U petak ujutro, 20, ramazana 630., a po Hidžri 8. godine, ujahao je Allahov Poslanik a.s. u Mekku. Kretao se prema Kjabi polahko, oborene, ne uzdignute glave, i učio je suru pobjede El-Feth „Mi smo ti dali jasnu pobjedu!“ a.1. Oko Kjabe bijaše 360 kipova. Rušio ih je jednog po jednog obarajući ih svojim lukom i pri tom je glasno izgovarao: „Došla je istina, a nestalo je laži! Laž doista, nestaje!“ – Kur'an, El-Isra', 81. Cilj kojem je težio bio je postignut, a taj je bio da slava Jedinome Bogu bude uzdignuta iznad idola i idolatrije! I zato, sve ostalo bilo je manje bitno, pa je krivcima, i okupljenoj masi velikodušno poklonio oprost bez osvete, bez povrede života, bez povrede vlasništva.                                           

Ova slika još uvijek posve je živa kod vjernika, a jednako tako vlada i uvjerenje da je za sva vremena nestalo idola, i laži idolopoklonstva. Ali, na žalost nije tako. Idolopoklonstvo živi i promeće se u različite forme i oblike i neprekidno osvaja pokolebane u vjeri, ali i na vjernike nasrće i truje ih. Naivno je pomisliti da su idoli likovi lažnih božanstava isklesani u kamenu, oblikovani u ilovači, ili likovi u drvetu obrađeni, nešto što pripada dalekim, davnim vremenima i primitivnim narodima. Idolatrija neprekidno u ljudima, u svim vremenima, živi. Zato je ispravno reći: Najprije živi idolopoklonstvo pa potom se izradi kip koji postaje idol. To je posljedica zavedenih duša kojima Iblis – prokletstvo Allahovo na njega došaptava da je za njihovu slobodu, slavu, njihovu vječnost u sreći i zadovoljstvu potrebno božanstvo koje će njima služiti, a ne Jedini Bog koji Objavu šalje, koji uz Objavu Svoga Poslanika a.s. daje, koji obavezuje, zahtijeva i traži, i uči da se vjerom, povjerenjem, služenjem Bogu i dobrim djelima do cilja i nagrade tek na Ahiretu stiže. Idolopoklonici hoće da je sve što jeste smješteno ovdje na ovom svijetu i nigdje drugdje; da nema čežnje i potrebe za milost, nadanja i iščekivanja, nego da je sve što trebamo vidljivo i opipljivo, da je na dohvat ruku, sigurno i u ovom svijetu ostvarljivo. Idolopoklonstvo se uz to pretvara da za sve ima odgovore i rješenja. Ono ne pita za osobu kakvo joj je srce i duša. Zato ne traži njeno kajanje, oprost, niti grižnju savjesti, niti napor ka unutrašnjoj promjeni, i temeljitoj transformaciji putem iskupljenja za grijehe kako bi se grijeha oslobodili i postigli mehkoću srca i samopročišćenje svoje duše i dosegli milost Premilostivog. Ustvari idolopoklonstvo krije u sebi potrebu da uzoholjeni čovjek kaže i obznani: 'Ja sam centar svijeta! Ja sam najvažniji!'                                                                                                                                                 

 Dočim, prava vjera nas podsjeća da smo slabi i ovisni, i da je nužno da neprekidno obnavljamo, snažimo i uspostavljamo tu nužnu vezu Roba sa Gospodarom. I onda kada smo gubitnici, kada posrćemo i padamo, kada smo u boli i patnji, sve to kod vjernika nadilazi spoznaja da nas Premilostivi neizmjerno voli i da se nadamo nagradi i smiraju u sigurnosti datog nam obećanja od Onoga koji je najpouzaniji: „A Allahovo obećanje je istina, a ko to istinitije govori od Allaha?!“ Kur'an, En-Nisa', 122.                                                                                                                                                                                     

 Neupućenom će izgledati pretjeranim to neprekidno isticanje tewhida - Jednoće Jedinoga i upućenosti ka Njemu; a uistinu ono je nužno jer neprekidno idolopoklonici teže da lažno božanstvo, premda svjesni njegove nemoći, zaposjedne Božije Predstolje – Arš we Kjursijj u smislu posjedovanja moći vladanja, upravljanja i kontrole. Zato je svjedočiti istitnu o tewhidu slavljenje Jedinoga Gospodara, potvrda ovisnosti o Njemu dž.š. i ujedno je u ulozi rušenja bezboštva i lažnog obožavanja.                                                                                                      

 Idolopoklonstvo djeluje moćno i dominirajuće kratko. To traje do čovjekovog susreta sa graničnim situacijama (K. Jaspers, Husserl, Luhmann) kolektivnim i individualnim izazovima koji dovode čovjeka i grupu u stanje pravog filozofiranja jer nauka tu staje, ona i dalje važi ali u ovim situacijama ona ne znači jer potrebno je dati odgovore i značenja na nužnost umiranja, na pitanje: 'Šta je poslije smrti?', odgovoriti na nepredvidivo – na sudbinu, na okolnosti da čovjek namjerno ili ne namjerno bude upleten u krivnju, dati odgovor na bolest i patnju. Tada u čovjeku idoli kojima se predavao padaju, i vraća se skrhan i molećljiv svome Gospodaru. Ili se idolopoklonik ne umije skrhan povratiti Gospodaru i izboriti se pokajanjem i suzom za milost Gospodara nego se prepušta nemoći, strahu, nesigurnosti, dezorijentiranosti i samoći posve iznevjeren od idola koji su ga napustili. A silno je vjerovao u ideologije spasa putem politike; vjerovao je u svemoć novca koji je sebično zgrtao smatrajući ga nosiocem ugleda i najveće vrijednosti; težio je za slavom i moći i okrutan i hladan gradio ih ne gajeći ljubav i samilost; dok nauci, koja je pred izazovom graničnih situacija nemoćna stala, dao joj je bio povjerenje kao religiji novoga vremena, čovjeka i društva; čak je bio iznevjerio i istinsku religiju koristeći je lukavo licemjerno kao sredstvo ugleda i časti držeći je kao praznu ljušturu bez duha i sadržine. Idoli su popadali, a sa njima i vjera u njih. Kur'an takve opominje pa veli: „Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali. I niko te neće obavijestiti kao Onaj koji zna.“ – Kur'an, Fatir, 14. Zato, da bi se neprekidno pravilno orijentisali i odredili, u svojim kretanjima u prostoru i vremenu stalno preispitujmo svoje vjerovanje čisteći ga od korova sumnji i pošasti izazova današnjice koji vuku u ponore idolatrije. Simbolično prilikom putovanja naše traženje pravca Kible - orijentacije prema Kjabi u namazu, ukazuje nam na to da se pravac zna izgubiti, da ga je potrebno potražiti, neprekidno biti ispravno orijentisan trudeći se držati ispravan kurs. Gore pomenute vrijednosti, koje su same po sebi dobre i kojima prirodno težimo i za koje se borimo, ne uzdižimo do te mjere da ih pretvaramo u idole držeći ih tako visoko da nam na horizontu zasijene i pomute svrhu i cilj našeg bitisanja - Allahovom milošću nama poklonjen, određen i pokazan put i pravac kroz Kur'an i Sunnet. Današnji svijet pun je izazova koji čovjeka skreću sa Staze. Ovim izazovima je podlegla i podredila se široka masa pa se utoliko sve teže i teže održati na ovoj Stazi jer često vjernik ostaje među ljudima malobrojan, usamljen, izdvojen i izolovan. Svejedno, to je ovovremeni vjernikov izazov, i vjernikova borba, ali i način da pokaže koliko je odan, iskreno predan i podređen ovoj jedinstvenoj Stazi. Allahov Poslanik saws veli: 

 „Allah Uzvišeni je rekao:“O sine Ademov, predaj se ibadetu i pokornosti Meni! Prsa ću ti ispuniti bogatstvom, i iz siromaštva ću te izbaviti. A ako ne postupiš tako, ruke ću ti zauzeti poslom, a neću te iz siromaštva izbaviti!“ – Sahih Sunen, Tirmizi, 2466                                                                                         Iz citiranog hadisi-šerifa čitamo da je Allahovom milošću vjernik, još na ovom svijetu, uistinu posjednik bogatstva. Njemu su data oba blaga i unutrašnje i vanjsko. Njegova su prsa ispunjena duševnim i srčanim blagom koje mu daje mir, zadovoljstvo, i radost, dok ga materijalno blago čini sigurnim i neovisnim od ljudi. Ovo nije nikome drugom darovano osim Allahu odanima.                                                                                           

Imam, Ishak Alešević

Lörrach, 23. muharrem, 1447. - 18.07.2025.