Najsretnije i najuspješnije zajednice u svijetu su one u kojima formule etike iznutra, preko morala, i formule politike izvana, preko zakona, idu zajedno u okviru države, kao otjelovljenja i življenja moralne zajednice.

O Šuajbe, govorili su oni (narod Medjena) – da li vjera tvoja i tvoj salat (namaz) traže od tebe da mi napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo s imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si pametan i razuman! O narode moj, govorio je Šuajb – shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On podario najljepšu opskrbu i svega u obilju. Ja nikada neću i ne želim da činim i radim ono što vama zabranjujem. Ja jedino želim da uspostavljam red i da činim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi, samo od Allaha. U njega se uzdam – tevekkul činim i Njemu se obraćam  (Hud, 87. i 88).

Temelji odgoja

Od Adema, a. s., preko Šuajba, a. s., i sve ijednog poslanika i vjerovjesnika, pa do kraja dunjaluka, odgojenog pojedinca, bračnog para, odgojenog roda, plemena, naroda, čovječanstva, ljudstva i odgojene porodice, nema bez izvora, bez korijena, bez temelja. A koji su to temelji? Vjera po Objavi i moral iz te vjere. A šta je moral? Jednu od najboljih definicija dao je rahmetli Alija Izetbegović: »Moral među ljudima i u odnosu na ljude, odnosno ponašanje prema ljudima, je praktična, primijenjena, ostvarena, življena vjera kroz ponašanje, kroz kontakt, kroz odnos prema drugima.« Dakle, odgoju prethodi vjera, prethodi moral i prethodi kultura. Naime, bez vjere, bez morala i bez kulture ljudi se samo mogu dresirati, ali ne i odgajati. Većina klasičnih kultura ističu izuzetno značajnu ulogu religije i etike u odgojno-vaspitnom, znanstveno-obrazovnom, društvenom, privrednom, ekonomskom, javnom i političkom životu. Ključni temelj na kojem počiva zajednica svih zajednica jeste etička ideja pravde i pravičnosti koja, uz pomoć ideja razboritosti, hrabrosti, mjere, umjerenosti i mudrosti, vodi cilju ostvarenja općeg i univerzalnog dobra kroz i u državi. Svaka država koja počiva na moralnoj ideji je zajednica, a svaka zajednica ima za cilj neko dobro, a država, kao najveća i najmoćnija zajednica koja u sebi obuhvata sve druge zajednice, ima za cilj i ideal i najviše dobro ili svedobro. U klasičnim kulturama, sve do Niccolo Maciavellia u 16. stoljeću, političke teorije politike, vlasti i države stoje na stajalištu da su vlast, politika i država u funkciji ostvarivanja moralne ideje. Osnovne funkcije politike kroz vlast putem države, kao zajednice svih zajednica, jesu:

  • Zastupanje i promicanje ideje općeg dobra, sreće i blagostanja za građane na temelju ideja pravde, umjerenosti, razboritosti, hrabrosti i mudrosti.
  • Da politika putem vlasti kroz državu, na temelju ustava i zakona, štiti neupitne vrijednosti i prava ljudi kao što vjera, etika, imovina, sloboda, porodica, potomstvo, ugled i dostojanstvo, um i razum, pravo na znanje, obrazovanje i školstvo.
  • Da na temelju vjere, religije, etike, morala, kulture, vjerozakona, školstva i obrazovanja odgaja i oplemenjuje ljude, posebno omladinu.
  • Da politika preko vlasti, kroz državu, na temelju ustava, zakona i normativnih akata, artikuliše i razrješava različite nesporazume, interese pa i sukobe među ljudima na temelju zakona bez prolijevanja krvi.
  • Cilj politike, čija je podloga etika, jeste da preko vlasti, kroz državu, kao najvišu zajednicu svih zajednica, putem pravde, istine, umjerenosti i razumnosti usklade, harmoniziraju i pomire interesi svih pojedinaca i da se tako utre zajednički put za ostvarenje sreće, dobra, blagostanja, jer je čovjeku i ljudima prirođeno i primjereno da žive u zajednici umnih i slobodnih ljudi.

Ključni stubovi političke zajednice

Uistinu, Allah nije stvorio nijednog čovjeka da bude gospodar ljudi, a drugog da bude rob ljudi. Bez etike politika, skoro po pravilu, zaboravlja taj Božiji zakon. U okviru reda i poretka – islaha – živi svijest i uvjerenje da etika u biti jeste primjenjena i prakticira na religiju u međuljudskim vezama, odnosima, relacijama i komunikacijama. Što se tiče politike u tom redu i slijedu nije ništa drugo nego primjenjena, prakticirana i življena etika na nivou reda, poretka, sistema, zajednice, odnosno države. Za Platona i Aristotela svaka vlast je dobra ukoliko je zakonita. Da bi vlast valjala i bila uredu, ona nosi i razvija ideju općeg dobra, sreće, blagostanja i ostvarenja interesa svakog čovjeka jer to je teleolos – cilj, svrha i smisao i sadržaj etike koji se na nivou zajednice ostvaruje kroz politiku. Najsretnije i najuspješnije zajednice u svijetu su one u kojima formule etike iznutra, preko morala, i formule politike izvana, preko zakona, idu zajedno u okviru države, kao otjelovljenja i življenja moralne zajednice. Mudraci kažu da bez istinski iskrenog morala nema valjane duše i karaktera. Bez valjane duše nema valjanog, karakternog, stabilnog, ustrajnog i uspravnog čovjeka. Bez valjanog čovjeka, kojeg nosi ideja ćudoređa – briga i dobro za zajednicu, nema valjanog i zdravog društva. Kao što je za svaku državu izvana važan teritorij, ništa nije manje bitno da država iznutra bude politička zajednica umnih, pravednih, umjerenih, razboritih, srećnih i slobodnih ljudi koji teže istom cilju, općem dobru. Dva su ključna stuba političke zajednice – porodica temelj političke zajednice i prijateljstvo – temelj etičke zajednice. Filozof Imanuel Kant uočava neraskidivu vezu između etike i politike. Bez etike politika ne može razriješiti svoje probleme iz same sebe: »Istinska politika, dakle ne može da učini ni jedan korak, a da se prije toga ne pokloni moral. I mada je politika sama za sebe teška vještina, njeno sjedinjenje s moralom nije nikakva vještina. Jer moral presjeca čvor koji politika ne može da riješi čim nije s njim u saglasnosti.« Kur'an pledira za jedinstvo duhovnog, moralno-etičkog i kulturnog svijeta, materijalnog, znanstvenog, zakonskog i političkog svijeta, s druge strane.

Piše: Mustafa Spahić