Zašto se Muhammedov, s.a.v.s., pradjed zvao Hašim?
Naš narod lijepo kaže: „Ne lezi sit a da ti je komšija gladan!“ što je potpuno u skladu s hadisom u kojem Muhammed, s.a.v.s., kaže: „Nije pravi vjernik onaj koji je sit, a njegov komšija gladan.“ (Buhari, Taberani i Hakim) Također, naš narod je lijepo rekao: „U muci se poznaju junaci.“ Dakle, kada je neko u nevolji, onda mu treba priskočiti u pomoć. Pa zar može biti gora nevolja od te, da neko nema šta jesti, a drugi se razmeću i biraju koju će hranu konzumirati, a Gospodaru ne zahvaljuju.
Koliki je sevap nahraniti gladnog ukazuje i hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s., govori da je to od djela koja će svog činioca uvesti u Džennet. Kada su siromašni i izgladnjeli muhadžiri stigli iz Mekke u Medinu, među prvim hadisima koje je Poslanik, s.a.v.s., tada izrekao, bio je:
„O ljudi, širite selam, održavajte rodbinske veze, hranite gladne, klanjajte noću dok drugi spavaju, ući ćete u Džennet sa selamom.“ (Hadis je sahih a zabilježili su ga Tirmizi i Ibn Madže)
Na ovo dobro djelo ukazuje i nekoliko kur'anskih ajeta, od kojih je i ovaj u kojem Allah, dž.š., kaže:
„Iz ljubavi prema Allahu, dž.š., oni hrane siromašne, siročad i zarobljene. - Mi vas hranimo u ime Allaha, ne želimo od vas ni nadoknadu niti zahvalu.” (Sura El-Insan, 8-9)
Zašto se Muhammedov, s.a.v.s., pradjed zvao Hašim?
Nazvan je Hašim po tome što je, meljući žito (što se na arapskom jeziku kaže: hešeme) pripremao poparu i hranio gladne u Meki.
Inače on je Hašim ibn Abdumenaf, djed Poslanikovog oca Abdullaha. Dakle, da bi bilo jasnije, porodično stablo bi izgledalo ovako: Muhammed ibn Abdullah ibn Abdulmuttalib ibn Hašim ibn Abdumenaf.
Hašim je rođen 464. godine u Meki a umro je 497. godine u Gazi. Njegovi unuci su bili: Ebu Talib, Abbas i Abdullah (otac Muhammeda, s.a.v.s.) sinovi Abdulmuttaliba.
Hašimu je prvenstveno bilo ime Amr, pa je kasnije preimenovan u Hašima. Bio je rodonačelnik vladajućeg klana Benu Hašim iz plemena Kurejšija u Meki. Inače je Hašim bio od boljestojećih ljudi u Meki, bavio se trgovinom i brinuo se o ishrani i napajanju hadžija.
Evo kako je to zabilježeno u historijskim knjigama:
Abdullah ibn Abbas, r.a., kaže: Kurejševiće u Meki je zadesila gladna godina koja je iscrpila sve zalihe hrane, tako da su zapali u vrlo tešku krizu. Hašim ibn Abdumenaf se tada zadesio u Šamu, u Gazi i njenoj okolini, u području Palestine, trgujući svojom robom. Kada je čuo za tu vijest, Hašim je naredio da mu se na njegove deve natovari što veća količina hljeba i dvopeka (i sl.). S tim tovarima je stigao u svoj grad Meku. Tada je naredio da se ta hrana izmrvi i samelje, zaklao je deve koje su donijele tu hranu i tako je poparom i drugom hranom koju je tom prilikom napravio, nahranio svoje sunarodnjake u Meki. (El-Belazuri, Džumel min ensabil-ešraf, 1/58)
Također, treba napomenuti da je ovaj Poslanikov, s.a.v.s., pradjed, baveći se trgovinom, dovozio pšenicu iz Gaze u Palestini. Kada je posljednji put otišao na to svoje dugo i naporno putovanje, tamo mu je došao i edžel, pa je umro u Gazi, tamo je i ukopan, što je bilo povodom da se to mjesto pripiše njemu, pa su ga zvali Hašimova Gaza.
Umro je u Gazi, u Palestini u području Šama, kod amidžića plemena Kurejš a to su Benu Amr ibn Kinane. Tamo je i ukopan. Kasnije će se tu, u centru starog dijela grada Gaze, napraviti džamija je, koja se zove Džamija Hašima ibn Abdumenafa. Tako je nazvana iz poštovanja prema Poslanikovoj, s.a.v.s., porodičnoj lozi.
Danas se situacija itekako izmijenila i izokrenula, pa je onima koji su nekada pomagali i hranili Kurejšije, njima je danas uskraćeno osnovno ljudsko pravo a to je pravo na hranu i lijekove, gdje svakodnevno, pored onih koji umiru (ako Bog da, kao šehidi) zbog granatiranja, veliki broj naše braće Palestinaca umire od gladi i raznih bolesti, zbog nedostatka lijekova i hrane.
Ovaj Kurejšija Hašim je među prvima uveo praksu dva putovanja, koja se u Kur'anu spominju, a to je putovanje ljeti, prema Palestini i putovanje zimi, prema Jemenu. Allah, dž.š., kaže: „Zbog ugovora Kurejšija, ugovora njihovog da zimi i ljeti putuju, neka se oni Gospodaru ovog Hrama klanjaju, koji ih gladne hrani i od straha brani.“ (Sura Kurejš, 1-4)
O tome i pjesnik Matrud ibn Keab El-Hura'i kaže:
„Amr je taj koji je serid (poparu) pravio svome narodu,
Narodu u Meki koje je zadesila nestašica,
Njemu je zasluga što su dva putovanja upraktikovana,
Putovanje zimi i ljetna putovanja.“
Današnji bojkot koji se sprovodi nad stanovnicima Gaze nas podsjeća na bojkot koji je pretrpio Muhammed, s.a.v.s., i njegovi sljedbenici, kao i svi oni koji su ih podržavali. To je trajalo pune tri godine, od sedme do desete godine, po poslanstvu. Tada su neprijatelji muslimana napisali dokument kojim su bojkotovali Muhammeda i muslimane, uskraćujući im opskrbu, trgovinu i bilo kakvu komunikaciju, kako bi ih prisilili da napuste svoju vjeru. Tu sahifu (dokument) su objesili na zid Kabe, kako bi joj time dali čin svetosti, opravdavajući time svoj nepravedni postupak. U skladu s hadisom u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Allah će pomoći ovu vjeru i s kafirom (i s grešnikom),“ tada je kod jednog broja mušrika, koji su imali dostojanstvo i karakter, proradila savjest, te su odlučili da prekinu taj bojkot. Historija je zabilježila, i zlatnim slovima bi se mogla napisati izreka, koju je prije 1445 godina rekao Zuhejr ibn Ebi Umejje, koji je tada bio nevjernik. On je, uz pomoć Mut'ima ibn Adijja i drugih svjesnih i korektnih Mekelija, pokrećući inicijativu da se konačno prekine taj nepravedni i nekorektni bojkot, rekao: „O stanovnici Meke, mi jedemo hranu i oblačimo odjeću, a Benu Hašim umiru od gladi, niti se od njih šta kupuje, niti im se šta prodaje. Tako mi Allaha, neću sjesti, niti se smiriti, sve dok se ne pocijepa i dokine ova sahifa (dokument) o bojkotu kojom je učinjena velika nepravda ljudima!“
Nadati se da je došlo vrijeme da će konačno proraditi svijest naše braće muslimana u pogledu Gaze, kao što je nekada proradila džahilijetska ljudskost i korektnost.
Autor: Fuad Sedić
