Komentar hadisa o šutnji: Obavijesti me o djelovanju koje će me uvesti u džennet

عَنْ مُعَاذِ بْنِ جَبَلٍ، قَالَ كُنْتُ مَعَ النَّبِيِّ صلى الله عليه وسلم فِي سَفَرٍ فَأَصْبَحْتُ يَوْمًا قَرِيبًا مِنْهُ وَنَحْنُ نَسِيرُ فَقُلْتُ يَا رَسُولَ اللَّهِ أَخْبِرْنِي بِعَمَلٍ يُدْخِلُنِي الْجَنَّةَ وَيُبَاعِدُنِي مِنَ النَّارِ ‏.‏ قَالَ ‏"‏ لَقَدْ سَأَلْتَنِي عَنْ عَظِيمٍ وَإِنَّهُ لَيَسِيرٌ عَلَى مَنْ يَسَّرَهُ اللَّهُ عَلَيْهِ تَعْبُدُ اللَّهَ وَلاَ تُشْرِكُ بِهِ شَيْئًا وَتُقِيمُ الصَّلاَةَ وَتُؤْتِي الزَّكَاةَ وَتَصُومُ رَمَضَانَ وَتَحُجُّ الْبَيْتَ ‏"‏ ‏.‏ ثُمَّ قَالَ ‏"‏ أَلاَ أَدُلُّكَ عَلَى أَبْوَابِ الْخَيْرِ الصَّوْمُ جُنَّةٌ وَالصَّدَقَةُ تُطْفِئُ الْخَطِيئَةَ كَمَا يُطْفِئُ الْمَاءُ النَّارَ وَصَلاَةُ الرَّجُلِ مِنْ جَوْفِ اللَّيْلِ ‏"‏ ‏.‏ قَالَ ثُمَّ تَلاَ‏:‏ ‏(‏ تَتَجَافَى جُنُوبُهُمْ عَنِ الْمَضَاجِعِ ‏)‏ حَتَّى بَلَغَ‏:‏ ‏(‏يَعْمَلُونَ‏)‏ ثُمَّ قَالَ ‏"‏ أَلاَ أُخْبِرُكَ بِرَأْسِ الأَمْرِ كُلِّهِ وَعَمُودِهِ وَذِرْوَةِ سَنَامِهِ ‏"‏ ‏.‏ قُلْتُ بَلَى يَا رَسُولَ اللَّهِ ‏.‏ قَالَ ‏"‏ رَأْسُ الأَمْرِ الإِسْلاَمُ وَعَمُودُهُ الصَّلاَةُ وَذِرْوَةُ سَنَامِهِ الْجِهَادُ ‏"‏ ‏.‏ ثُمَّ قَالَ ‏"‏ أَلاَ أُخْبِرُكَ بِمَلاَكِ ذَلِكَ كُلِّهِ ‏"‏ ‏.‏ قُلْتُ بَلَى يَا نَبِيَّ اللَّهِ قَالَ فَأَخَذَ بِلِسَانِهِ قَالَ ‏"‏ كُفَّ عَلَيْكَ هَذَا ‏"‏ ‏.‏ فَقُلْتُ يَا نَبِيَّ اللَّهِ وَإِنَّا لَمُؤَاخَذُونَ بِمَا نَتَكَلَّمُ بِهِ فَقَالَ ‏"‏ ثَكِلَتْكَ أُمُّكَ يَا مُعَاذُ وَهَلْ يَكُبُّ النَّاسَ فِي النَّارِ عَلَى وُجُوهِهِمْ أَوْ عَلَى مَنَاخِرِهِمْ إِلاَّ حَصَائِدُ أَلْسِنَتِهِمْ ‏"‏.  (الترمذي)

-          "Božiji Poslaniče, obavijesti me o djelovanju koje će me uvesti u džennet, a udaljiti me od džehennema!"

-          "Pitao si me o onome što je krupno, a lahko je onome kome Allah olakša: budi pokoran Allahu, ništa Mu ne pripisujući (kao sudruga), obavljaj namaz, daji zekat, posti ramazan i obavi hadž." A onda je rekao:

-          "Hoćeš li da te uputim na vrata dobra: post koji je štit, sadaka koja ništi grijehe, kao što voda gasi vatru i namaz u dubini noći, a potom je proučio ajet: "Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju i niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju."[1] Nakon toga me upita:

-          "Hoćeš li da ti kažem šta je glava, stub i vrhunac svega?" "Naravno, Božiji Poslaniče!" – odgovorih. A on reče:

-          "Glava svega je predanost Bogu (islam), stub je namaz, a vrhunac je borba na Božijem putu (džihad). Potom me ponovno upita:

-          "Hoćeš li da ti kažem šta je srž svega toga?" Odgovorih: "Svakako, Allahov Vjerovjesniče!" Uhvatio se za svoj jezik pa mi reče: "Ovo dobro čuvaj!" Upitah:

-          "Allahov Vjerovjesniče, zar ćemo odgovarati i za ono što govorimo?" Reče:

-          "Majka te ne imala, Muaze, zar će ljude strovaljivati u Vatru preko njihovih lica", ili je rekao: "preko njihovih nosova", "išta drugo doli ono što zarade njihovi jezici?!"  ^[2]‏

U ovom sve ubrzanijem svijetu, u vremenu buke i kakofonije različitih glasova i zvukova koje ljudi puštaju, a ispunjeni su grubošću, bezobzirnošću, vrijeđanjem, izrugivanjem, ogovaranjem, klevetama, sumnjičenjem, svađama, lažju, besmislenošću, pesimizmom, očajem i mnogim drugim negativnostima, ali i životinje, pa čak i različita sredstva i aparati i koji nas svakodnevno opterećuju, čine depresivnim, tužnim i neraspoloženim, koji narušavaju naše mentalno zdravlje i iscrpljuju nas, ne dopuštajući nam ni da na miru razmišljamo, planiramo i organiziramo svoje djelovanje, a kamoli da u miru uživamo itekako je važno propitivati kako povratiti i doći do blaženog mira i tišine. Jedan od osnovnih načina kako dostići tišinu i mir jeste navikavati se da što manje doprinosimo toj općoj buci i zagušenju – treba više šutjeti.

Pojedini ljudi pričaju od jutra do večeri. Pričaju o svemu i svačemu. Na sve imaju komentar, kritiku, neslaganje, osporavanje ili ismijavanje. Danonoćno pričaju. Putem društvenih mreža njihove besmislene i isprazne poruke, a da ne govorimo o onim zlonamjernim, dolaze u sve krajeve svijeta, nekontrolirano se šire i zagađuju javni prostor.

Nije grijeh samo izmisliti podvalu, laž i plasirati je u javni prostor, grijeh je, također, neodgovorno i nekritički tu dezinformaciju širiti dalje:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن جَاءَكُمْ فَاسِقٌ بِنَبَإٍ فَتَبَيَّنُوا أَن تُصِيبُوا قَوْمًا بِجَهَالَةٍ فَتُصْبِحُوا عَلَىٰ مَا فَعَلْتُمْ نَادِمِينَ 

O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.^[3]

Obaveza kontroliranja jezika i odgovorno govorenje se dodatno nalaže u ovim vremenima smutnje, jer nesvjesno podržavamo negativna kretanja i procese. Obmanuta osoba misli da ako se fizički suzdrži od smutnje da ju je u potpunosti izbjegla, a, ustvari, svojim komentarima i objavama smutnju rasplamsava. Iz tog razloga je Vuhejb ibn el-Verd rekao: "Shvatio sam da je istinsko osamljivanje u osamljivanju jezika."[4]

Kroz cijeli naš život trebamo svjedočiti da je Allah, dž.š., temelj naše egzistencije, da se samo Njemu pokoravamo, da samo Njega bezrezervno volimo, da Njemu najviše pripadamo i da se u konačnici od svega rastajemo, a Njemu vraćamo. Zbog toga Allaha, dž.š., treba što više spominjati (budući da se samo u zikru ne može pretjerati), a od svega drugoga se s mjerom ustezati i suzdržan biti. Kako god čovjek prema dragome Bogu treba usmjeriti sva svoja čula i biti potpuno posvećen, jednako tako, prema svemu drugome trebao bi biti suzdržan. Dok mu srce prema Allahu, dž.š., treba gorjeti, njegova čula u odnosu prema svemu drugome trebala bi šutjeti. H. Merjema je, kako je to Kur'an zabilježio, rekla:

"Ja sam se zavjetovala Svemilosnom da ću postiti, i danas ni s kim neću govoriti."[5]

Ono što je na ovome svijetu predstavlja odraz onoga što se nalazi u višim svjetovima, pa tako i čovjekovo ponašanje i izgled u određenoj mjeri odražavaju njegovo unutarnje stanje, odnosno stupanj zrelosti duše.[6]

Jezik srca usmjeren je višemu svijetu i onima koji su bliski Uzvišenome (el-meleul-a'la), te u toj dimenziji kvalitet govora (ljepota i iskrenost) ide uporedo sa kvantitetom (količinom i istrajnošću iskazivanja zahvale).

Nasuprot tome, kvalitet govora nezrele duše na ovome svijetu u obrnutoj je proporciji s njegovim kvantitetom: što čovjek više šuti, to je kvalitet njegovoga govora veći. Mudrost srca leži u spominjanju Uzvišenoga Gospodara (zikr), a mudrost jezika nalazi se u šutnji (samt).[7]

U hadisu Muhammeda, s.a.v.s., čitamo da se za osobu koja šuti kaže da je spašena.[8] To nam prije svega omogućava da se izdignemo iznad konkretne stvarnosti, da nadiđemo postojeću buku i da na pravi način sagledamo uzroke i razloge koji su nas doveli u takvo stanje.

Šutnja je i oblik komunikacije, a ne samo odsustvo govora. Šutnja se javlja u raznim oblicima i nije sramota, mahana i nedostatak, nego, naprotiv, može graditi bolje odnose u poslovanju i koristiti se kao sredstvo za pregovaranje. Ovisno o situaciji itekako može biti pozitivna i poželjna. U procesu šutnje također šaljemo određene znakove koje drugi ljudi mogu očitati. To najčešće obuhvaća elemente kao što su izraz lica, pogled, geste, odjeća, vanjski izgled i razdaljina među sagovornicima, na što daleko manje obraćamo pažnju ako govorimo. Šutnja je važna, jer omogućava slušanje koje nam je danas toliko potrebno, posebno aktivno slušanje.

Šutnja nam pruža mogućnost da se sjetimo Uzvišenog Boga i da se podsjetimo da taj Njegov dar govora prije svega trebamo koristiti da bismo Njega spominjali i da govorimo konstruktivno o onome što je bitno za život nas i onih za koje smo odgovorni.

Otuda je obaveza muslimana i muslimanki kada se uči Kur'an da se on sluša i da se tom prilikom ne govori:

وَإِذَا قُرِئَ الْقُرْآنُ فَاسْتَمِعُوا لَهُ وَأَنصِتُوا لَعَلَّكُمْ تُرْحَمُونَ 

A kad se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.^[9] Šutnja prilikom učenja Kur'ana pretpostavlja da ćemo biti više posvećeni Božijoj Riječi kako bismo je bolje čuli i pravilno razumjeli. Isti je slučaj i za vrijeme držanja hutbe čime se asocira na važnost tih poruka koje hatib treba uputiti svojim džematlijama, a koje su također prožete kur'anskim ajetima i hadisima Muhammeda, s.a.v.s. U tim trenucima vjernici ne smiju biti ničim drugim zaokupljeni:

إذَا قلْتَ لصَاحِبِكَ أنصِتْ و الإمامُ يخطبُ فقدْ لغوتَ

"U vrijeme dok imam drži hutbu ako osobi do sebe kažeš: "Šuti!" – pogriješio si!"[10]

Kada se ustegnemo od govora, dajemo sebi mogućnost da bolje razumijemo poruke koje nam se izriču, općenito ono što nam se govori, da bolje sagledamo stanje u kojem se nalazimo, izazove koji nas očekuju, perspektive i ciljeve koje trebamo ostvariti.

Sprečava nas da se toliko zaokupimo ovosvjetskim pitanjima pa da izgubimo orijentaciju i zaboravimo naše prioritete, šta nam je esencijalno u našem životu, a šta efemerno, posebno ćemo na taj način izbjeći govoriti ono čime ćemo počiniti grijeh.

U tišini imamo priliku razmisliti više o svom životu i svojim djelima. Da li smo zadovoljni našim načinom života i čemu nas on vodi?

Često se čuju dileme da li je bolje šutjeti ili govoriti, pa se navode i naše poslovice koje ističu da je šutnja zlato. Hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nam pomaže da razriješimo te dileme:

"Ko vjeruje u Allaha i Posljednji dan neka govori ono što je dobro ili neka šuti!"[11]

Ili na drugačiji način kazano rezultat istinskog vjerovanja u Allaha, dž.š., i Posljednji dan jeste da je osoba odgovorna i u onome što govori. Uvijek nastoji govoriti ono što je lijepo, pozitivno i što će imati dobre posljedice, a ako nije u stanju tako govoriti, onda šuti.

Ako su riječi korektne, suvisle i konstruktivne, one se trebaju, a u određenim situacijama i moraju, kazati jer je Ebu Ali ed-Dekkak govorio: "Ko prešuti istinu on je nijemi šejtan!"[12]

Neophodna nam je otvorena i iskrena komunikacija, a ako nismo u stanju da kažemo bilo šta pozitivno ili ćemo našim riječima pogoršati stanje u kojem se nalazimo, poremetiti odnose među ljudima ili izazvati bilo koji drugi problem i grijeh, trebamo se ustegnuti od govora i zašutjeti. Tada šutjeti nije ni grijeh, ni sramota, naprotiv!

Tavus je jednom prilikom kada su mu citirali riječi Mudrog Lukmana: "U šutnji je mudrost, a malo je onih koji je primjenjuju", rekao: "Onaj koji govori, ako je svjestan Allaha, dž.š., bolji je od onoga koji šuti, iako je Allaha svjestan!"[13]

I kako reče Muhammed, s.a.v.s., u predmetnom hadisu ne samo da nas neprovjerene riječi, dezinformacije, neutemeljne optužbe, laži, koje tako bezazleno i olahko prenosimo dalje, bez ikakvog osjećaja da ih trebamo propitivati, postepeno uništavaju na ovome svijetu, nego nam uništavaju i naš vječni život.

Pogubno je da taj veliki Božiji dar – govor tako zloupotrebljavamo i umjesto da nam omogući napredak i ostvarenje uspjeha i sreće na oba svijeta, on nas potpuno uništava!