Mevdudi

Mevlana Mevdudi je rođen 25. septembra 1903. godine, odnosno 03. redžeba 1321. h. godine, u malom mjestu Gejlaburu pokraj Orundžabada (Aurangabad) pokrajina Hajdarabad-Indija, u porodici čuvenoj po čestitosti, učenosti i odanoj vjeri. Mevdudi nije bio samo puki teoretičar i pamfletist, njegovo bitno obilježje jeste što se aktivno uključio u procese političkog osvješćivanja muslimana potkontinenta. Na početku političke aktivnosti se zalaže za panislamizam, da bi kasnije, 1960-tih godina, istakao tezu o islamskoj državi u nacionalnim razmjerama. Prepoznatljiv doprinos Mevdudija hadiskoj nauci ogleda se u  uspostavljanju sopstvene metodologije (diraya), ocjene pouzdanosti određene predaje na osnovu izgrađenog ličnog senzibiliteta istraživača hadisa. 

Osnivač je „Islamskog društva“ (Jama'at-i islami) (1941-1972). Mevdudijevo Islamsko društvo je bilo više elitna vjerska organizacija, čiji je prvenstveni cilj bio da obuči vođe koji će doći na vlast. Islamska revolucija je bila krajnje nužna da bi se utemeljili islamska država i društvo. Ipak, ona je, povrh svega, trebalo da bude društvena, a ne nasilno politička. Utemeljenje islamske države zahtijevalo je, prije svega, islamizaciju društva postupnim procesom društvene promjene. Partija kao što je Džema'at islami osposobljava svoje pristalice shvatanju da jedna partija ne mora biti na vlasti da bi bila efektna, nego da njena efektnost leži u zauzimanju beskompromisnih pozicija u pogledu pitanja od prioritetnog značaja. I sam Mevdudi u svome obraćanju na posljednjoj skupštini prije nezavisnosti Pakistana to naglašava: „Cilj našeg Džem'ata jeste organiziranje društva, za početak, u ovoj zemlji, a poslije i u cijelom svijetu koje će punom sviješću i iskrenošću promovirati istinske principe islama, a istrijebiti materijalističke ideje trenutnog sistema“

Nezavisnošću Pakistana (1947) i političko djelovanje Islamskog društva dijeli se na Džema'at islami India i Džema'at islami Pakistan. Godine 1955. Mevdudi je razvio Džema'at islami u Pakistanu u moćnu i discipliniranu organizaciju poduprtu kadrom predanih radnika. 

Iako naglašava neodvojivost Kur'ana i sunneta, i ukazuje na važnost sunneta u implementaciji Božije Riječi, Mevdudi, ipak, sunnet Poslanika, s.a.v.s., analizira kritički. U samom definiranju pojma sunnet, Mevdudi razgraničava riječi i postupke Poslanika, s.a.v.s., na poslaničke i ljudske.

Na taj način Mevdudi je, donekle, minimizirao značaj svih aspekata uzornog života Poslanika, s.a.v.s. Za razliku od muhaddisa, on prednost u ocjeni hadisa daje smislu teksta hadisa u odnosu na njegov niz prenosilaca. Osnova njegovih preispitivanja nepouzdanosti u hadiskoj literaturi je priroda ljudske pogrješivosti. Mevdudi zaključuje da niko nije slobodan od ljudske pohote, ukazujući tako na greške sakupljača hadisa, te niza prenosilaca hadisa sve do ashaba, r.a.

Pretjeranim naglašavanjem potrebe preispitivanja pouzdanosti onih koji prenose, ne samo hadise, nego i Kur'an od Poslanika, s.a.v.s., ne uzimajući pri tome mišljenje muhaddisa, jer, kako ističe Mevdudi i oni su bili skloni greškama, on je, najblaže rečeno, desakralizirao sunnet Poslanika, s.a.v.s. Prepoznatljiv doprinos Mevdudija hadiskoj nauci ogleda se u  uspostavljanju sopstvene metodologije (diraya), ocjene pouzdanosti određene predaje na osnovu izgrađenog ličnog senzibiliteta istraživača hadisa.

Iznenađujuće je da politički element nema istaknuto mjesto u Mevdudijevom tefsiru Tefhimul-Kur'an. Evidentno je da ponekad citira hadise i u svome tefsiru, međutim, ne pokazuje stalan interes da se komentar Kur'ana podupre takvim autoritativnim materijalom, osim u ajetima koji se odnose na pravna i imovinska pitanja. Ono što je rečeno očigledno počiva na vlastitom autoritetu.