Veliki broj ajeta u Kur’anu Časnom tretira ovog velikog Allahovog Poslanika, a.s. Analizirajući ajete iz poglavlja El-Bekare, El-En‘am, El-Enbija’, Merjem i drugih, razotkrivamo njegov životni put koji je bio isprepleten raznim poteškoćama i iskušenjima, koje Ibrahim, a.s., snagom svoje čvrste vjere, savladava i prevazilazi. Uz to, ovi časni ajeti nam sasvim dovoljno rasvjetljavaju njegov da'vetski angažman, koji je bio prepoznatljiv kod ovog velikog Poslanika još u njegovom najranijem životnom razdoblju.

Znatiželja vodi spoznaji

Ibrahim, a.s., još kao dječak ne zadovoljava se vjerom svoga naroda, koji je skrenuo sa pravog puta. On pokušava naći istinskog Gospodara kome se treba klanjati. Otuda on, potaknut nepatvorenom prirodom i snažnim intelektualnim zanosom, pokušava spoznati Istinu. Allah Uzvišeni tu njegovu iskrenost i intelektualni napor nagrađuje istinskom spoznajom. Allah Milostivi veli:

„I tako Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje, da bi čvrsto vjerovao.“ (El-En‘am, 75)

Nakon toga, Allah Plemeniti nas upoznaje kako je Ibrahim, a.s., kada je vidio zvijezdu na vedrom nebu, uskliknuo: „Ovo je moj Gospodar!“, ali kada je zvijezda nestala, konstatovao je: „Ne volim one koji zalaze!“ Iza toga identičan zaključak je bio i sa Mjesecom i Suncem. Ibrahim, a.s., nakon pojavljivanja ovih nebeskih tijela i njihovog zalaska, a koje su stanovnici Harana obožavali, upozorava:

„O narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem svoje lice, kao pravi vjernik, Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, i ja nisam idolopoklonik!“ (El-En‘am, 78–79)

Djelovanje kod svojih najbližih

Stanovnici Babilona su obožavali kipove. Među idolopoklonicima je bio i Ibrahimov, a.s., otac Azer, kako ga i Kur’an naziva, iako ehlu-l-kitabije kažu da mu je bilo ime Tara, dok brojni poznavaoci rodoslova, među kojima je i Abdullah b. Abbas, r.a., tvrde da mu je bilo ime Tareh. Međutim, Ibn Kesir navodi mišljenje po kojem je ovo ime dobio zahvaljujući kipu koga je Azer obožavao.

Ibrahim, a.s., znajući za idolopoklonstvo svoga oca, svoj da'vetski angažman usmjerava upravo njemu, pa kaže:

„Oče, zašto obožavaš ono što niti čuje, niti vidi, niti ti može išta koristiti?!“ (Merjem, 42)

U poglavlju El-En‘am, Ibrahim, a.s., zabrinuto pita svoga oca:

„Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi!“ (El-En‘am, 74) 

Ibrahim, a.s., bio je pun sažaljenja, blag, obazriv i velikodušan prema svima, a posebno prema svome ocu. Bio je zabrinut zbog njegovog idolopoklonstva i zato, iako je do tada primao savjete od oca, sada njega savjetuje, jer je vjerovanje iznad očinsko-sinovskih veza:

„Oče, meni je došlo znanje koje tebi nije došlo, pa me slijedi i ja ću te na pravi put uputiti.“ (Merjem, 43)

Ibrahim, a.s., bio je izuzetno zabrinut za sudbinu svoga oca, pa mu blagim tonom pokušava približiti Istinu i odvratiti ga od njegove zablude. Njegova zabrinutost i posebna briga djeteta prema ocu najbolje se ilustruju kur’anskim riječima u kojima mu Ibrahim, a.s., kaže:

„Oče, bojim se da te od Milostivog ne stigne kakva kazna.“ (Merjem, 45)

Njegov otac ne prihvata savjete zabrinutog sina. Štaviše, ne samo da odbija, nego mu i prijeti, što je svojevrsna prepoznatljiva crta nevjerstva, koje obavezno bude isprepleteno mržnjom i bijesom. Otac mu odgovara:

„Zar ti, Ibrahime, mrziš moje bogove?! Ako ne prestaneš, sigurno ću te kamenovati, zato me za dugo vremena napusti!“ (Merjem, 46)

Na ovu očevu prijetnju da će ga čak i kamenovati ukoliko ne prestane sa da'vetskim djelovanjem, Ibrahim, a.s., nije prestao biti pažljiv prema njemu. Ponovo je svoju blagost pokazao riječima:

„Mir tebi! Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer je On vrlo dobar prema meni!“ (Merjem, 47)

Ovaj odnos Ibrahima, a.s., prema njegovom ocu Azeru jasno nam pokazuje da ne treba klonuti duhom i ni jednog trenutka posustati u da'vetskim aktivnostima. Pa i onda kada gotovo svaka nada u pozitivan odgovor izblijedi, treba se nadati i ostavljati prostor za ponovni blagi pristup, koji će jednoga dana, nadati se, dati uspjeh.

Razbijanje kipova – jedna od metoda djelovanja

Ibrahim, a.s., pokušavao je na sve moguće načine pozvati svoga oca, ali i preostali dio svoga naroda u okrilje Istine. Služio se raznim varijantama da've: lijepom riječju, blagom intonacijom i bratskim odnosom. Međutim, kada sve te kombinacije ostaju bez rezultata, odlučuje se na riskantnu mjeru – rušenje kipova – pretpostavljajući kakve negativne posljedice to može izazvati.

Naime, kada Ibrahim, a.s., njihova božanstva naziva njihovim pravim imenom – kumirima, a ne božanstvima ili bogovima – začuđeno ih upita:

„Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?!“ (El-Enbija’, 52)

Oni mu odgovaraju:

„I naši preci su im se klanjali!“ (El-Enbija’, 53)

To, kako primjećuje Sejjid Kutb, predstavlja odgovor koji ukazuje na intelektualnu i duhovnu okamenjenost unutar mrtvih klišeja slijepog slijeđenja, što stoji nasuprot slobodi vjerovanja, promicanju razmišljanja i vrednovanja stvari istinskim, a ne tradicionalnim mjerilima. Vjerovanje u Allaha znači otvorenost, oslobađanje od imaginarnih, tradicijskih svetinja i okamenjenih naslijeđa koja nemaju utemeljenja.

Ovim nas Ibrahim, a.s., upozorava da vrijednosti i pravi kriteriji ne izviru iz slijepog slijeđenja i oponašanja svojih predaka, već iz kriterija koje je uspostavio Allah, dž.š., u Svojoj objavi i u konceptu života koji je On odredio. Znajući za to, Ibrahim, a.s., definiše njihovo stanje:

„I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi!“ (El-Enbija’, 54)

Njegovi sunarodnici postaju zbunjeni, pa pitaju:

„Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?“ (El-Enbija’, 55)

Ovo eksplicitno ukazuje na njihovu nesigurnost u vjerovanju i praksi koju su svakodnevno ispoljavali. Ibrahim, a.s., međutim, čvrsto uvjeren u svoje vjerovanje u kojem nema nimalo sumnje ni lutanja, odlučno odgovara:

„Ne“, – reče – „Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati!“ (El-Enbija’, 56)

 

Nakon svih prethodnih bezuspješnih pokušaja, Ibrahim, a.s., odlučuje razbijanjem kipova pokušati razbuditi njihovu uspavanu svijest, skršiti njihovu zabludu i srušiti krivu predodžbu o božanstvu:

„Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!“ I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili. (El-Enbija’, 57–58)

Rušenjem kipova Ibrahim, a.s., očekuje da se njegov narod drastično promijeni i prizna svoju zabludu ili da to, barem, bude početak ozbiljnog dijaloga sa djelotvornijim učinkom.

Dijalog se, uistinu, i ostvario. Ljudi iz njegovog naroda ga upitaše:

„Jesi li ti, Ibrahime, uradio ovo s bogovima našim?!“ (El-Enbija’, 62)

A on im smireno i mudro odgovara:

„To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore!“ (El-Enbija’, 63)

Oni kumire nazivaju bogovima, iako su pred njima stajali polomljeni komadići razbacani po zemlji. Ibrahim, a.s., zato ih ismijava i ironično nagovara:

„Pitajte ih ako umiju da govore!“

Ova sarkastična ironija na trenutak ih je vratila razmišljanju:

„I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: ‘Vi ste, zaista, nepravedni!’“

Bio je to dobar znak da su uvidjeli glupost i nesuvislost svoga stava i neopravdanost klanjanja kumirima. Prvi put otvorio im se pogled na glupost koju su ispoljavali i na mrak u kojem su bili zbunjeni i izgubljeni.

Međutim, to je bio, kako lijepo primjećuje Sejjid Kutb, samo jedan tračak svjetlosti iza kojeg je ponovo uslijedio mrak, tek jedan treptaj nakon koga su se njihova srca vratila letargiji i ravnodušnosti:

„Zatim glave oboriše i rekoše: ‘Ta ti znaš da ovi ne govore!’“ (El-Enbija’, 65)

Dakle, prva reakcija bila je vraćanje sebi, a druga obaranje glave označavalo je ponovno vraćanje u zabludu. Nakon tog povratka u staru praksu, Ibrahim, a.s., iako i dalje strpljiv i blag, sa žestinom ih pita:

„Pa zašto se, onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?! Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?!“ (El-Enbija’, 66–67)

Ovim riječima Ibrahim, a.s., želi iskoristiti njihovu zbunjenost i pretvoriti je u stalno i konačno priznanje, da im to postane životno opredjeljenje. Nažalost, ubrzo će se pokazati da je njihova zbunjenost bila samo privremena, dok je idolopoklonstvo i dalje živjelo duboko u njihovim srcima.

Bacanje u vatru – simbol iskušenja da'ija

Nakon jasnih pokazatelja njihove zablude i Ibrahimovog, a.s., decidnog pitanja, na koje se nije moglo drugačije odgovoriti osim prihvatanjem Istine i pokoravanjem Onome koji je sve stvorio, oni pribjegavaju prepoznatljivom scenariju svih nevjernika svijeta: na argumente odgovaraju silom. Tako je bilo i u ovom slučaju. Zato su i uzviknuli:

„Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!“ – povikaše. (El-Enbija’, 68)

Ibn Kesir kaže da su sa svih strana počeli sakupljati i donositi drva, i to tako revnosno i uporno da bi se u to vrijeme čak i žena, koja bi se razboljela, zaklinjala da će, ako ozdravi, prikupljati drva za Ibrahimovu, a.s., lomaču! Vatra se toliko rasplamsala, razbuktala i toliko bacala iskre da to nikada prije nije viđeno.

Nakon potpaljivanja i užasnog rasplamsavanja vatre, Ibrahima, a.s., postavili su na katapult, kojom prilikom su mu vezali ruke i noge, a on je tada izgovarao:

„Nema boga osim Tebe, slava Tebi, Gospodaru svjetova. Tebi pripada sva zahvala i vlast i Ti nemaš sudruga!“

U momentu kada je bio izbačen iz katapulta ka vatri, učio je:

„Hasbijallahu ve ni‘me-l-vekil!“ / „Dovoljan nam je Allah i On je divan zaštitnik!“

Ove riječi, kako prenosi Ibn Abbas, r.a., izrekao je Ibrahim, a.s., prilikom bacanja na lomaču, ali i Muhammed, s.a.v.s., u momentu kada mu je bilo rečeno:

„Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate.“ – To im je učvrstilo vjerovanje, pa su rekli:
„Hasbunallahu ve ni‘me-l-vekil!“ / „Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik!“ (Ali Imran, 173)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., rekao:

„Kada je Ibrahim, a.s., bačen u vatru, rekao je: ‘Bože, Ti si Jedini na nebu, a ja sam jedini koji Te obožava na Zemlji!’“

 

Neki učenjaci navode da se melek Džibril pojavio Ibrahimu, a.s., dok je letio iz katapulta ka vatri, ponudivši mu pomoć, koju je on odbio, oslonivši se isključivo na Allaha Uzvišenog.

Analizirajući ove ajete, nedvosmisleno se dolazi do zaključka da oni nisu omeđeni samo povijesnim granicama, nego jasno pokazuju da će svaki da'ija nailaziti na ovakva ili slična iskušenja. To se, uostalom, manifestira u svakom vremenu: od pokušaja spaljivanja da'ija, kao što je bio slučaj sa Ibrahimom, a.s., preko njihovog protjerivanja, pa do njihovog ubijanja, zatvaranja ili različitih drugih vrsta maltretiranja.

nitna vjera, svjesna volja i poslovična odlučnost bili su faktori koji su aktivirali Allahovu, dž.š., pomoć.

Se‘id b. Džubejr prenosi od Ibn Abbasa, r.a., da je melek zadužen za kišu i njeno spuštanje priželjkivao da dobije naredbu od Allaha Uzvišenog kako bi kišom ugasio tu ogromnu lomaču i tako spasio Ibrahima, a.s. Dakle, našom odlučnošću, jakom voljom i stabilnim imanom pokreću se i mobiliziraju Allahove, dž.š., vojske, čekajući naređenje da pomognu iskrenim Allahovim robovima.

Ovim činom Ibrahim, a.s., pokazao je kako se ne treba okretati ni istoku ni zapadu, ni ovoj ni onoj političkoj ili bilo kojoj drugoj opciji, nego isključivo Allahu, Gospodaru svjetova, sa svjesnim pouzdanjem u Njega i čvrstim vjerovanjem u Njegovu pomoć i intervenciju.

Koliko Allah Plemeniti voli svoje iskrene robove – i to one koji ni jednoga trenutka ne sumnjaju u Njegovu pomoć i intervenciju – eksplicitno pokazuje ovaj ajet u kojem Gospodar svjetova direktno naređuje vatri da bude hladna i spasonosna Ibrahimu, a.s.:

„O vatro, postani hladna i spasonosna Ibrahimu!“ (El-Enbija’, 69)

Ibn Abbas, r.a., ističe, tumačeći ovaj ajet:

„Da Allah nije rekao: ‘i spasonosna Ibrahimu!’, on bi se smrzao od njene hladnoće!“

Jedino što je Ibrahim, a.s., osjetio od vatre bio je znoj na njegovom čelu, koji mu je, kako ističe Dahhak, Džibril brisao. Čak je imao i meleka, kako navodi Suddi, koji mu je pravio hlad. I tako, dok ga je svijet vidio na lomači, Ibrahim, a.s., uživao je u cvjetnoj bašči!

 

U tom smislu Minhal b. Amr kaže:

„Čuo sam da je Ibrahim, a.s., četrdeset ili pedeset dana bio u vatri i da je, nakon toga, izjavio: ‘Nisam doživio ljepše dane i noći od onih u vatri. Da mi je da mi čitav život bude onakav!’“

Koliko Allah Uzvišeni mobilizira Svoje vojske kada je u pitanju pomoć iskrenim vjernicima i da‘ijama najbolje ilustrira autentična predaja Aiše, r.a., koja prenosi da je Allahov Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., rekao:

„Kada je Ibrahim bačen u vatru, sve životinje su gasile vatru, izuzev geka, koji je u nju puhao!“

Otuda je Aiša, r.a., ubijala ovu vrstu guštera.

Na temelju ovog Ibrahimovog, a.s., slučaja i brojnih drugih primjera tretiranih u Kur’anu i Sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., jasno se izvodi zaključak da spletke osoba ateizirane svijesti, obojene širkom, kufrom i devalviranjem Istine, kratko traju i bivaju, Allahovom, dž.š., intervencijom ili Njegovom naredbom, brzo neutralizirane. Zato Allah, dž.š., svima nama to jasno i precizno podvlači u Svojoj Časnoj Knjizi:

„I oni htjedoše da mu postave zamku, ali Mi ih učinismo najvećim gubitnicima!“ (El-Enbija’, 70)

Dakle, zagovornici kufra izgubili su čak i na ovom svijetu, a da i ne govorimo šta će se s njima desiti na onom svijetu, kada im vatra neće biti hladna niti spasonosna, kao što je, u ovom slučaju, bila Ibrahimu, a.s. Ona će im biti, kako Allah Uzvišeni prijeti:

„Ružno boravište i prebivalište!“ (El-Furkan, 66)

Znalačko korištenje da'vetskih metoda

Analizirajući kur'anske ajete dolazimo do zaključka da je Ibrahim, a.s., veoma znalački, mudro i spretno koristio čitav spektar da'vetskih metoda. Pogledajmo njegov dijalog sa kraljem Babilona:

„Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovom Gospodaru prepirao, zato što mu je Allah vlast dao?! Kad Ibrahim reče: ‘Moj Gospodar je Onaj koji život i smrt daje!’, a on odgovori: ‘Ja dajem život i smrt!’ – ‘Allah daje da Sunce izlazi sa istoka’, reče Ibrahim, ‘pa učini ti da grane sa zapada!’ I nevjernik se zbuni. A Allah neće silnike uputiti na pravi put.“ (El-Bekare, 258)

Ovaj dijalog vođen je nakon Ibrahimovog, a.s., izlaska iz vatre. Očito je da je Ibrahim, a.s., želio napraviti pravu selekciju, pridobivši kralja Babilona, jer bi njegovim eventualnim prelaskom na islam, njegov narod u grupama ulazio u Allahovu, dž.š., vjeru. Međutim, tvrdoglavost većine vladajućih struktura u svim vremenima je identična. Kralj Babilona nije bio izuzetak, pa se i on, kao i mnogi današnji moćnici, umislio smatrajući da čak daje život i smrt. U ovom slučaju, kako navode Katade i Ibn Ishak, on izvodi dvojicu zatvorenika – jednog ubija, a drugog ostavlja u životu – a onda pobjedonosno kliče da on „daje život i smrt“.

Međutim, zahvaljujući perfektnim metodama Ibrahima, a.s., kralj ostaje bez argumenata i mogućnosti da svoj bahati i zločinački postupak opravda. Naime, sada Ibrahim, a.s., poseže za novom metodom kojoj kralj ne može parirati niti svoj položaj i moć zloupotrijebiti. Ibrahim, a.s., ga provodi kroz nebeske sfere i pita ga može li on Sunce pokrenuti sa zapada. Tek tada je kralj Babilona – iako je, prema predaji Ibn Kesira, suvereno vladao čak četiri stotine godina – osjetio da je isuviše mali, a nebesko prostranstvo i Sunce u njemu isuviše veliki i nedostižni! Allah to jednostavno bilježi:

„I nevjernik se zbuni!“

Treba konstatovati da svaki da'ija ima mogućnost svojevrsne dominacije nad drugima upravo ovakvim metodama koje je koristio Ibrahim, a.s., jer je da'ija baštinik čistih, nepatvorenih i nepobitnih argumenata, dok negatori Istine posjeduju samo falsifikate, umišljenost i pretpostavke!

Preferiranje napuštanja nad asimilacijom

Meditirajući o Ibrahimovim, a.s., postupcima svaki da'ija dolazi do zaključka da mora ostati dosljedan ideji koju zastupa. Ukoliko niko ne želi primiti tu ideju koju on zagovara, da'ija će radije ostati sam nego doći u iskušenje kufra, laži i zablude. Potvrdu za to nalazimo u Ibrahimovom, a.s., postupku, kada nakon svih metoda koje je iskoristio, odlučno izgovara:

„I napustiću i vas i sve one kojima se, mimo Allaha, klanjate, i klanjaću se svome Gospodaru; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju svome Gospodaru!“ (Merjem, 48)

Ukoliko se manifestira minimum čvrste vjere, Allah Uzvišeni nadoknadi daleko dragocjenijim nego što smo imali i posjedovali. To se najbolje ilustrira na Ibrahimovom, a.s., primjeru:

„I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha, klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo, i darovasmo im svako dobro i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani!“ (Merjem, 49–50)

Ibrahim, a.s., napustio je domovinu, porodicu i narod. Allah Uzvišeni mu je to nadoknadio blagoslovljenom zemljom – domovinom boljom od njegove prethodne. Nadoknadio mu je potomstvo koje je postalo narod bolji od njegovog naroda. Iz njegove porodice i potomstva učinio je brojne poslanike i vjerovjesnike koji su ljude upućivali i dobro širili. Divne li kompenzacije, divne li nagrade i divnog li svršetka koji je Allah, dž.š., dodijelio Ibrahimu, a.s.!

Uistinu su veličanstvene poruke Ibrahimovog, a.s., da'vetskog angažmana i njegovo paradigmatično prevladavanje poteškoća i iskušenja, koja su prosuta u životu svakog da'ije!

Autor: Šefik Kurdić