U Kurʼānu se knjiga hvali, njezino preimućstvo u islamskoj svetoj knjizi osjeća se snažno. Štaviše, u islamu kao vjeri, vjerovati u “Božije knjige“ (wa kutubihī) jeste jedno od šest načela samoga vjerovanja ili īmāna. Musliman (Bogu predan čovjek, muško ili žensko) jeste onaj koji vjeruje i u “Božije knjige“.  Da Bog govori i da svoj Govor objavom (waḥy) pohranjuje u knjige koje obznanjuje čovječanstvu kao uputu i znanje  – to je jedna od uzvišenih predodžbi na stranicama Kurʼāna. Praktički, među prvim spoznanjima što se čitanjem Kurʼāna zaimaju jeste i to da knjiga potiče iz Božije blizine. U neku ruku se “pojam knjige“ u Kurʼānu vrlo blisko povezuje sa  “pojmom Boga“ u Kurʼānu.

Na pitanje zašto u Kurʼānu   al-kitāb ili knjiga ima ovako visok status  -  odgovore je najbolje  potražiti u samom Kurʼānu. 

Prvo, Kurʼân potvrđuje nebo ili nebesa kao prvotni zavičaj knjige. Naprimjer, nebeska Praverzija Božijih knjiga (lawḥ maḥfûẓ) ili “Ploča Pomno Čuvana“ spominje se kao ona u kojoj se nalazi pohranjeno “Veličanstveno Čitanje“ ili Kurʼān. Uvijek je spomen Lawḥi maḥfûẓa (na latinskom Tabula Secreta) u kasnijoj islamskoj literaturi pobuđivao spoznaje o uzvišenoj i blagoslovljenoj naravi knjiga kao takvih, bile one vjerske, mudronosne, historijske, filozofske, medicinske, poetske... Zapravo, knjiga se poštuje prije svega usljed svoga nebeskog porijekla kojeg Kurʼān potvrđuje na nekoliko mjesta. Nebo i nebesa u svim drevnim i tradicionalnim kulturama smatraju se i shvaćaju kao ona veličanstvena prostranstva odakle čovjek dobija inspiracije i nadahnuća uzvišene naravi. Štaviše, i sama kurʼānska riječ  “nebo“ (as-samāʼ) ima značenje onoga što je uzdignuto, uzvišeno, što je iznad, što je višnje, gornje, odabranije... Otuda se ne samo u vjerskim spoznajama, već i u kultur(al)nim pogledima i mijenjima sintagma “nebeska knjiga“ smatra nadnaravnim predmetom i razumijeva se kao neusporedivi dar Božiji koji je čovjeka i čvječanstvo pohodio samim Odlukama Božije Milosti. 

U sûri Namrštio se/ʻAbasa, 80:13-16., nudi se jedna hvaljena predodžba o nebeskom zavičaju Božanskih knjiga, o “nebeskoj epohi“ Kurʼāna čije su poruke i riječi 

“na listovima časnim, uzvišenim, čistim, 

u rukama pisara, plemenitih, čestitih“. 

Ovi pisari u komentarima Kurʼāna objašnjavaju se kao meleki ili anđeli. Ovo mjesto u Kurʼānu nedvojbeno pokazuje u kako uzvišenom društvu boravi knjiga, kako visok položaj ona ima posred Božijeg okrilja.

Drugo, Božanske knjige su važne zbog važnih vijesti koje donose na svojim stranicama. Po islamskom kredu Božije objavljene knjige: Tawrāt, Zabûr, Inğīl i Qurʼān sve redom potiču s neba, njih se časti nazivom “nebeske knjige“. Upravo to su knjige koje svojim sadržajima donose vijesti najuzvišenije naravi. Te vijesti govore o istinskoj naravi svih svjetova, pa i čovjekova svijeta. Unekoliko bi se moglo kazati da Božije objavljene knjige govore o Stvarnosti kao takvoj, iznose na vidjelo suštinu Stvarnosti, njezine razine i prostranstva. Vijesti koje razglašavaju Božije objavljene knjige tiču se  same sudbine ili odredbe svega, pa i čovjeka. Ima i postoji rađanje, ali i umiranje. Ukratko bi se moglo reći da se Božije objavljene knjige ne udvaraju čovjeku i čovječanstvu, već mu saopćavaju istinu o njemu, o njegovoj naravi i ljudskoj prirodi. Ovo nipošto ne znači da Božije objavljene knjige time lišavaju čovjeka njegove slobode ili njegovih koraka samosvojno poduzetih na životnom putu. Upravo je ljudska sloboda velika tema koja je različitim povodima oslovljena na stranicama objavljenih Božanskih knjiga. Prema Kurʼānu, čovjek može posegnuti za svojom slobodom i, u saradnji sa Bogom, utjecati na svoju sudbinu. Praktički, cijeli Kurʼān jeste jedan poziv čovjeku da bude bolji. Taj poziv ne znači ništa drugo do pobuđivanje jedne svjesne čovjekove odluke da se otvori prema vidicima sa kojih se naziru Božanske perspektive o univerzumu, životu i čovjeku.

Treće, Božanske knjige mnogo toga od čovjeka traže da čini ili da ne čini. Božanske knjige su na svojim stranicama donijele i veliki broj svakodnevnih naputaka čovjeku i čovječanstvu. Nekada su te upute u vidu veličanstvenih zabrana, kao naprimjer: Ne ubij, ne čini preljuba, ne svjedoči lažno... Ponekada su te upute, međutim, saopćene kao nalozi koji traže činjenje određenih djela. Naprimjer,  “oslobodite roba iz ropstva“,  “nahranite siromaha“,   “obucite se lijepo kad obavljate molitvu“, “jedite i pijte, ali ne pretjerujte“, itd. Ovim i drugim moralnim savjetima ili ćudorednim uputama Tawrāt, Zabûr, Inğīl i Qurʼân, kao Božanske knjige, utemeljile su svojevrsne kulturne i civilizacijske obrasce. Knjiga stoji kao izvor tih obrazaca, Knjiga kao autoritet, Knjiga kao Riječ koja zadužuje, koja stavlja u polog čovjeku da prione činiti dobro, koja uzima čovjeka za ruku i vodi ga.

Iza od Boga objavljenih nebeskih knjiga uvijek stoji autoritet Božanske milosti. Stoga se te knjige uvijek tiču čovjeka i čovječanstva, one su svojim porukama neiscrpne. I one knjige koje pišu ljudi slijedeći poruke nebeskih knjiga zrače Božanskom milošću.  

Eto, to su samo neki od razloga zašto je u Kurʼânu i islamu spomen knjige veličanstven.

(...)

Autor: Enes Karić