti, napisao djelo od osamnaest tomova, u kojem je uz vjerodostojne naveo i ostale (šazz) kiraete i dao prednost jednom kiraetu, kojim nije izašao iz granica vjerodostojnosti. Nažalost, to djelo je nestalo, kao što je slučaj i sa mnogim drugim njegovim djelima.
Jedna od odlika njegovoga tefsira jeste i to što je pokušavao izbjeći bespotrebne rasprave. Tako npr. pri tumačenju 112-114. ajeta sure el-Maide u kojima se govori o sofri (trpezi) koja je spuštena sa neba za vrijeme Isaa, a.s, on kaže da su pojedini mufessiri nagađali koje su vrste jela i pića bile na toj sofri, ali da je to bespotrebno pošto nema odgovarajućeg dokaza za ta mišljenja, te da poznavanje tih jela ne koristi, niti njihovo nepoznavanje šteti. Isto tako, tumačeći 20. ajet sure Jusuf u kojem se kaže da su Jusufova braća prodali Jusufa za nekoliko dirhema (groša), on navodi mišljenja nekih mufessira o tom pitanju o koliko groša se radilo, pa kaže da bilo koje od tih mišljenja može biti tačno ali da od poznavanja toga nema nikakve koristi za vjeru, niti štete od nepoznavanja, te da je obaveza vjerovati u ono što je jasno iz kur'anskih riječi.
Taberi je 'dobro poznavao discipline arapskoga jezika i poeziju – ništa manje nego što je poznavao vjeru i historiju', tako da je i na tome planu dao značajan doprinos u svome tefsiru. Kada neke kur'anske riječi tumači sa jezičkog gledišta, on daje prednost onom značenju koje je uobičajeno u arapskom jeziku, osim ako postoji jak dokaz za suprotno stanovište. Zatim, on je dobro poznavao i stavove basranske i kufanske jezičke škole, pa se pozivao na njih kada se za to ukazivala potreba. Uz sve to, on je, po ugledu na Ibn Abbasa, često navodio i stihove iz predislamske poezije, da bi potkrijepio određeno značenje neke riječi. Treba istaći da se on u jezičke analize i rasprave nije upuštao radi samih njih, nego mu je to uvijek bilo samo sredstvo da bi što bolje protumačio kur'anske riječi.


Kao izvanredan stručnjak u oblasti fikha Taberi, tumačeći ajete koji govore o šerijatskim propisima, navodi različita mišljenja šerijatskih pravnika i njihove dokaze. Zatim ih ocjenjuje i daje prednost jednim nad drugim, a ponekad, kao samostalan mudžtehid, donosi i vlastiti sud. On se upušta i u problem derogacije određenih kur'anskih propisa, te ukazuje na derogirane i derogirajuće ajete.


Uz sve to Taberi se u svome tefsiru pokazuje i kao izvrstan poznavalac akaidske tematike. Naime, on stoji čvrsto na stanovištu ehli sunneta vel-džemaata i brani te stavove a kritikuje stavove drugih, kao npr. kaderija, mu'tezilija i drugih. Kaderije je npr. kritikovao u vezi sa njihovim poznatim stavovima o slobodnoj volji (indeterminizmu) i pripisivanju ljudskih djela ljudima a ne Allahu, dž.š. Posebno oštar bio je protiv mu'tezilija, kritikujući njihov racionalistički pristup ajetima i akaidskim temama, kao što je npr. nijekanje viđenja Uzvišenog Allaha na ahiretu.
U nekim djelima navodi se da je Taberi sedam godina pisao svoj tefsir, odnosno da ga je citirao svojim učenicima, te da je dovršen 290. godine po Hidžri. Nakon navođenja karakteristika Taberijevog tefsira, dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi kaže: 'Mislim da sam opširno i detaljno opisao taj tefsir. Razlog je što se to djelo smatra prvim i najvažnijim izvorom tradicionalnoga tefsira, a to je karakteristika koju ne možemo navesti za druge tradicionalne tefsire.'