Komentar hadisa: Ustezanje (zuhd) od ovoga svijeta

عَنْ أَبِي ذَرٍّ عَنِ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ الزَّهَادَةُ فِي الدُّنْيَا لَيْسَتْ بِتَحْرِيمِ الْحَلَالِ وَلَا إِضَاعَةِ الْمَالِ وَلَكِنَّ الزَّهَادَةَ فِي الدُّنْيَا أَنْ لَا تَكُونَ بِمَا فِي يَدَيْكَ أَوْثَقَ مِمَّا فِي يَدَيِ اللَّهِ وَأَنْ تَكُونَ فِي ثَوَابِ الْمُصِيبَةِ إِذَا أَنْتَ أُصِبْتَ بِهَا أَرْغَبَ فِيهَا لَوْ أَنَّهَا أُبْقِيَتْ لَكَ (الترمذي)

"Ustezanje (zuhd) od ovoga svijeta ne ogleda se u zabranjivanju sebi onoga što je dopušteno (halal), ni u uništavanju imovine. Pravo ustezanje jeste to da ti ono što je u Allahovim rukama bude sigurnije od onoga što je u tvojim rukama i da zbog nagrade (sevapa) za nedaću (musibet) kada te pogodi više voliš što te pogodila, nego da te je mimoišla."[1]

Jedan od najvećih neprijatelja kvalitetnog života u današnjem svijetu jeste potrošačka kultura u kojoj živimo. Sve nam je dostupno na dohvat ruke i stalno smo u potrazi za najnovijim, najbržim i najboljim proizvodima. Trudeći se da nagomilamo što više dunjaluka mi sebe doslovno uništavamo. Rijetki izuzeci su oni kojima se Allah, dž.š., smilovao i spoznali su smisao života. Ono što je tužno jeste da se i mi koji se osjećamo muslimanima ponašamo na isti način.

Čini se da se historija ponavlja, jer je muslimanski ummet prije hiljadu godina (tokom zlatnog doba islamske civilizacije) bio zahvaćen sličnom potrošačkom kulturom. Uspjeh rastuće islamske civilizacije je donio nova, do tada nepoznata bogatstva koja su preokupirala muslimane i učinila da zaborave na svoju pravu, istinsku svrhu. Prema riječima Poslanika, s.a.v.s., ova potrošačka kultura nas uništava:

Radujte se i budite sasvim spokojni u pogledu nafake! Jer, Allaha mi, siromaštvo nije ono zbog čega bih za vas strahovao, već se bojim da se i vi ne okrenete dunjaluku kao što su se okrenuli oni prije vas, pa da se u njemu natječete kao što su se oni natjecali i da vas on upropasti kao što je njih upropastio.[2]

Borba protiv potrošačke kulture

Šta je problem sa potrošačkom kulturom i koji je lijek?

Na prvi pogled, potrošačka kultura se uopće ne čini lošom i spornom. Naprotiv, cilj potrošačke kulture se čini jako plemenitim i pozitivnim – živjeti udobnim i sretnim životom s maksimalnim užitkom. Međutim, nije tako. Ako počnemo razmišljati o životu u smislu da je podijeljen na dva dijela – prolazni, ovosvjetski i vječni, ahiretski, shvatit ćemo da nam ova potrošačka kultura odvraća pažnju od onoga što je bitno.

Zamislimo studenta koji je toliko zainteresiran za svoju udobnost tokom studija da je zatražio kauč u predavaonici, TV-prijemnik kako bi tokom predavanja mogao gledati svoju omiljenu seriju ili utakmicu i naravno nešto za grickanje. Ništa od navedenog nije sporno samo po sebi, ali jeste zato što ga je zabavilo od onoga što je njegova primarna zadaća. Ovome se toliko posvetio da je zanemario svoje temeljne obaveze studij, spremanje i polaganje ispita. Na ovaj način student nikada neće završiti studij niti će na regularan način dobiti diplomu!

Zvuči bizarno, ali to je ono što mi, nažalost, svakodnevno radimo. Mnogi od nas su toliko posvećeni tome da osiguraju sebi udobnosti ovoga života da su beskrajni ahiret zamijenili ograničenim dunjalukom. Nema ništa loše u tome da čovjeku bude udobno, ali problem se javlja kada sticanje udobnosti postane naš primarni i jedini životni cilj.

Drugi problem sa potrošačkom kulturom jeste u tome što ona doslovno zarobljuje ljude tjerajući ih da razmišljaju samo o tome kako "dobiti i imati više". U današnjem svijetu ljudi se svakodnevno zadužuju kako bi kupovali veće kuće, veće stanove ili bolje automobile. Nekoliko godina kasnije, nakon isplaćivanja duga ili čak i prije nego smo ga u potpunosti isplatili, proces se ponavlja čime se ljudi sve više zadužuju.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je:

لَوْ كانَ لِابْنِ آدَمَ وادِيانِ مِن مالٍ لابْتَغَى ثالِثًا، ولا يَمْلَأُ جَوْفَ ابْنِ آدَمَ إلَّا التُّرابُ، ويَتُوبُ اللَّهُ علَى مَن تابَ.

"Da čovjek ima dvije doline zlata, poželio bi da ima i treću. Njegovu utrobu može napuniti samo zemlja; a Allah prima pokajanje onoga koji se pokaje![3] 

Današnje društvo nas uči da kupujemo "sada", a da brinemo o plaćanju "kasnije". To nas izravno vodi u višegodišnje ropstvo finansijskim institucijama i bankama i upravo je to jedan od glavnih razloga globalne finansijske krize u kojoj se svijet našao.

Treća posljedica potrošačke kulture, koja je posebno zahvatila muslimane, jeste činjenica da smo postali lijeni, očekujući da drugi proizvode dok mi konzumiramo. Iz tog razloga više ne uzgajamo hranu koju jedemo, ne pravimo odjeću koju nosimo te ne proizvodimo auta koja vozimo. Sve se uvozi, od keksa do aviona i to predstavlja problem, jer naš opstanak postaje ovisan o "drugima", a naš ekonomski sistem postaje sve slabiji. Države poput Brazila, Kine i Indije postale su poznate u razvijenom svijetu tako što su povećale proizvodnju i izvoz. Ukoliko mi muslimani ne počnemo zajednički djelovati i ne povećamo izvoz i smanjimo uvoz naš ummet će doći u još težu situaciju.

Protuotrov: ustezanje (zuhd)

Kako se izliječiti? Elhamdulillah, mi, muslimani, imamo vrlo snažan islamski koncept koji predstavlja protuotrov za potrošačku kulturu. Taj koncept je poznat pod nazivom zuhd, ali je, nažalost, često pogrešno protumačen od muslimana. Mnogi muslimani misle da zuhd podrazumijeva potpuno ustezanje od dunjaluka, skrivanje u nekom ćošku te bijedan, surov i težak život.

Daleko od toga.

Prema sunnetu Poslanika, s.a.v.s., i razumijevanju ashaba zuhd ima vrlo jednostavno i moćno značenje. Zuhd znači da držimo dunjaluk u našim rukama, a ne u našim srcima ili kao što je to rekao Alija, r.a.: "Zuhd ne znači da ti ništa ne posjeduješ, nego da tebe ništa ne posjeduje!"

U Kur'anu, a.š., kaže se da su zahidi oni koji ne tuguju za onim što im je promaklo, niti se previše raduju onome što im je dato.^[4]

Allah, dž.š., nas je na ovom svijetu obasuo brojnim blagodatima (životinjskog, biljnog ili mineralnog porijekla) i nije grijeh da se njima koristimo, ali uvijek samo kao sredstvom, koje je prolazno i trošno, da osiguramo sretan vječni život na budućem svijetu (ahiretu).

Dakle, trebamo raditi kako bismo kvalitetno živjeli na dunjaluku, ali ne smijemo dopustiti da to postane naša opsesija i da zaboravimo na naše krajnje odredište – ahiret. Ako budemo živjeli na taj način, nikada se nećemo ustručavati i uvijek ćemo biti spremni žrtvovati svoj imetak u ime Allaha, dž.š.

Ako pogledamo život Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba pronaći ćemo mnoge primjere ovakvog razumijevanja zuhda. Sam Poslanik, s.a.v.s., provodio je duge periode u osamljenom bdijenju, posteći, klanjajući, čineći zikr i upućujući dove Allahu, dž.š., i prije svoje poslaničke misije, a pogotovo nakon dobivanja Objave.

عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بن مسعود ، قَالَ نَامَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم عَلَى حَصِيرٍ فَقَامَ وَقَدْ أَثَّرَ فِي جَنْبِهِ فَقُلْنَا يَا رَسُولَ اللَّهِ لَوِ اتَّخَذْنَا لَكَ وِطَاءً ‏.‏ فَقَالَ :‏ مَا لِي وَمَا لِلدُّنْيَا مَا أَنَا فِي الدُّنْيَا إِلاَّ كَرَاكِبٍ اسْتَظَلَّ تَحْتَ شَجَرَةٍ ثُمَّ رَاحَ وَتَرَكَهَا ‏

Jednom prilikom je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zaspao na hasuri. Kada se probudio, vidio mu se trag od hasure. Pošto su to primijetili ashabi mu rekoše: "Allahov Poslaniče, da ti stavimo dušek?!" A on je na to rekao: "Šta ja imam s ovim svijetom. Ja se na njemu ponašam poput konjanika koji odsjedne u hladu drveta da se odmori, potom ga ostavi i nastavi put."[5]

Ashabi Poslanika, s.a.v.s., bojali su se dunjalučkih užitaka.

Abdurrahmanu ibn Avfu je donesena hrana, a on bijaše postio, te reče: "Ubijen je Mus’ab ibn Umejr, a bio je bolji od mene, i zamotan je ogrtačem koji je bio toliki da, ako mu se pokrije glava, ukažu se noge, a ako se pokriju noge, ukaže se glava." Mislim da je još rekao: "Ubijen je Hamza, a bio je bolji od mene. Zatim nam se pružilo od dunjaluka ono što nam se pružilo", ili je rekao: "Dato nam je od dunjaluka ono što nam je dato, pa se bojim da nam nagrada za naša dobra djela nije već data (na ovom svijetu)", a onda je počeo plakati tako da je ostavio hranu.[6] 

Naravno, treba naglasiti da ovo ne ide protiv toga da ljudi poboljšaju svoj životni standard i uživaju u blagodatima Allaha, dž.š. Neki od ashaba Poslanika, s.a.v.s., bili su izuzetno imućni, vodili uspješne poslove, jeli dobru hranu, gradili lijepe domove, ali kada je bilo potrebno da se žrtvuju za islam, sve su ostavljali po strani žudeći za ahiretom.

Rad i žrtvovanje su bili neizostavni dijelovi u izgradnji islamske civilizacije, a ne same palače i potrošačka kultura. Oni koji su došli poslije prve tri generacije muslimana zaboravili su ova dva faktora što je uzrokovalo pad islamske civilizacije.

Nakon svega navedenog, ne trebamo se prepuštati očaju – ima nade!

Mi muslimani možemo iskoristiti alate koje su nam ostavili naši preci, mislimo prije svega na naporan rad i žrtvovanje te uz Allahovu pomoć ponovno graditi naš ummet. Opremljeni ovim alatima možemo premjestiti dunjaluk iz naših srca u naše ruke te individualno i kolektivno izgraditi novi početak muslimanskog ummeta, ummeta koji će se boriti protiv potrošačke kulture, poticati proizvodnju i davati svijetu više nego što troši.

Da bismo to ostvarili važno je insistirati na sljedećem:

-          Usvojimo minimalistički životni stil: izgradimo svoj život oko onoga što nam je "potrebno", a ne oko onoga što "želimo". Budimo kao putnici, kao što je Poslanik, s.a.v.s., rekao u hadisu i živimo jednostavan život. Donirajmo ili odstranimo ono što nam nije potrebno, a zadržimo samo stvari koje su bitne za naš svakodnevni život. Na taj način ćemo se osjećati mnogo rasterećenijima;

-          ne žudimo za onim što je u posjedu drugoga, bez obzira kako to drugi smatrali vrijednim i ne obezvređujmo ono što sami posjedujemo, iako se to nama mizernim činilo. Sve vrednujmo na način da li se koristi na Božijem putu ili ne. Tako će i skromni prilog za mekteb, čitaonicu, liječenje oboljelih ili naučnoistraživački centar daleko više vrijediti od luksuznog auta koji nam je nepotreban;

-          investirajmo više, trošimo manje: pokušajmo da uvijek investiramo više, a konzumiramo manje naših resursa (vrijeme, novac, snagu). Investirajmo svoje vrijeme u učenje, pomaganje drugima, volontiranje i ibadet. Investirajmo naš novac u dobrotvorne svrhe, nove ili postojeće poslovne prilike, pomaganje muslimanskih dobrotvornih i neprofitabilnih organizacija. Investirajmo našu snagu u rad za Allaha, dž.š., pomaganje siromašnih i pružanje podrške ljudima koji nas okružuju;

-          širimo poruku jednostavnosti: potičimo svoju porodicu i prijatelje da žive jednostavan život, a ne materijalistički. Širimo poruku o tome kako se možemo boriti protiv potrošačke kulture kao i savjete koje možemo uzeti iz Kur’ana i sunneta kako bi to ostvarili još danas. Iskrenim namjerama i napornim radom mi to možemo uraditi.[7]

Sjetimo se na kraju još jednom poruke Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koju prenosi Ebu Zerr, r.a., ashab koji je i sam skromno živio i osuđivao sve one koji se prepuštaju prolaznim blagodatima ovoga svijeta:

"Ustezanje (zuhd) od ovoga svijeta ne ogleda se u zabranjivanju sebi onoga što je dopušteno (halal), ni u uništavanju imovine. Pravo ustezanje jeste to da ti ono što je u Allahovim rukama bude sigurnije od onoga što je u tvojim rukama i da zbog nagrade (sevapa) za nedaću (musibet) kada te pogodi, više voliš što te pogodila, nego da te je mimoišla."